U kriznim vremenima, što je pokazala i sadašnja pandemija, često se rađa strah od nedostatka hrane, a to upravo može biti poticaj za proizvodnju koja bi ojačala neovisnost Hrvatske o uvozu. O tome govori dr. Magdalena Zrakić Sušac, poslijedoktorandica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu u Zavodu za agrarnu ekonomiku i ruralni razvoj. Svoj profesionalni put gradi u oblasti agrarne ekonomike. Uži znanstveni i stručni interes joj je praćenje trendova razvoja poljoprivredne proizvodnje i tržišta pojedinih proizvoda na nacionalnoj razini i na razini Europske unije te izrada projekcija. Udana je i majka kćeri.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Na početku profesionalnoga puta imala sam sreću doći kod prof. dr. Ive Grgića, koji me upoznao s prof. dr. Emilom Erjavcem. Oni su podržali moju želju za istraživanjem primjene ekonometrijskih metoda u agrarnoj ekonomici. Početkom ovoga stoljeća zaslugom prof. dr. Ramone Franić na Agronomskom fakultetu uspostavljeno je partnerstvo s mrežom europskih agrarnih ekonomista koji izravno surađuju s institucijama Europske komisije, kojima je jedna od inih zadaća svake godine publicirati studiju o stanju poljoprivredne proizvodnje u EU-u, ali i na razini svake države članice. U tu svrhu rabe se alati/metode koje na temelju trenutačne situacije na tržištu i aktualne agrarne politike projiciraju razvoj tržišta pojedinih proizvoda iz poljoprivredne proizvodnje. Zajednička metoda, ekonometrijski model, omogućava i kreiranje različitih scenarija »što bi bilo kad bi bilo«. Tako je krenuo i moj profesionalni rad. Moja uža specijalnost, što je i bila tema moga doktorskoga rada, jesu trendovi proizvodnje ratarskih proizvoda.
Hrvatska je bogata plodnim i relativno čistim tlom, čistom vodom, prirodnim resursima pogodnim za proizvodnju gotovo svih vrsta poljoprivrednih kultura i tu nema dilema. Problemi se već javljaju kod drugoga važnoga proizvodnoga resursa – kapitala, dakle novca i opreme, tj. tehnologije. Ali često nedostaje i treći »proizvodni resurs« – rad, odnosno čovjek koji je i uspješan u upravljanju svim resursima. Od trenutka samostalnosti države, rata, tranzicije, otvaranja tržišta, gospodarske krize, trenutačne zdravstvene krize, hrvatsko gospodarstvo, pa tako i poljoprivreda, susreću se s izazovima. Poljoprivreda je u Hrvatskoj važna ne samo u gospodarskom smislu, nego i u očuvanju ruralnoga prostora koje doživljava transformaciju kroz najtežu borbu – depopulaciju.
Ulaskom Hrvatske u EU domaća poljoprivreda doživjela je znatne promjene, ali unatoč tomu to je još uvijek jedan od najvažnijih sektora hrvatske ekonomije, što se vidi kroz visok udio u BDP-u od oko 4 posto. Ako se uzme u obzir da se na nju nadovezuje i domaća prehrambena industrija s otprilike 3,5 posto udjela u BDP-u, zajedno te dvije grane stvaraju oko 7,5 posto BDP-a. Taj je udio iznad prosjeka zemalja članica EU-a. U Hrvatskoj u sektoru poljoprivrede i prerade hrane radi 10 posto ukupno zaposlenih. Općenito, značaj i uloga hrvatske poljoprivredne proizvodnje na razini EU-a je 1 posto plus/minus 0,5 posto ukupne poljoprivredne vrijednosti EU-a. Tako mali udio sam po sebi nije problem, ali jest činjenica da izvozimo jeftine proizvode niže dodane vrijednosti, što je primarna proizvodnja uglavnom ratarskih proizvoda, a uvozimo proizvode veće dodane vrijednosti. Hrvatska poljoprivredna proizvodnja teško se može nositi s visokoprofesionaliziranom, tehnološki nadmoćnom zapadnoeuropskom poljoprivredom i postati vodeća u nekom segmentu proizvodnje. U bližoj budućnosti nužno je povećati volumen i promijeniti strukturu poljoprivredne proizvodnje u korist proizvoda dodane vrijednosti, poput proizvoda iz ekološke proizvodnje.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Na pamet mi odmah pada ona: »po muci se poznaju junaci« ili ona: »dok jednom ne smrkne, drugom ne svane«. No šalu na stranu. Koronakriza svakako nije pozitivna okolnost za većinu gospodarskoga sustava premda su neki povećali svoju proizvodnju i prodaju, primjerice proizvođači zaštitne medicinske opreme, proizvođači respiratora, dezinficijensa i slično, segmenti IT industrije. Svaka distorzija na tržištu nudi priliku, a na pojedincu je kako je iskoristiti u svoju korist. Poljoprivreda nije od gospodarskih grana koje se mogu prilagoditi od danas do sutra jer postoje proizvodni ciklusi koji su biološki određeni. Bojim se da ova kriza ne će izazvati veću proizvodnju hrane koliko svi priželjkujemo. Ovakve krize prilika su za promišljanje i priznanje da se prehrambena sigurnost, ako govorimo o našoj državi, može ostvariti kroz velike sustave proizvodnje hrane odnosno poslovno povezivanje onih manjih proizvođača koji ozbiljno proizvode. Poznato je da kad se dogodi problem, puno ga je lakše prebroditi u društvu ili zajednici jer se dijeli odgovornost.
Nerijetko smo kroz ove mjesece slušali o porastu prodaje poljoprivrednih proizvoda preko interneta u vrijeme potpune izolacije. No kako koronakriza u tom segmentu popušta, kupci se vraćaju u velike centre i priča se opet svodi na za kupca racionalan odabir kupnje jeftinijega.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Nedostatci postoje u svakom obliku poslovanja, pa tako i u poljoprivredi. Kada biste to pitanje uputili poljoprivredniku, vjerujem da biste dobili lepezu različitih odgovora jer svakoga od njih nešto mori. Mogli bismo krenuti od percepcije bavljenja poljoprivredom u društvu. Postoji percepcija u društvu da je to težak, danonoćni posao, »bez svetka i petka«, što pogotovo kod mladih ljudi poljoprivredu svrstava u neprivlačnu djelatnost. Ne sporim da je poljoprivreda težak i požrtvovan rad i nije lako poslovati pod otvorenim nebom kada se ne zna što će jutro donijeti. Uvijek veseli kada čujem da su sin ili kći preuzeli proizvodnju od svojih roditelja ili se neki naš student odvaži »s asfalta« pokrenuti vlastitu poljoprivrednu proizvodnju otpočetka. Veseli me i vijest da je netko stariji rado prepustio gospodarstvo mlađemu članu. Drugi je važan »nedostatak« vrlo često spominjana država i sve vezano za nju. Uloga je države postaviti zakonske okvire u kojima se odvija proizvodnja, stvoriti okruženje jednakih prilika i kontrolirati što se može. Država može i mora poraditi na smanjivanju velike administracije koja je ponekad i sama sebi svrha.
Kao netko tko je dio obrazovnoga sustava u poljoprivredi, nedostatak vidim i u neusklađenosti toga sustava s potrebama tržišta rada. Primjena inovacija i promjena potreba na tržištu rada svakodnevica je u modernoj poljoprivredi, a bojim se da taj segment nije u dovoljnoj mjeri popraćen u sustavu obrazovanja. Postoje objektivni razlozi, ali veseli i činjenica da se stvari mijenjaju, diže se svijest o potrebi usvajanja novih znanja i kvaliteta unutar sustava. Važno je odgajati novu generaciju poljoprivrednika koja se nikad ne prestaje obučavati i educirati.
Mogu zaključiti da je pristup resursima i edukacija ključ uspjeha u poljoprivredi. Nakon toga možemo govoriti o povećanju produktivnosti, smanjenju troškova, konkurentnosti i slično.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Da, tijekom svoga rada, osobito doktorskoga studija, imala sam priliku često boraviti na inozemnim sveučilištima, institutima i posjetiti poljoprivredna gospodarstva u inozemstvu. Priznajem, nerijetko sam bila sklona idealiziranju tuđega, a kuđenju vlastitoga. No što sam više toga vidjela na Zapadu, to sam bolje razumijevala vlastito dvorište. Uvijek je dobro uspoređivati se s boljima, to vodi k napretku, ali je važno i razumjeti kontekst. Prije svega imamo različito povijesno nasljeđe, a i naša je poljoprivreda relativno mlada i još dosta toga mora doći na svoje. Primjetna je razlika koliko su proizvođači politički jaki u Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Danskoj. Zahvaljujući poslovnomu povezivanju, stvorili su jak lobi i aktivni su sudionici u kreiranju politike, ne nužno u negativnom smislu. Što se tiče primjene novih tehnologija – ozbiljni proizvodni sustavi koji čine većinu u tim državama smanjuju udio radne snage i tako povećavaju produktivnost uz istodobnu ekonomičnost, što izravno utječe na cijenu. Mala poljoprivredna gospodarstva tamo su u pravom smislu riječi čuvari ruralnoga prostora. Svoje proizvode plasiraju vrlo često na kućnom pragu i kroz turizam i izričito paze na kvalitetu. Svega toga ima i u nas, ali ne u toj mjeri. Također, u državama s visokorazvijenom poljoprivrednom proizvodnjom – poljoprivrednik je cijenjen, ugledan i važan član društva. Odnos društva je drugačiji. Poljoprivreda je opcija za mlade. Jednostavno je drugačije društveno ozračje i usudim se reći poljoprivreda je na višoj razini profesionalnosti.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Hrvatska kod velike većine poljoprivrednih proizvoda ima negativnu trgovinsku bilancu, odnosno više uvozi nego izvozi. Zanimljiva je činjenica da poljoprivredno-prehrambeni proizvodi sudjeluju s gotovo istim udjelom u ukupnom izvozu i u uvozu, s oko 13,5 posto. U apsolutnim brojkama poljoprivredno-prehrambenih proizvoda izvozimo u vrijednosti od oko 2 milijarde eura, a uvozimo u vrijednosti od oko 3 milijarde eura. Pokrivenost je uvoza izvozom na razini 65 posto. Brine struktura poljoprivredno-prehrambenoga izvoza i uvoza: u izvozu prevladavaju proizvodi primarne proizvodnje (sirovine kojima se trguje na burzi) s oko 40 posto, i to najviše žitarice, uljarice, riba itd., a samo je oko 10 posto prerađenih poljoprivrednih proizvoda dodane vrijednosti. Najznačajniji deficit ostvarujemo u mesu, mlijeku, voću i povrću i zabrinjava što se ti trendovi nastavljaju. Pozitivnu bilancu bilježimo kod žitarica, uljarica i šećera.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Ideja povezivanja odlično je zamišljena, ali provedba nailazi na izazove. Neosporno je turizam odlična prilika za apsorpciju domaćih proizvoda i sigurno postoji interes domaćih ugostitelja da na stolu mogu ponuditi domaću hranu te da je strani turist voljan kušati nešto lokalno. Osnovni je problem u tom lancu konstantnost količine ponude tih proizvoda uz standardnu kvalitetu. S druge strane u velikoj smo mjeri ovisni o uvozu i prema nekim procjenama gotovo polovica potreba poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za turističku sezonu se uvozi. A ako promotrimo situaciju ove godine, i da možemo podmiriti sve potrebe domaćega turizma, što i kako u ovakvim situacijama kada taj segment koji čini 20 posto gospodarstva posrne? Kriza je prilika da se uvide dobre i loše strane stanja stvari. Plava i zelena Hrvatska funkcionira i uvijek će funkcionirati dok god postoji onaj tko može proizvesti dovoljno po cijeni koju je druga strana spremna platiti.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Vjerujem da smo napravili najbolje moguće u danom trenutku. Ali još svi učimo, nažalost i na vlastitim pogrješkama. Kroz Program ruralnoga razvoja 2104. – 2020. vidjelo se da su poljoprivrednicima dane velike mogućnosti odnosno velik izbor mjera, što može biti i dobro, ali i lutanje u tome što je zapravo dobro za ruralni razvoj. Taj dio mogao je biti bolje definiran i predstavljen poljoprivrednicima. S obzirom na to da je Hrvatska regionalno različita po svojim proizvodnim obilježjima, nužno je poštovati i te različitosti. Ono što je dobro za Slavoniju ne mora nužno biti dobar put razvoja i za Dalmatinsku zagoru.
Ulaskom u EU na raspolaganju je izdašan novac koji treba preko projekata povući za ruralni razvoj, a iskustva pokazuju da su tomu vičniji veliki proizvođači i sustavi. Tako se pridonosi polarizaciji proizvodne strukture gdje se mali udio proizvođača koristi velikim udjelom poljoprivrednoga zemljišta. Svjesni da mali OPG-ovi čuvaju ruralni prostor, bojim se da ne uživaju dovoljno toga kolača.
Drugi aspekt usklađivanja nacionalne politike sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom (ZPP) ruralnoga razvoja EU-a raskorak je u osnovnom cilju politike. Dok je kod nas zastupljen pravac povećanja poljoprivredne proizvodnje, ZPP zastupa u biti smanjenje ili njezino ograničavanje zbog šteta koje poljoprivreda uzrokuje u okolišu i klimi.
Politika nisu samo političari i zakoni, direktive i uredbe, nego i dijalog sa svim relevantnim nositeljima, a tu su predstavnici proizvođača, stručna javnost, nevladine organizacije i slično.
DR. ZRAKIĆ SUŠAC: Možemo špekulirati o brojkama koliko ljudi može hraniti Hrvatska. To je stvar procjene. Činjenica je da velik dio poljoprivrednoga zemljišta, što privatnoga što državnoga, stoji neiskorišten. Kod takvih pitanja nema točnoga odgovora, odnosno on se nazire u odgovorima na pitanja tko će proizvoditi, za koga i, što je najvažnije, po kojoj cijeni. Stručna je javnost uključena u donošenje političkih odluka u određenoj mjeri. Prema mojoj procjeni nužno je da se akademska zajednica i više uključi. No kao u svakom odnosu, bitan je voljni moment i potreba kako jedne tako i druge strane. Boraveći u inozemstvu, vidjela sam da se akademska zajednica puno više pita i uključuje u procese donošenja političkih odluka. Stručnjaci daju podloge, kvantitativne analize i procjene. O objektivnosti se uvijek može raspravljati, ali stekla sam dojam da je to uvrježenija praksa nego kod nas. O potencijalima prepoznavanja onoga što struka može dati društvu mogu govoriti i iz vlastitoga iskustva. Bila bih sretna kada bi nositelji hrvatske agrarne politike prepoznali primjenjivost pojedinih istraživanja u njezinu kreiranju. U ovom slučaju mislim na istraživanje u mojoj disertaciji, ali i u nedavno obranjenoj disertaciji dr. Davida Kranjca s osječkoga Fakulteta agrobiotehničkih znanosti koja pokrivaju ratarsko-stočarski sektor.
Interesni lobiji postoje svuda. Kod nas te riječi nerijetko imaju negativan prizvuk, ali oni su realnost. Svatko se bori za svoj dio kolača onako kako može. Ponekad me ražalosti što naši interesni lobiji proizvođača nisu složniji, odnosno što se ne slože bolje oko zajedničkoga cilja kako bi svima bilo dobro.
