Poznati međugorski ispovjednik dr. fra Tomislav Pervan prebolio je COVID-19 te je bio spreman to svoje iskustvo, kao i ono ispovjedničko, podijeliti s čitateljima Glasa Koncila.
O. Pervan rođen je 1946. među desetero djece rođenih između 1945. i 1970. U pučku školu pošao je s nenavršenih šest godina, ispit zrelosti položio je u visočkoj gimnaziji 1964., a nakon franjevačkoga novicijata, studija filozofije i teologije u Visokom, Sarajevu i Austriji zaređen je za svećenika 1969. (uz oprost od manjka kanonske dobi iz Rima!). Godine 1970. postao je kapelan i drugi meštar u novicijatu na Humcu, a 1972. otišao je na postdiplomski studij u Freiburg – Graz te je doktorirao krajem 1976. u Grazu iz smjera biblijskih znanosti, biblijske teologije. Potom je ponovno bio na Humcu u odgoju mladih, vjeroučitelj i kapelan, a od 1982. do 1988. bio je u Međugorju župnik u najteže vrijeme komunističke represije. Od 1988. bio je u Mostaru zadužen za odgoj, bogoslove, studij, permanentnu formaciju te ujedno kapelan. Od g. 1990. bio je vikar provincije, a 1994. nakon dvokratnoga propitivanja sve braće izabran je za provincijala te su ga u srpnju 1994. predstavnici Generalne kurije iz Rima uveli u tu službu, koju je obnašao do 2001. Od 2003. do 2013. bio je kapelan u međugorskoj župi, a od tada je u samostanu časnih sestara duhovnik te svakodnevni ispovjednik u župi sv. Jakova u Međugorju.
DR. O. PERVAN: Ne mogu slijediti trag zaraze i bolesti. Ne znam tko je donio virus u Međugorje, neki vele da je neka osoba zarazila fra Antu Kutlešu u ispovjedaonici. Međutim, sve su to neprovjerene činjenice. Osobno sam osjetio dva dana uoči Blagovijesti, 23. ožujka, groznicu, kao kod nastupa gripe. Temperatura skočila na kojih 37,8. Obavijestio sam svoju sestru Franjku, koja ima privatnu ljekarnu u Čitluku, a ona me odmah »pokrila« lijekovima te čajevima. Pokušao sam funkcionirati. Međutim, nije se dalo. Legao sam u krevet, a onda u subotu, 28. ožujka, išao sam na testiranje na virus. Pokazali su se pozitivni nalazi kod mene i pok. fra Ante Kutleše te još triju sestara. Prethodno su se širile društvenim mrežama zlurade vijesti, kao da je netko hvatao »muštuluk«, tko će biti prvi zaražen, i tako je ispalo da je zaražena »neka sestra koja je došla iz Italije«. Neka je osoba očito prekršila svoj etički medicinski kodeks i onako »slavodobitno« objavila zluradim tonom »urbi et orbi« da je časna zaražena. Uslijedili su ružni komentari na portalima koje nisam čitao jer zbog bolesti nije mi se dalo ništa čitati. Već više od 20 mjeseci na Viberu i WhatsAppu vodim molitvene grupe kojima redovito šaljem dnevni Časoslov, od ranoga jutra. Naime, za odmora u Slanom u kolovozu 2018. vidio sam da na internetu ima cjelovit Časoslov pa sam, došav doma u Međugorje, iz svoga imenika izabrao sedamdesetak imena i zamolio ih bi li molili Božanski časoslov kao službenu molitvu Crkve. Pristali su, i otada se ta znamenka povećala na kojih 800 sudionika koji prate i mole, svojima prosljeđuju, a uvijek ima novih koji se pridružuju. Napose u ovo doba kad nema aktivnoga sudjelovanja u svetoj euharistiji preporuka je da se moli Časoslov.
I ja sam to jutro – bijaše Prva nedjelja muke – svima dao do znanja da sam pozitivan te se preporučio u molitve svih. Nisam mogao zatajiti jer je bilo očito da se nešto sa mnom zbiva i kod pisanja poruka. Primijetili su to u grupama pa me pitali. I već istu večer osvanuli su naslovi na društvenim mrežama kako je »najpoznatiji međugorski ispovjednik fra Tomislav Pervan zaražen koronavirusom«.
U svom sam obraćanju htio zaštititi i časne sestre od objeda. Naime, časna koja je stigla iz Italije 6. ožujka na duhovne vježbe u Bijelo Polje živi u Rimu. Ondje je jedna od vrhovnih savjetnica Kongregacije, a ujedno i kućna predstojnica. Htio sam svojim obraćanjem zaštititi nju kao osobu, a i časne kao zajednicu, da su nositelji virusa. Iznenadilo me kako je do izražaja došao jedan vidik ljudske naravi, nekršćanstva, kako se ljudi brzo okrenu protiv bolesnih i slabih, kao protiv gubavaca u srednjem vijeku.
Da, nitko nije namjerno obolio. I smeta mi izraz »zaražen koronom«, možda »obolio od korone«. Oni koji su pošteđeni te boleštine, umjesto upiranja prstom i ogovaranja, trebali bi zahvaljivati Bogu što ih je mimoišla takva kušnja.
Potom sam u petak 3. travnja u Čitluku bio na snimanju pluća te testiranju krvi. Na plućima nije bilo nekih bitnih promjena, tek neke male sjene, vjerojatno agresija virusa koji se nije uspio proširiti dalje, a krv je bila u dosta dobrom stanju, leukociti oko 7 tisuća (što nije previše s obzirom na upalu), hemoglobin dosta dobar. Ali stalno temperatura iznad limesa, do otprilike 37,5. Uzimao sam paracetamol kao antipiretik, sumamed jednu dozu, a onda drugu vrstu antibiotika te multivitaminske tablete.
Bitnu sam promjenu nabolje osjetio negdje u Velike dane, pogotovo na Uskrs. Činilo mi se da sam i sam uskrsno makar je temperatura bila oko limesa, stupanj gore-dolje 37. Paracetamol sam prestao uzimati sredinom travnja, ali se osjećala trajna nemoć. Na Jurjevo, 23. travnja, bilo je ponovno testiranje i test je bio negativan. Trebalo je ponoviti test, što je i učinjeno u ponedjeljak 27. travnja, i taj test je bio negativan s obzirom na prisutnost virusa u organizmu. To je bio pokazatelj da sam prebolio tu pošast kojoj se u svijetu ne vidi kraja.
Htio bih zahvaliti svima koji su za mene molili, koji su me se sjećali, a bilo ih je koji su se javili i nakon 50 (!) godina jer su nam se tada putovi razišli.
DR. O. PERVAN: Kad se čovjek suoči s nečim s čime se cijeli svijet bori, čemu se ne zna etiologija, kojega je podrijetla, koji su učinci, javlja se pomalo panika. Pogotovo nakon činjenice da se fra Ante prvih dana držao dobro, a onda se stanje naglo pogoršalo te je hospitaliziran u Mostaru. Ja sam cijelo vrijeme bio u svom boravištu i liječio se u karanteni. Zabrinulo me kad sam čuo da je fra Ante na respiratoru. Nisam imao nikakvih respiratornih problema, ni kašlja, kihanja, ni nekih drugih fizičkih bolova, osim nemoći. Kad temperatura »pere« danima, onda je čovjek zgužvan. Nije mu ni do čega. Ne može jesti, ne može funkcionirati, ponešto uzme da održava kondiciju i da može probaviti lijekove bez oštećenja crijeva.
A duhovno – čovjek se sprema i na najgore. Prebire misli, dane, godine, i na kraju sagleda: sve su to fragmenti života. Kuša obuhvatiti jednu cjelinu, zaokružiti svoj život, dati Gospodinu u ruke, prepustiti se njegovoj volji. A opet, molitva: »Gospodine, ako me trebaš – tu sam.« Vodio sam se i mišlju evanđelja one nedjelje o Lazarovu uskrsnuću. »Gospodine, onaj koga ljubiš, bolestan je!« poručuju sestre Isusu. A ja sam osobno dodao: »Pa Gospodine, onaj tko te ljubi, bolestan je!« Imao sam naime u susretima s pok. prof. Ivančićem duboke duhovne susrete i iskustva još 1979. Kad se čovjek susretne sa živim Bogom, nije mu teško vjerovati da Gospodin zahvaća u živote čovjeka – pa i današnjega. To sam iskusio bezbroj puta u međugorskoj ispovjedaonici. Gospodin vidno i opipljivo zahvaća.
Kušao sam moliti svakodnevno Časoslov s tableta (jer nemoguće je u krevetu imati veliki tiskani Časoslov). Trajno sam ponavljao molitve »ruskoga hodočasnika«, što je refren onoga zaziva jerihonskoga slijepca, te krunicu Božjega milosrđa, napose od Velikoga petka. Krunica u ruci, ponad kreveta moja velika ljubav, Gospa Guadalupska, u originalnoj veličini. Utjecanje Mariji, molitva za njezin zagovor. Strjelovite molitve, jer čovjek nije kadar moliti duge molitve. A one su uvijek učinkovite. Ali ujedno predanje Gospodinu. Pa prošle godine imao sam zlatnu misu ovdje u Međugorju i rodnom Čitluku. Pedeset godina nije nikako malo i zahvalan sam Gospodinu za svaki dan svećeništva za koje sam se kao dijete opredijelio.
Svi mi molimo »O Dušo Kristova« – molitvu nakon pričesti. Nerijetko je molimo onako mehanički, ali kad se istinski zamislimo i kad promišljamo te zazive, oni su duboko teološki. Svaki od tih zaziva nosi u sebi duboku teološku i egzistencijalnu poruku. »Ne dopusti, Isuse, da se ikada odijelim od tebe!« – treba li nam snažnija utjeha?! Utjecao sam se svetima, svojoj pok. majci koja bijaše sveta žena, prof. Ivančiću, svim svetima. U svakoj euharistiji, prije »Sanctus – Svet«, molimo »unavoce« sa svim svetima i anđelima – Izaijino viđenje: »Svet! Svet! Svet!« Dakle, ni u bolesti nismo sami. Od onoga »Svet« – tako moćna i snažna – stresli su se dovratci i cijeli Hram! Tako bi to moralo biti i danas u bogoslužjima! Samo ON je svet! Pa gotovo svaki »Sanctus« u misama velikih skladatelja počinje snažno. Sjetimo se samo »Sanctusa« Gounoda iz njegove Mise u čast sv. Cecilije!
Pred očima sam imao i papu u miru Benedikta, koji je, ušavši u samostan, naručio za sebe ikonu starca Šimuna te dao ispisati velikim slovima njegov novozavjetni kantik: »Sad otpuštaš, Gospodine, slugu svoga u miru!« On, koji evo premošćuje stoljeće, sprema se za konačni susret s Gospodinom kao onaj Šimun iz Evanđelja. Htio bih i ja da taj susret bude zbilja usrećujući, da se Gospodin i ja prepoznamo!
DR. O. PERVAN: Vjerujem da je Gospodin stvorio sve da nam služi na dobro. Stvorio je liječnike, ali i prirodu koja nam daje dovoljno toga obrambenoga mehanizma protiv bolesti. Mogu biti sretan što nisam hospitaliziran. Dospije li se s tom bolešću u bolnicu, onda je sve u »skafanderima«, a bolesni je »opasni« izvor zaraze, a pogotovo ako čovjek moje dobi dođe na respirator, onda gotovo nema šanse. Teško je biti u izolaciji, karanteni, ni s kim se ne rukovati, uvijek s maskom na licu, s minimumom riječi. K tomu, telefon pogotovo zamara. Čovjek se kloni svih suvišnih razgovora. S medicinskim osobljem razgovarao sam prema potrebi. I hvala im na prijateljskim savjetima i spremnosti pomoći. Napose mojoj sestri!
Jasno, potreban je duh vjere, ali i solidarnosti u vjeri. Toliki su molili Časoslov, napose iz molitvenih grupa, vidim to po reakcijama. Mnogo može molitva pravednika, veli sveti Jakov u svojoj poslanici. I uvijek predanje u Gospodinovu volju: »Ako me trebaš, Gospodine, tu sam!« Vjerovao sam i u zagovor mojih najbližih u nebu, napose moje svete majke – jer sam upravo na nadnevak njezine smrti – bl. Ozanu, dobio potvrdu da sam »negativan« spram virusa.
DR. O. PERVAN: Još krajem pedesetih mladi je profesor Ratzinger pisao da živimo u vremenu neopoganstva. Još od apostolskih vremena, Novoga zavjeta, a poglavito u drugom stoljeću, imamo sukob Crkve i gnosticizma. Crkva mu se snažno odupirala i nadišla ga. Ali je ostao u svijesti filozofa i mislilaca kroz cijelu povijest. Svijet dobra i zla. Gnostici misle – kao i naši socijalisti i revolucionari – da je konkretni svijet zao, djelo »demijurga«, da treba promijeniti svijet prema njihovim mjerilima, da je sve zlo osim onoga što oni naučavaju. Taj gnosticizam u obliku Francuske revolucije, socijalizma, komunizma, liberalizma, pa i postmoderne, i danas je na djelu te želi ukloniti sve staro, promijeniti paradigme, stvoriti novo društvo i nove odnose. A vidimo da je to slijepa ulica. Put koji je zacrtao Isus Krist jedini je put koji vodi u puni život i smisao.
U Crkvi uvijek nakon propadanja, dekadencije, imamo nove zamašnjake. Cluny, kartuzijanci, cisterciti, franjevci, dominikanci, toliki redovi u vremenu reformacije, pa i danas. Imamo mnoštvo obnoviteljskih pokreta u cijeloj Crkvi. Treba samo zanijekati vlastiti individuum, slijediti Gospodina u svim njegovim životnim misterijima, i bit ćemo na pravom putu. A tu ima mnogo pionira u duhovnom smislu.
DR. O. PERVAN: Mislim da je posrijedi svijest odgovornosti za sebe i one oko sebe. Ako ću svojim ponašanjem nekoga zaraziti, radije ne ću ići u crkvu. Ako se ponašam neodgovorno, ne nosim masku ili se ne pridržavam higijenskih propisa, radim neodgovorno. Židovski filozof Hans Jonas napisao je »Princip odgovornosti« kao odgovor na Blochov »Princip nade«. Tako i u ovim prilikama. Virus ne bira, on zahvaća. I ne bih nikomu poželio one scene s respiratora, »konspirativnih« ukopa, s najviše pet osoba. I nitko to zapravo ne želi. Zato, dok je pandemija, slijedimo upute mjerodavnih. Molimo da zlo što prije prođe. Mislim da nam tu Papa može biti primjerom kako se ponašati.
Posrijedi je nevidljivi rat koji se vodi između neba i pakla. O tome ima nešto u Poslanici Efežanima, šesto poglavlje. Ne treba zaboraviti da je virus došao iz Kine. Je li stvoren ili je prešao sa životinja na čovjeka, u ovom trenutku nije bitno. Kina je proglašena ateističkom zemljom. Ateizam kao službena religija! Ondje vlada savršena kontrola. Nitko ne zna koliko je žrtava uzela kineska komunistička revolucija. A pogotovo je katastrofalna bila za njihov duh i mentalitet krvava tzv. »kulturna revolucija«, krajem šezdesetih, koja je uzela milijune života, za koje je komunistički diktator Mao htio ukloniti četiri stupa na kojima je počivala najstarija svjetska civilizacija, stara tri milenija. Naime, ukloniti stare ideje, stare običaje, stare navike, staru kulturu! Baštinu Konfucija i Lao Tsea. Kakva je samo kulturološka devastacija uslijedila nakon toga u tom narodu! Mladi su na Zapadu imali u svojim džepovima tzv. Maov brevijar, naputke za revoluciju. Stvoriti »novo« pod cijenu krvi! Sjećam se toga iz studentskih dana. To se i danas valja po našim ulicama. Ukloniti postojeće, stvoriti nešto »novo«, što je zapravo čista anarhija, bez povijesnoga presedana. Sjetimo se i Francuske revolucije. Šesnaest je karmelićanka završilo pod giljotinom s pjesmom »Salve Regina«, a za deset dana pod giljotinom je dokončao svoj život protagonist revolucije, zloglasni Robespierre. Revolucija guta svoje otčeve i djecu.
DR. O. PERVAN: Papa Benedikt uporno je govorio o »kreativnim pojedincima« i »kreativnim manjinama«. Samo oni mogu stvoriti odgovorne, odrasle i iskusne vjernike. Samo oni koji su u Duhu mogu u Duhu i rađati. Nisu dovoljni sakramenti. Pavao sam veli da nije krštavao u Korintu, nego je evangelizirao, naviještao, i to u očitovanju »Duha i snage«. Pojedinci su imali iskustvo vjere i Duha, i to je bio humus na kojem se kršćanstvo u rano doba širilo cijelim carstvom. To nam treba i danas.
Treba slijediti svete pape, Pavla VI., njegov »Evangelii nuntiandi«, Ivana Pavla II., »Catechesi tradendae« i sve bitne enciklike, o Trojstvu, Mariji, euharistiji, a napose Benediktove audijencije o velikanima uma i srca te vjere kroz povijest Crkve, njegovu kristocentričnost i troknjižje o Isusu Kristu. Uz sakramente treba – što ističe i papa Franjo – evangelizirati. »Evangelii gaudium!« – prenositi usrećujuću radosnu vijest ljudima našega doba.
U ispovjedaonici se nekada prepadnem kako i koliko ljudi u nevolji traže razne izlaze: kod hodža, tražeći zapise, idu vračevima i vračarama koji lijevaju olovo, u tarotu, kod vidovnjaka, šamana, travara, u plesu s viskom i slično. Idu u čistu magiju te time navuku na sebe još veće zlo, za velike novce! Isus nudi sve besplatno. Nisu svjesni da je Isus pobjednik nad svime. Velika je ovo prigoda u ovim danima krize i izolacije iskoristiti ovu nevolju i obnoviti se osobno, obiteljski, ali i kao župne zajednice. Posvijestiti solidarnost i milosrđe na primjeru sv. Pavla koji je uvijek imao u zreniku siromašnu Crkvu u Jeruzalemu te se za nju i tvarno brinuo.
