Na razvoju darovitosti treba jako puno raditi, puno ulagati i vjerovati da će se to jednoga dana vratiti kako samomu darovitomu pojedincu tako i zajednici u kojoj živi – poruka je koju je uputila predsjednica Centra za poticanje darovitosti Rijeka i predavačica na tamošnjem Učiteljskom fakultetu dr. Jasna Arrigoni. Sredina ožujka za njezinu je organizaciju, kao i za sve one koji u Hrvatskoj rade s (potencijalno) darovitom djecom, bilo posebno intenzivno razdoblje jer su u sklopu Tjedna darovitosti organizirali niz aktivnosti i događanja. No još uvijek prepoznavanje darovitih osoba i djece kao pokretača razvoja u Hrvatskoj nije adekvatno prihvaćeno.
Dr. Arrigoni, koja je već više od 20 godina u Centru za poticanje darovitosti, za početak objašnjava što uopće podrazumijeva pojam darovite djece te po čemu se ona razlikuju od ostale djece. »Darovita su djeca ona koja postižu više, koja zadatke odrađuju bolje u odnosu na drugu djecu, i to u različitim područjima. U skladu s tim darovitost se definira kao sklop osobina koje omogućuju pojedincu da postiže iznadprosječan uradak u području svoje darovitosti i često je važno da on bude prepoznat kao novi doprinos u području darovitosti pojedinca. Riječ je o tome da daroviti pojedinac mora posjedovati određeni stupanj razvoja svojih sposobnosti, određene osobine, od kojih mnogi smatraju da je motivacija jedna od ključnih, te kreativnost«, pojašnjava dr. Arrigoni te ističe da se danas sve češće govori i o potencijalno darovitoj djeci.
Iako svako dijete posjeduje određeni potencijal, to još uvijek nije darovitost – znaju u udrugama i centrima koji se bave darovitom djecom, pa se postavlja pitanje kako otkriti potencijalno darovitu djecu i je li darovitost u djece teško prepoznati. Potencijal u djece, kaže sugovornica, najbolje mogu prepoznati roditelji, a nakon toga odgojitelji te učitelji u obrazovnom sustavu koji provode veći dio vremena s djecom. No da bi se takvo dijete znalo prepoznati, treba imati određena znanja, što uključuje i organizirane postupke identifikacije koji se provode u odgojno-obrazovnim ustanovama po razrađenom procesu.
Dajući savjete roditeljima za prepoznavanje dječje darovitosti, dr. Arrigoni kaže: »Mnogim je roditeljima teško prepoznati neka posebna ponašanja svoga djeteta, posebice kada je riječ o prvom djetetu. Nemaju prethodni uzor, iskustvo s kojim mogu uspoređivati svoje dijete, pa onda najčešće misle da je to što dijete radi potpuno normalno i očekivano za određenu dob. Razgovor s drugim roditeljima može biti dobar, a može i izazvati određenu ljubomoru, koja najčešće završava etiketom kako je njegovo dijete uvijek najpametnije. Kada dijete počne pokazivati interes za slova i brojke u najranijoj dobi, roditelji ne smiju suzbijati taj interes zato što smatraju da su djeca premala. Ako dijete želi, valja mu nuditi takve sadržaje. Bez brige, djeca koja ne mogu odgovoriti na neke zahtjeve poput zbrajanja brojeva ili slično odustat će od toga. Rano iskazivanje motoričkih sposobnosti također je jedan od vidljivih oblika ponašanja. Treba dijete izlagati različitim iskustvima kako bi se njegove sposobnosti razvijale, ali isto tako i uočila ona područja u kojima određene sposobnosti dolaze do izražaja.«
Kazala je i da je nužno poticati tzv. dječja pitanja, ma koliko bila čudna. »Kada djeca počinju postavljati pitanja, na njih treba naći odgovor pod bilo koju cijenu. Roditelj ima pravo reći da ne zna, ali zna kako doći do odgovora. Uvažavanjem što čudnijega pitanja i davanjem odgovora na njega šalje se djeci poruka da je to u redu i da tako nastave, potiče se njihova radoznalost. Dijete mora biti izloženo raznovrsnim aktivnostima i iskustvima i u nekom će se trenutku više vezati uz specifična područja, što znači da ga to više zanima. Važno je biti uključen u djetetove aktivnosti i razgovarati s njim, prepoznavati djetetove osjećaje i strast za određenim područjem«, savjet je dr. Arrigoni.
Zato je u radu s darovitom djecom važno da roditelji razumiju osobine svoje djece. »Važno je pomoći roditeljima u njihovu roditeljstvu koje je vrlo zahtjevno, pa stoga i u situaciji da se dogode pogrješke. Važno je da imaju stručnu potporu osoba koje su stručnjaci u tom području kako bi mogli podijeliti svoje probleme u vezi s odgojem djeteta. Roditelji su prve osobe koje mogu uočiti znakove darovitosti u djeteta i zato je važno da imaju stalnu potporu u roditeljstvu kako ne bi došlo do pogrješnih pristupa te razvijanja nepoželjnih oblika ponašanja u djeteta i u konačnici da to dovede do odustajanja od darovitosti«, napominje dr. Arrigoni i ističe da ima mnogo velikih talenata koji nažalost nisu opredmetili svoj talent jer nisu mogli, htjeli ili željeli uložiti velik trud da se dostigne visoka razina postignuća. Samo trud i upornost i rastuća svijest mogu dovesti do realizacije talenta.
Kod darovite djece govori se o njihovoj izvrsnosti u intelektualnim znanjima i vještinama, a socio-emocionalno područje kao da nije dovoljno razvijeno. Je li to stereotip ili to ima uporište? »Istina je, postoji vrlo često disharmonija u razvoju potencijalno darovita djeteta. Dijete koje je ima osam godina kronološke dobi na intelektualnoj razini može biti dijete na razini 12-godišnjaka, ali pritom njegov socio-emocionalni razvoj može biti na razini petogodišnjaka. Treba uvažiti tu činjenicu i ne očekivati da njihove reakcije u svakoj situaciji budu na visokoj razini njihovih intelektualnih sposobnosti. Međutim, predrasuda ima upravo zbog nedovoljnoga poznavanja problematike.«
Osim rada s roditeljima, važno je i školski sustav prilagoditi darovitoj i talentiranoj djeci, a mnogi se slažu da hrvatske škole ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri njihove potrebe. S time se slaže i dr. Arrigoni. »Prvi i najvažniji korak jest donošenje određene koncepcije na nacionalnoj razini koja će tu problematiku usustaviti u našem obrazovnom sustavu, uvažiti sve primjere dobre prakse koji su se pokazali više nego poticajnima, učiti od država koje u tome imaju dugogodišnje iskustvo i kreirati nacionalni program podrške takvoj djeci. Mnogi će reći da u zakonskim dokumentima postoje uređeni propisi koji reguliraju tu problematiku, ali to je samo deklarativno. Godinama je ta briga prepuštena odgojno-obrazovnim ustanovama da same grade svoj mali sustav poticaja. Prema mojem dugogodišnjem iskustvu neke škole više su se usmjerile prema toj problematici, neke manje – ovisno o tome koliko su bili osobno motivirani. Međutim, ozbiljan organizirani sustav brige ne može se temeljiti na takvim pojedincima. Svako dijete ima pravo, i prema Ustavu, na odgovarajuće obrazovanje u skladu sa svojim sposobnostima, pa onda to treba imati i svako potencijalno darovito dijete. U tom smislu ustanove bi trebale pokrenuti programe koji će uzeti u obzir da takva djeca postoje i da s njima treba raditi na drugačiji način. Postoje poznati oblici poticanja koji se u svijetu već desetljećima razvijaju, od raznih oblika obogaćivanja sadržaja unutar redovite nastave do raznih oblika ubrzavanja školovanja ili posebnih grupa, razreda ili škola«, zaključila je dr. Arrigoni.
