Najveći najavljeni crkveni događaj ove godine u Hrvatskoj trebao bi biti Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Na razini opće Crkve, uz Svjetski susret obitelji u Dublinu, to mjesto svakako zauzima jesensko zasjedanje Biskupske sinode o mladima. Tražeći poveznicu između ta tri događaja i Svetkovine uskrsnuća Gospodinova koju slavimo, dolazi se do poziva: Uskrsli poziva.
Zahvalnu sugovornicu o toj temi Glas Koncila je pronašao u dr. s. Silvani Fužinato. Sugovornica predaje novozavjetne predmete na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu te na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Družbe Isusove u Zagrebu. Članica je Družbe sestara Presvetoga Srca Isusova koju je 1899. godine u Rijeci utemeljila službenica Božja majka Marija Krucifiksa Kozulić. Družba je papinskoga prava, djeluje u domovini te sada ima stotinjak članica koje su u duhu i karizmi utemeljiteljice pozvane ljubavlju Kristova Srca ljubiti Boga i bližnjega.
DR. FUŽINATO: Čitajući izvještaje o Kristovu uskrsnuću, možemo s lakoćom uvidjeti da oni završavaju pozivom. Primjerice u Matejevu evanđelju žene koje su u osvit prvoga dana u tjednu otišle pogledati Isusov grob nakon anđelova ukazanja i navještaja Isusova uskrsnuća osobno se susreću s Uskrslim te primaju poslanje: »Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti.« Slično nalazimo i u Markovu izvještaju, a Ivan će poslanje navještaja Uskrsloga povjeriti Mariji Magdaleni. U osobnom susretu s Uskrslim Magdalena zadobiva poslanje navještaja Uskrsloga učenicima: »Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu Vašemu.« Ispunjavajući povjereno joj poslanje, Magdalena postaje prva navjestiteljica Uskrsloga učenicima te će ju tradicija nazvati lijepim imenom »apostolica apostola«.
Kao što možemo vidjeti u svim izvještajima o Isusovu uskrsnuću, riječ je o pozivu na osoban susret s Uskrslim i o poslanju navještaja Uskrsloga u kojem se put nasljedovanja zemaljskoga Isusa preobražava u put nasljedovanja Raspetoga i Uskrsloga. Naime, učenike koji su na putu prema Jeruzalemu nailazili na poteškoće razumijevanja i prihvaćanja Isusa, Mesije Raspetoga, Uskrsli poziva na put u Galileju kako bi na mjestu prvoga susreta, poziva i radosnoga odaziva sada u osobnom susretu s Uskrslim primili novo poslanje: »Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta«!
DR. FUŽINATO: U traženju odgovora na ovo pitanje vratimo se malo učenicima i Mariji Magdaleni. Iskustvo učenika koje nakon Isusove smrti obuzimaju osjećaji straha, neizvjesnosti, beznađa, nesigurnosti… jednako kao i iskustvo Marije Magdalene koja prolazi kroz tamnu noć vjere tražeći svojega Gospodina, iskustva su koja nerijetko i sami živimo. No u toj situaciji svojevrsne paraliziranosti pozvani smo ući u osobni susret s Uskrslim, poći prema svojemu Jeruzalemu – mjestu muke i smrti, jednako kao i prema svojoj Galileji – mjestu »prve ljubavi« te u osobnom susretu s Uskrslim pronaći smisao i cilj svojega života. Iznova rođeni i srca ispunjena uskrsnom radošću poput učenika i Marije Magdalene pozvani smo potom poći k braći i sestrama, napose k onima koji se nalaze u sličnim ili možda još težim situacijama.
DR. FUŽINATO: Isusova muka, smrt i uskrsnuće središte su i temelj naše vjere te srce kršćanskoga poziva. Stoga je, rekla bih, nemoguće govoriti o kršćanskom pozivu bez nasljedovanja Isusa Krista, njegova života i poslanja koje je dosegnulo svoj vrhunac u daru vlastita života u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Mislim da je temeljni kršćanski poziv, ali i poziv svakoga čovjeka, darovati svoj život drugomu. Jedino to može ljudskomu životu dati smisao. U to se lijepo uklapa opći poziv na svetost Drugoga vatikanskoga koncila, prema kojem je svaki čovjek po krštenju postao dijete Bože, dionik božanske naravi te uistinu svet te je kao takav pozvan na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav utjelovljujući Božju svetost u svojem svakodnevnom životu i poslanju: u obitelji, braku, roditeljstvu, svećeništvu, redovništvu… jednom riječju u svojem »ovdje« i »sada«.
Govoreći o svetosti, ne mislim u prvom redu na današnje poimanje svetosti koja je postala sinonim za moralnu savršenost i herojsku krjepost na temelju kojih neka osoba posmrtno biva proglašenom svetom, nego mislim prije svega na svetost u biblijskom smislu: pripadati Bogu i čovjeku. Biti svet u biblijskom smislu znači biti odvojen od »svijeta« i »drugih« da bi pripadao u potpunosti Bogu, ali u toj pripadnosti Bogu vjernik je pozvan u osobnoj odgovornosti posvećivati svijet i čovjeka.
DR. FUŽINATO: Nema Uskrsa bez muke i smrti, tako da je uz navještaj uskrsnuća usko vezan i navještaj muke i smrti. Riječ je o nerazdvojivu vazmenom otajstvu. To je ujedno središte evanđelja. Povijesno gledano, vrlo vjerojatno prvi zapisani dijelovi evanđelja upravo su izvještaji o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću. O središnjoj važnosti muke, smrti i uskrsnuća govori i prostor koji pojedini evanđelisti daju tomu »triptihu«. Ivan, primjerice, izvještaj o muci, smrti i uskrsnuću prikazuje u tzv. »knjizi časa« koja obuhvaća osam poglavlja (13-20). Teško je, dakle, govoriti o kršćanskom pozivu bez nasljedovanja Isusa raspetoga jednako kao što bi bilo apsurdno govoriti o nasljedovanju Raspetoga bez Uskrsloga u kojem nalazimo istinski smisao muke i smrti.
I učenici su imali poteškoća u razumijevanju i prihvaćanju Isusa, Raspetoga Mesije. Primjerice, u Evanđelju po Marku, koje možemo nazvati evanđeljem paradoksa, učenici su krenuli za Isusom, slijede ga, pozitivno su odgovorili na njegov poziv, već su lijep dio vremena proveli s njim, ali na putu prema Jeruzalemu tijekom Isusova trostrukoga navještaja muke i uskrsnuća nailaze na poteškoće u razumijevanju i prihvaćanju Raspetoga. Sjetimo se Petra koji ga uzevši u stranu počinje odvraćati, ili učenika koji međusobno raspravljaju tko je najveći. Tek nakon uskrsnuća učenici će u potpunosti razumjeti i prihvatiti put Krista Raspetoga.
DR. FUŽINATO: Put križa, trpljenja, poteškoća, nerazumijevanja, nesigurnosti, straha, put je koji nas ne privlači i kojim najradije ne bismo hodili. Krize koje živimo u domovini i svijetu naši su bolni i teški križevi pred kojima iscrpljeni i obeshrabreni nerijetko padamo. No željela bih potaknuti čitatelje na ponovno otkrivanje Božje prisutnosti u tamnom oblaku patnje, boli, križa, smrti… Vratila bih se iznova na Markovo evanđelje, u kojem Isus umire raspet na križu, u potpunoj samoći i tami, nepravedno osuđen i napušten od učenika i prijatelja, pa čak i od samoga Boga koji ne odgovara na njegov vapaj boli i samoće: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio.« Međutim, u tom tamnom oblaku smrti i u tom bolnom vapaju napuštenosti satnik prepoznaje Božju prisutnost: »A kad satnik, koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’« Isusova smrt objavljuje Boga koji silazi u tmine srca sama, napuštena, osuđena i patnjom izmučena i umirućega čovjeka. Bog se spušta do čovjekova najvećega poraza kako bi mu pokazao svoju nazočnost i u najdubljim tminama smrti i kako bi mu otkrio smisao trpljenja. To nam govori da nema tame, smrti i pakla u kojem se čovjek može naći i u svojem srcu živjeti, a u kojemu Bog ne bi bio prisutan i koji ne bi mogao preobraziti u mjesto života. Mislim da je to u vremenu u kojem živimo doista naš kršćanski poziv: pomoći ljudima da u svom životu i u situaciji u kojoj se sada nalaze, u snazi vjere pokušaju otkriti Božju prisutnost.
DR. FUŽINATO: Apsolutno, uskrsnuće je vrhunac objave Boga ljubavi i života, Boga s nama i Boga vjerna svojim obećanjima. To nam govore svi biblijski izvještaji, a možda na najslikovitiji način evanđelist Ivan. Naime, govoreći o svom odlasku i o žalosti koja će zahvatiti učenike, Isus u Ivanovu evanđelju upotrebljava sliku žene koja rađa. Riječ je o prekrasnoj slici vazmenoga otajstva: Isus u daru vlastita života rađa novoga čovjeka, poput žene koja u vlastitim bolima donosi na svijet novi život.
DR. FUŽINATO: Upravo u činjenici da ne znamo vrijeme Kristova dolaska krije se ljepota, izazov, ali i odgovornost kršćanskoga poziva koji od nas zahtijeva trajnu budnost i pripravnost. Odgovor na pitanje kako živjeti u vremenu između Kristova uzašašća i njegova drugoga dolaska pronaći ćemo u Matejevu izvještaju o dolasku Sina Čovječjega i posljednjem sudu (Mt 25) u kojem se odražava problem s kojim se suočavala Matejeva kršćanska zajednica. Riječ je o poimanju Božje prisutnosti u vremenu između Isusove smrti i njegova posljednjega dolaska. U govoru o posljednjem sudu koji će se izvršiti prema kriteriju ljubavi prema najmanjoj braći s kojom se Sin Čovječji identificirao, te u navještaju smrti (26, 1-2) koji će odmah nakon toga uslijediti, Isus nam otkriva na koji način živjeti u tom »međuvremenu«: otkrivajući lice Raspetoga u najmanjima svojega vremena. Ako se Isus Krist identificirao s najmanjima – a smrću na križu doista je postao jednim od njih – onda smo u tom iščekivanju njegova ponovnoga dolaska pozvani prepoznati Raspetoga u braći i sestrama našega vremena, napose u najmanjima. Stoga je ovo »međuvrijeme« vrijeme osobnoga susreta s Uskrslim na putovima prema braći i sestrama, napose prema onima na čijem je licu utisnuto lice Raspetoga, a kršćanski poziv utjelovljenje njegove bezuvjetne ljubavi prema kojoj ćemo u posljednjem susretu s njim biti suđeni. Riječ je o univerzalnom pozivu upućenu čovjeku svakoga mjesta i vremena jer svaki je čovjek pozvan na ljubav.
DR. FUŽINATO: Iako u domovini još uvijek imamo lijep broj kako redovničkih tako i svećeničkih zvanja, mnoge zajednice suočavaju se s ozbiljnim nedostatkom mlađih članova. Visoka dob, sve veći zahtjevi apostolata, nedostatak novih zvanja, izazovi vremena… Sve to unosi strah kako u pojedince tako i u zajednice. No biblijskim jezikom govoreći, vrijeme kriza koje je na određeni način i vrijeme straha, vrijeme je pustinje, čišćenja i povratka samomu sebi, istini o sebi i drugomu koja je nužna za novi početak. U svjetlu povijesti spasenja, kao i u svjetlu ljudske povijesti, duboko vjerujem da će redovništvo u ovoj krizi pronaći iznova svoj identitet te da će u povratku samomu sebi i Bogu, očišćeno i pročišćeno iznova procvjetati, odgovarajući na potrebe i znakove vremena te na nova nadahnuća Duha Svetoga.
U tom svjetlu poziv Uskrsloga vidim prije svega kao poziv na izlazak iz samih sebe i na odlazak ususret Uskrslomu na putu prema braći i sestrama. Naime, poput Marije Magdalene i mi se bojimo suočiti sa smrću, gubitkom, poslanjem te nerijetko nepomično stojimo plačući nad samima sobom paralizirani osjećajem straha i nemoći. No Uskrsli nas poziva da okrenemo leđa grobu, strahu, smrti i očaju te da, preporođeni u osobnom susretu s njim, pođemo ususret onima kojima nas šalje. Duboko vjerujem da će autentično svjedočanstvo osobnoga susreta s Uskrslim i punine života u njemu rođena uroditi mnogim duhovnim plodovima i novim duhovnim zvanjima.
DR. FUŽINATO: Tipična je ljudska reakcija na bilo koju krizu strah, zatvaranje u samoga sebe i pokušaj da se očuva ono što se ima. Nije čudo da nas papa Franjo i kad je riječ o redovništvu i o životu Crkve, a može se reći i općenito o životu pojedinca i zajednice, poziva na »izlazak«, izlazak na periferije, drugomu, k braći. Konačni je plod straha, naime, zatvorenost životu, a zajednica – od obiteljske pa sve do redovničke i crkvene – koja živi samo za sebe, upadajući u začarani krug sebičnosti i kulturu smrti, u konačnici umire.
DR. FUŽINATO: Za razliku od sinoptika Ivan prikazuje Isusovu smrt kao trijumf ljubavi u kojem posljednja riječ ne pripada smrti, nego životu. Naime, u Ivanovu evanđelju, za razliku od sinoptičkih, posljednje Isusove riječi na križu su: »Ispunjeno je!« Isusovo umiranje sinoptici opisuju kao trenutak u kojem Isus povika iza glasa i ispusti duh / izdahnu, za razliku od Ivana u kojemu Isus ne ispušta, nego predaje duh u smislu novoga stvaranja. Poput Boga koji je stvorio čovjeka od praha zemaljskoga udahnuvši mu u nosnice dah života i Isus u svojoj smrti snagom ljubavi stvara novi svijet i novoga čovjeka darom svojega duha, darom samoga sebe.
U vlastitom umiranju iz ljubavi prema Bogu i čovjeku Isus preobražava smrt u život, kraj u novi početak, radost u žalost, dajući smisao našemu životu. Naime, ono što daje smisao čovjeku i njegovu životu jest dar vlastita života. Tko ne živi za nekoga, taj umire. Bog, koji je Ljubav, jednostavno je upisao taj zakon u ljudska srca i on je univerzalan. U svijetu u kojem se više cijene uspjeh pod svaku cijenu, životni standard i kvaliteta života, samoostvarenje čovjeka, nova obećanja zemaljskoga raja često neovisno o Bogu i »gramatici« koju je upisao u čovjeka, zadaća je kršćana autentičnom riječju i životom, koje će ponekad iziskivati i ulazak u arene javnosti, hrabro i neumorno svjedočiti svoju vjeru, stavljajući, poput Isusa, u središte svojega »biti« i »činiti« čovjeka i njegovo spasenje.
Ovaj naš razgovor želim završiti riječima nade. Često smo se, naime, u razgovoru doticali mladih. Puno s njima radim i mogu posvjedočiti da među njima ima istinskih i dubokih vjernika. Mnogi uza sve probleme s kojima se susreću žele i daruju svoj život Bogu i čovjeku, ne želeći napustiti obitelj, Crkvu i domovinu. Vjerujući i nadajući se uskrsnomu jutru, hrabro kroče kroz život unatoč mnogim poteškoćama i zaprjekama. Takvi su mladi nada za sve nas i hvala Bogu nema ih malo. Vjerni svomu kršćanskomu pozivu podržimo ih, ohrabrimo i pomozimo im na tom putu življenja evanđelja i nasljedovanja Boga ljubavi i života u Isusu Raspetom i Uskrslom u potpunosti objavljena.
