Crkva na sedmu vazmenu nedjelju slavi Svjetski dan sredstava društvene komunikacije pa je tim povodom Glas Koncila sugovornika odlučio potražiti u vatikanskom Dikasteriju za komunikaciju. Na čelu tamošnjega Teološko-pastoralnoga odjela jest doc. dr. Nataša Govekar, koja je rado govorila o reformi vatikanskih medija, ali i ponudila promišljanja zašto je komunikacija središnja misija i poslanje Crkve te kako naviještati novoj generaciji koja je sljubljena s digitalnim tehnologijama.
Prije nego što odgovorim na to pitanje, željela bih podsjetiti da je potreba za reformom vatikanskih medija – kao i svake druge crkvene strukture – vezana uz poslanje Crkve. Ni jedna crkvena struktura ne postoji radi same sebe, nego je tu kako bi pridonijela očitovanju Božjega kraljevstva u ovom svijetu. Papa Franjo to nam stalno ponavlja počevši od apostolske pobudnice »Evangelii gaudium«, dokumenta koji donosi program njegova pontifikata, u kojem izražava želju da »sve strukture postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjega svijeta više nego za samoočuvanje«. »Reforma struktura, koju zahtijeva ta pastoralna preobrazba, može se shvatiti samo kao dio napora koji se ulažu da one postanu više misionarske«, kaže Papa u br. 27 spomenute apostolske pobudnice.
Usred epohalne promjene koju proživljavamo Dikasteriju za komunikacije povjerena je odgovornost da u novoj ustanovi sjedini devet tijela koja su do tada postojala – Papinsko vijeće za društvene komunikacije, Tiskovni ured Svete Stolice, Vatikansku tiskaru (Tipografia Vaticana), Izdavačku vatikansku knjižaru (Libreria Editrice Vaticana), »L’Osservatore Romano«, Vatikanski radio, Vatikanski televizijski centar, Vatikansku internetsku službu i Fotografsku službu – i to ne samo radi bolje koordinacije, nego i zato da medijska prisutnost Svete Stolice bude usklađenija s poslanjem Crkve u današnjem svijetu. To nosi sa sobom ne samo kulturnu promjenu u tom digitalnom i multimedijskom okruženju, nego i nadasve zahtijeva obraćenje – osobno i institucionalno – prema sinergijskomu radu, prema unutarnjoj umreženosti.
Imajući pred sobom brojke, mogu reći da je mnogo toga učinjeno, pa i uz mnoge teškoće, što je razvidno u racionalizaciji ljudskih i financijskih resursa: sa 640 zaposlenika u 2015. godini došlo se na 565 u 2020., uz uštedu od 16,5 milijuna eura u tih pet godina. Razvidno je to i u poboljšanju usluge: 250 milijuna pročitanih stranica na portalu Vatican News u 2020. godini, 5 milijuna korisnika na 26 jezika na Facebooku, 101 milijun pregledanih videosnimaka na kanalu YouTube te više od tri milijarde pojedinačnih posjeta na profilima Twittera…
Tu su i mnoga mala čuda reforme koja se vide samo iznutra, tj. nastojanja ljudi koji su se nakon dvadeset ili trideset godina rada dali na posao te naučili posve nove stvari.
Još mnogo toga, međutim, svakako ostaje napraviti, za naš Dikasterij, za Rimsku kuriju, za čitavu Crkvu… Mislim da je Dikasterij promicao svijest da smo svi međusobno povezani »udovi jednoga tijela«, da jedni druge trebamo. Stoga sve više radimo i u kontaktu s biskupskim konferencijama, među kojima su i biskupske konferencije Hrvatske te Bosne i Hercegovine, za što smo jako zahvalni.
Crkva je ondje gdje su ljudi te se koristi sredstvima komunikacije kojima se ljudi koriste. To je bilo jasno prije 500 godina kad je ustanovljena »Propaganda fidei«, preteča današnje Kongregacije za evangelizaciju naroda, i kad se odlučilo da »knjige mogu doći do ljudi do kojih misionari ne mogu stići« te da se »za širenje Božje riječi ni jedno ulaganje ne može smatrati previsokim«. To je jasno i danas… Kao što je više puta rekao papa Franjo, želimo li ostati vjerni svojemu poslanju, moramo se mijenjati. Moramo govoriti jezikom našega vremena, slušati ljude našega vremena. Dio komunikacije svakako je slušanje, a na tom polju imamo još mnogo toga naučiti ako se ne želimo izložiti opasnosti da govorimo u prazno, tj. da »odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja«, kao što kaže Papa u »Evangelii gaudium« br. 55.
Moramo uvijek imati na umu da komunikacija nije samo jedna od aktivnosti neke kršćanske institucije, nego je apostolski način postojanja Crkve. Stoga se komunikacija u Crkvi ne odnosi samo na informiranje, ne odnosi se samo na medije ili »strategije«, nego je riječ o svjedočenju, odnosu, zajedništvu, očitovanju novoga čovječanstva u Isusu Kristu, što je u konačnici temeljno otajstvo naše vjere.
Komunikacija ima svoje korijene u samome otajstvu Presvetoga Trojstva – sve što postoji Bog je stvorio po svojoj Riječi, Logosu – te u otajstvu bogočovještva, utjelovljenja Riječi. Komunikacije ima veze s našom stvorenošću na Božju sliku. Ne možemo ostvariti svoju sličnost s Bogom ako ne komuniciramo, tj. ako ne ulazimo u odnose jedni s drugima.
Rad Teološko-pastoralnoga odjela na neki je način povezan upravo s ovim što smo maločas rekli. Dubinski je cilj reforme, kao što smo vidjeli, misionarske i pastoralne naravi, a ne samo ekonomske ili organizacijske. I u motupropriju kojim je papa Franjo ustanovio taj Dikasterij stoji da će »na taj način komunikacijski sustav Svete Stolice uvijek sve bolje odgovarati na misijske potrebe Crkve«.
Jedna od zadaća koje je Teološko-pastoralni odjel naslijedio od bivšega Papinskoga vijeća za društvene komunikacije jest, primjerice, promicanje proslave Svjetskoga dana društvenih komunikacija, kao i teološko-pastoralna formacija pomoću umreženosti s mjesnim Crkvama i s katoličkim udruženjima koja rade na komunikacijskom polju. Potom je tu i izdavačka produkcija koju se ne smije smatrati samo »informiranjem«, nego poglavito »pastoralnom komunikacijom«. Dinamika društvenih medija također ima svoj »pastoralni« aspekt…
Da, vatikanski mediji imaju »krotku ambiciju da svima priopćavaju«, kako kaže naš pročelnik Paolo Ruffini, no to zapravo vrijedi za čitavu Crkvu od Duhova naovamo. Vjerujem da to od nas zahtijeva da se usredotočimo na bitno, da pročistimo poruku od svega što je odveć vezano uz određeni kulturni kontekst, kako bi odjeknula u duhu jedinstva u različitosti.
S druge strane točno je i to da vatikanski mediji imaju mogućnost prevesti poruku na 40 jezika, ali je također oblikovati u različitim načinima govora, koji se protežu od pisanih tekstova preko audiovizualnih produkcija do društvenih medija… Neke su kulture više radiofonične, druge su pak vizualnije, a naša ponuda nastoji o tome voditi računa.
Ako moramo govoriti o tome što pobuđuje veći interes i snažniju interakciju kod naše publike, možemo reći da je pozornost za vatikanske medije snažno porasla s početkom pandemije, posebno za vrijeme proljetnoga zatvaranja u 2020. godini kad su gotovo četiri milijarde ljudi bile zatvorene u svojim domovima. Prijenos svakodnevne svete mise iz Doma sv. Marte vrlo nam je opipljivo pokazao da je »homiletsko naučavanje« pape Franje kadro dopirati do katolika – i ne samo njih – iz cijeloga svijeta. Njegov je govor vrlo neposredan i osoban, a to olakšava njegovo prihvaćanje čak i u globalnim razmjerima. Kad slušateljima treba prenijeti neki pojam, često prepričava primjer, a taj je primjer obično vezan uz konkretnu osobu, njegovu baku, ili biskupa koji mu je napisao pismo, ili novinara koji mu je postavio pitanje o određenoj temi i slično. Mislim da nam on prvi daje primjer kako »komunicirati s osobama ondje gdje jesu i kakve jesu«, što je tema ovogodišnje Poruke za Svjetski dan društvenih komunikacija.
Nedavno smo pokrenuli pilot-projekt »Faith Communication in the Digital World – Priopćavanje vjere u digitalnom svijetu«, koji je okupio 16 mladih komunikatora s četiriju kontinenata upravo kako bi pokušali odgovoriti na pitanje kako priopćavati vjeru u digitalnom svijetu. Polazimo od pretpostavke da digitalni svijet nije nešto što je oblikovano jednom za svagda, nego je svijet koji se mijenja, razvija, uvijek iznova pronalazi. I mi ga možemo mijenjati.
Danas smo mi kršćani više nego ikada pozvani davati svoj doprinos prisutnosti na mreži kao mjestu na kojem se može potaknuti iščekivanje susreta, kao prostoru u kojem je prisutan Krist, u sposobnosti svih krštenika da slušaju i da svjedoče, znajući da ga je moguće susresti samo po drugom; također znajući da se mogu koristiti komunikacijom, uključujući i onu na društvenim mrežama, kako bi olakšali taj susret. U svakom slučaju, projekt će trajati dvije godine pa se nakon toga možemo čuti kako bismo upotpunili ovaj odgovor.
Ovisi o kakvoj teologiji govorimo. Vjerujem da je danas prisutna velika glad i žeđ za »proživljenom teologijom«, za promišljanjem koje hrani duh i srce »razlozima nade koja je u nama«. Uvijek sam smatrala da bi teologija trebala služiti tomu da hrani našu vjeru. A vjera se rađa i raste kao spoznaja koja nastaje iz iskustva, ne iz onoga što smo od drugih čuli. Kristovo otajstvo ne može se objasniti izvan logike nasljedovanja u koje smo i sami uključeni, izvan odnosne dinamike koja postaje prostorom cjelovite, mudrosne spoznaje. U svojoj poruci za Svjetski dan društvenih komunikacija Papa nam kaže da učenici, dok je Isus propovijedao, nisu samo slušali njegove riječi, nego su ga »gledali kako govori«. Na taj bi način trebala govoriti teologija jer ljudska je riječ djelotvorna samo kad se može vidjeti, kad nas uključuje u dijalog, kad nas dovodi do iskustva. Samo onaj tko ima izravno iskustvo života uspijeva ga prenijeti drugima kao život. Tako je savjetovao i bl. Lolo: »Otvori s čuđenjem oči onomu što ćeš vidjeti i pusti da se tvoje ruke ispune svježinom limfe; tako će oni koji te budu čitali, prstima dotaknuti pulsirajuće čudo života.«
Mislim da kritički odnos prema Crkvi nije obilježje samo bivših komunističkih zemalja. Motivi za takav odnos mogu biti različiti i ne smijemo misliti da smo u stanju kontrolirati što će tko o nama reći. Ono što možemo jest razlučiti da dio tih kritika nije možda plod i našega nemara u pripovijedanju što je to Crkva; da i u našoj komunikaciji možda nije bilo odbijajućih tonova. U »Communio et progressio«, pastoralnom naputku o društvenim komunikacijama koji je objavljen prije 50 godina, u br. 23 čitamo: »Dok Crkva želi i nada se da informativne agencije i sredstva priopćavanja svrate svoju pozornost na vjerska pitanja te da im pristupaju s poštovanjem i opreznošću koju traži sama njihova narav, sa svoje strane ona im mora pružati potpuno, podrobno i istinito obavještavanje kako bi mogli dobro izvršiti svoju zadaću.« Sa svoje strane moramo nuditi jasnu i dobrohotnu informaciju, koja postaje pozivom da se »dođe i vidi«. Kao što također kaže Franjo u svojoj poruci, »dođi i vidi« najjednostavnija je metoda da bi se upoznala stvarnost, najpoštenija provjera svakoga navještaja.
Da, uvijek bismo morali imati na umu da je slika obično prva – a često i jedina – stvar koju ljudi vide na našim mrežnim stranicama, na društvenim mrežama i drugdje. Stoga izboru slika moramo posvetiti jednaku pozornost kao i izboru riječi kojima želimo izraziti određeni sadržaj.
To je još važnije kad se govori o priopćavanju vjere. Umjetnost je bila prva ljubav teologije, znao je govoriti naš kardinal Tomaš Špidlik. Ne odnosi se to samo na likovnu umjetnost, nego i na poeziju, glazbu… ukratko na sve što pripada simboličkomu govoru, tj. govoru koji je kadar uvesti čovjeka izravno u sadržaj, bez ikakva racionalnoga postupka. Simboli su, naime, iznutra povezani s onim što predstavljaju. Upravo to označava izraz »symbalein«: spojiti, povezati, ujediniti. Simbolički govor jest govor vjere zato što su simboli moćni nositelji značenja i zato što simbol omogućava da se stvari vide u njihovu uzajamnom odnosu, da se vide mnogi slojevi značenja. Upravo zahvaljujući tomu umjetnost može biti u službi vjere: pomaže nam vidjeti unutarnjim okom, duhovnim okom; otkriti najdublje slojeve značenja koje imaju stvari, dovodeći ih u uzajamni odnos i u odnos s vizijom Božjega kraljevstva. Zadaća je kršćanske umjetnosti prikazati stvari onakvima kakve su u svom konačnom stanju, tj. u svjetlu Božjega kraljevstva.
