U Vukovaru oblijepljeni plakati stabala s obješenim ljudima i slikom Ante Pavelića, oslobađajuća sudska presuda uredništvu tjednika koji je ismijavao hrvatsku himnu i pljuvao po hrvatskoj samostalnosti, medijska i politička potpora kazališnoj predstavi u kojoj se na krajnje blasfemičan način izruguju katolički simboli, televizijske emisije za učenike osnovnih škola i gimnazija u kojima se propagira rodna ideologija, pravo istospolnih parova na posvajanje djece, različite LGBTQ životne stilove i slično, ponovno su aktualizirali pitanje ljudskih, svjetonazorskih, vjerskih, umjetničkih i medijskih sloboda. Stoga smo zamolili za razgovor dr. Nataliju Kanački, članicu Upravnoga odbora udruge »U ime obitelji«, nevladine udruge koja promiče kršćanske vrijednosti, zbog čega se protiv te udruge u hrvatskoj javnosti već dulje vrijeme vodi klevetnička kampanja nezabilježena u novijoj hrvatskoj povijesti prema bilo kojoj udruzi, o trenutačnom stanju i problemima nevladinih udruga, posebice onih koje promiču kršćanske vrjednote. Rođena je 1968. u Zagrebu, gdje je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te diplomirala 1993. g. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u humanitarnoj organizaciji »International Rescue Committee«, od 1995. u Istražnom zatvoru u Zagrebu, zatim kao liječnica opće prakse u Zagrebu, a od 2006. u farmaceutskoj kompaniji »Fidifarm« d.o.o. na poslovima voditeljice medicinske službe te od 2011. kao voditeljica razvoja lijekova.
»Činjenica je da postoje ljudi među nama koji uživaju u vrijeđanju i iskazivanju mržnje prema tuđim svetinjama. Ne smatram važnim da te osobe razumiju nepravdu ili uvrjedu na osobnoj razini, nego da država djeluje u okviru postojećih zakona te zaštiti svoje građane od diskriminacije na nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi.«
DR. KANAČKI: Ideja ljudskih sloboda i ljudskih prava stara je kao čovječanstvo. Judeo-kršćanstvo u sebi sadrži misao da se prema drugima treba odnositi onako kako želimo da se oni odnose prema nama. Kršćanstvo je tu ideju razradilo do punine – poštovanje čovjeka i njegova dostojanstva treba njegovati ne samo govorom i djelima, nego i mislima. Tada smo potpuno slobodni, i mi i naši bližnji. Za nas kršćane ljudska sloboda je neotuđiva jer smo svi izišli iz Stvoriteljeve ruke i svi smo pred njim jednaki. Od države se očekuje da pravednim zakonima postavlja granice javno prihvatljivih okvira ponašanja te da po njima postupa prema svima jednako. Zakonima se moraju ograničiti osobne slobode kada su one usmjerene na poticanje mržnje ili diskriminaciju osoba ili grupa. U praksi zakoni postoje, ali se selektivno primjenjuju. Sadašnjica nam pokazuje da se ne postupa prema svima jednako te da postoje »dežurni sudci« – privatne osobe, mediji, interesne skupine i drugi koji misle da imaju neotuđivo pravo na svoje viđenje tolerancije. To mogu činiti stoga što država dopušta nekim skupinama da prelaze granicu ljudskih sloboda bez posljedica. Također, postoje i »dežurni krivci«, a to su obično pojedinci i skupine nad kojima se dopušta blaćenje, dezinformiranje, vrijeđanje, etiketiranje i drugo. Dakle, »dežurni sudci« u poziciji su da manipulacijom i etiketiranjima, često praćenima dobro poznatom frazeologijom, kao npr.: »katotalibani«, »primitivci«, »netolerantni« i slično, ušutkuju one koji se usuđuju propitkivati društvenu stvarnost, društvenu pravdu ili stereotipne ideologije. Sigurno je da granice moraju biti jasne i jednake za sve. U javnosti bi istina trebala biti najveći kriterij za postupanje pojedinaca i vlasti. Država i mediji trebali bi poticati pluralizam u društvu promicanjem argumentiranih rasprava utemeljenih na istini, a ne na lažnim i iskrivljenim predstavljanjima događaja, osoba, institucija, hrvatske povijesti i slično. Za nas katolike važno je da njegujemo i promoviramo istinske vrijednosti, strpljivo podnosimo nepravde, istodobno čineći dobro za društvenu korist, i da se ne umorimo od toga.
DR. KANAČKI: To je odlično pitanje! Stara je i provjerena metoda koristiti se rječnikom koji miluje uši, npr. pozivati na toleranciju i različita »prava«, a u praksi biti militantan u svojim stremljenjima i etiketirati neistomišljenike. Takav rječnik, a to je naše hrvatsko iskustvo, često prakticiraju jednoumna društva i jednostrane osobe kojima to služi kao sredstvo za ušutkivanje i diskreditiranje protivnika, ali i za očuvanje vlastitih privilegiranih pozicija. Stariji građani Hrvatske dobro pamte kako je komunistički totalitarni sustav upravo do savršenstva razvio taj frazeološki govor. Upotrebljavao je čak i neke od tih fraza koje ste spomenuli – »napredno-nazadno«, »progresivno-konzervativno«, uz niz drugih koje su stvarale poželjno društveno okruženje i društvenu situaciju za vladavinu komunističke manjine nad većinom građana. Svakako da je situacija u Hrvatskoj evoluirala pa se današnje vrijeme ne može usporediti s onim, ali na nekoj razini paradigme ili sličnosti itekako može. Situacija je zaista shizofrena, no to je pomalo i dobro. U komunizmu smo bili »svjedoci tišine«, o nekim temama nismo smjeli govoriti ni među prijateljima, a posebice ne u javnosti ili medijima. Shizofrena je situacija nastala sada kada je jasno da se otkrivaju laži na kojima je komunizam bio građen – o komunizmu kao pravednom sustavu, o jednakim mogućnostima za sve, o povijesnim »istinama«, o »pravu« jedne manje skupine da vlada nad narodom i da ga drži u strahu. To se više ne može zadržati, kao ni privilegije koje se vuku već desetljećima.
DR. KANAČKI: Ne treba doista prevelike mudrosti u zaključivanju da je nažalost u Hrvatskoj baština komunizma itekako prisutna, koliko god on pripada nekim prošlim vremenima. Nije riječ o institucionalno-državnom uređenju, koji je napokon bačen na povijesno smetlište, ali kada govorimo o današnjim ostatcima komunizma, koji je, uvjetno rečeno, kao »izvanjski« okvir odbačen, riječ je o »unutarnjem« itekako žilavom i prisutnom mentalitetu u mnogim segmentima društvenoga života. Npr. u nas je najčešće u uporabi »antifašizam« koji se nameće kao jedino mjerodavan u tumačenju društvene stvarnosti, a zapravo služi za etiketiranje svih koji ne razmišljaju kao tobožnji »napredni« liberali i neokomunisti. Postoji slojevitost u analizi toga fenomena, ali najčešće kada se stvari analiziraju do kraja, ostaje njihov ogoljeli interes: financijski, društveni, politički ili neki drugi. Te su strukture dobro raspoređene i umrežene, obilno financirane od države, što je slučaj i u drugim postkomunističkim državama, osobito onima koje nisu napravile lustraciju, ali i u SAD-u i Europi. Dakle, to nije isključivo hrvatska stvarnost.
DR. KANAČKI: Napadi, fotomontaže i uvrjede usmjereni na našu udrugu i predsjednicu Željku Markić posljedica su izlaska u javnost s vrlo jasnom analizom o financiranju i sadržaju časopisa »Novosti«, odnosno trošenju novca u neskladu s propisanim uvjetima za njegovu namjenu. Ta sredstva nisu dana da bi se vrijeđao i ponižavao većinski, hrvatski narod, nego za rješavanje pitanja koja se tiču srpske manjine poput uporabe srpskoga jezika, promicanja srpske kulture u Hrvatskoj i svih drugih pitanja koja se tiču srpske manjine u Hrvatskoj. Odnosi Hrvata i Srba opterećeni su prošlošću, stoga djelovanje i pisanje mora biti u duhu tolerancije, argumentirane rasprave i nastojanja da se izgradi kvalitetan suživot. To je želja mnogih Srba u Hrvatskoj koji se ne slažu s takvim pisanjem »Novosti«, u koje je prebačena gotovo cijela novinarska garnitura »Ferala«. Dakle, da ponovim, proračunski novac ne smije se zloupotrijebiti kako bi se širila netrpeljivost prema većinskomu narodu.
Osobito se ne smiju ismijavati temeljni postulati hrvatske državnosti i samostalnosti, kako moralno zbog brojnih žrtava i stradanja tako i politički jer to stvara nezdravu osnovu za nadogradnju društva. Samo uvažavanjem i dijalogom, pa čak i kada se ne slažemo, može se ići naprijed.
Nama u Hrvatskoj silno nedostaje kultura dijaloga i kultura argumentiranoga razgovora. Što možemo očekivati od ljudi kada je govor političara često prizeman i vulgaran, čak i s najviših saborskih, ministarskih, pa i predsjedničkih i premijerskih pozicija? Svašta se od njih moglo čuti tijekom proteklih godina, što ne spada u civilizacijski krug zemalja kojima Hrvatska pripada. Stoga bi političari, javne osobe i novinari trebali pažljivo birati rječnik komunikacije. Kritika, satira i šala su u redu – vrijeđanje i izrugivanje sigurno nisu.
DR. KANAČKI: »Klerofašti!« Pa to slušam otkada sam se rodila. To je ono što sam već spomenula, komunistički mentalni sklop, koji se još uvijek nije odrekao etiketa kojima je držao pojedince i hrvatski narod u pokornosti. Etikete su davno stvorene u kardeljevsko-rankovićevskim kuhinjama za denunciranje »protivnika«, a služile su kao pravovjerna batina za udaranje nepoćudnih. Tako se i »klerofašizam« zadržao u uporabi od 1945. do 2017.! Jedini problem je to što su jame diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine pune »klerofašista« u koje su ih bacali oni koji su ih prozivali za klerofašizam. A zidovi Stare Gradiške, Lepoglave i Gologa otoka mogu opisati tisuće godina tamnica i mučenja koje su podnijeli »klerofašisti«. Da ti ljudi imaju malo inteligencije i morala, ne bi nikada upotrijebili taj izraz jer su zbog njega ubijene tisuće nevinih ljudi.
DR. KANAČKI: To je nešto čemu se mora jasno postaviti granica. Moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga. Sloboda podrazumijeva odgovornost, a kršćanski pojam slobode podrazumijeva i ljubav. Izrugivati se nečijim vjerskim ili drugim uvjerenjima ponižavajuće je kako za onoga koji vrijeđa tako i za onoga kojega se vrijeđa. Ne postoji apsolutna sloboda u smislu da možemo reći što god želimo ili mislimo. Ako se želi na nešto upozoriti ili reći, uvijek postoji primjeren rječnik koji ne će poopćavanjima uvrijediti bilo koju vjersku, nacionalnu ili drugu skupinu ljudi jer se tako uvijek uvrijedi čovjek pojedinac. Neprihvatljivo je da se u državi gdje je 87 posto katolika oni vrijeđaju pod krinkom umjetničke slobode. Također, ne smije se vrijeđati ni vjera muslimana ni Židova. Sasvim je druga stvar razgovor i upozoravanje na negativne pojave koje se pojavljuju unutar određenih vjerskih skupina.
DR. KANAČKI: Zamislite sami i odgovor je više nego jasan. Ali shvaćaju li to oni koji trebaju – ne znam. Činjenica je da postoje ljudi među nama koji uživaju u vrijeđanju i iskazivanju mržnje prema tuđim svetinjama. Ne smatram da je važno da te osobe razumiju nepravdu ili uvrjedu na osobnoj razini, nego da država djeluje u okviru postojećih zakona te zaštiti svoje građane od diskriminacije na nacionalnoj, vjerskoj ili drugoj osnovi.
DR. KANAČKI: Iako je sama odluka kontradiktorna na više razina, zadovoljna sam što je Ustavni sud potvrdio da ljudski život počinje začećem te da pobačaj nije ustavno ni ljudsko pravo. Novi zakon o pobačaju mora se donijeti u razdoblju od dvije godine. U tom razdoblju treba što bolje educirati javnost o ljudskom životu i njegovu razvoju te uz pomoć stručnjaka detektirati razine na kojima treba djelovati kako bismo omogućili da u Hrvatskoj više ne izgubimo ni jedan ljudski život. Postoji niz mjera koje država treba donijeti, poput socijalnih, obrazovnih, psiholoških, mjera zaštite žene od prisile na pobačaj i drugo. Svi građani Hrvatske, a posebno katolici, imaju veliku odgovornost da se uključe u tu raspravu te podrže stvaranje što boljega zakona.
