Ljudi dobre volje u Hrvatskoj čekali su sedam desetljeća na reviziju presude kardinalu bl. Alojziju Stepincu iz 1946., koja je poništena odlukom Županijskoga suda u Zagrebu iz 2016. godine. No ta revizija dosad nije dala snažniji zamah u rehabilitiranju drugih žrtava komunističkih sudova. Snažniji zamah nisu potaknule ni rezolucije institucija Europske unije i Hrvatskoga sabora koje nedvojbeno govore o političkoj motiviranosti komunističkih sudova, pa je broj pravno rehabilitiranih žrtava komunističkoga sudovanja u Hrvatskoj još malen. Sutkinja Tanja Pavelin sudjelovala je u radu sudskoga vijeća koje je 2016. odlučivalo o reviziji Stepinčeve presude. Plod je toga angažmana i doktorska disertacija »Povijesni i pravni temelji za reviziju osuda sudova bivše Jugoslavije s naglaskom na reviziju osude protiv kardinala Alojzija Stepinca« koju je obranila 27. veljače ove godine na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu. Rezultate istraživanja doktorskoga rada i prijedloge kako osnažiti mogućnosti revizije osuda iz vremena komunističke Jugoslavije dr. Pavelin podijelila je za Glas Koncila.
DR. PAVELIN: Iako je prema načelima suvremenoga kaznenoga materijalnoga i procesnoga prava jasno da je postupak protiv bl. Alojzija Stepinca prekršio međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratskoga društva 21. stoljeća, tek povijesno-pravna analiza propisa koji su tada bili na snazi i »vraćanje« u 1946. objašnjavaju riječi bl. Stepinca da je postupak protiv njega sramota 20. stoljeća. I postupak i izreka osude protiv bl. Stepinca kršenje je načela zakonitosti koje je bilo prihvaćeno u svim najvažnijim kaznenim zakonicima još 19. stoljeća, a planski i svjesno zanijekali su ga totalitarni režimi 20. stoljeća. To je načelo prešlo okvire kaznenoga prava i smatra se tekovinom čovječanstva i ljudske civilizacije. Osim kršenja toga načela, grubo su mu prekršena i ljudska prava i temeljne slobode, o kojima su govorili još Sokrat i Platon, a procvat prirodnih prava, koja se ne moraju »zaslužiti«, moraju biti neotuđiva, ne mogu se kršiti ni pod kakvim opravdanjima i ne smiju biti predmetom političkoga pregovaranja seže u 17. stoljeće. Dakle, ne radi se o standardima 21. stoljeća, nepoznatim sudcima i tužiteljima 1946. godine, tim više što je postupak provelo tročlano sudsko vijeće sastavljeno od sudaca profesionalaca Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske, tada najvišega redovitoga suda u Hrvatskoj. Njima ni postulat sudačke neovisnosti, odnosno »nevezanost ničim osim zakonom i vlastitom savješću«, nije bio nepoznat jer je i on rezultat dugotrajnoga povijesnoga razvitka, stoljećima prije 1946. godine.
DR. PAVELIN: Teško je dati kratak odgovor na to pitanje jer se radilo o dinamičnom procesu tijekom rata i poraća s brojnim uputama i propisima. Ukratko, prvi je propis o ustrojavanju vojnih sudova Statut Proleterskih narodnooslobodilačkih brigada iz prosinca 1941. kojim se pri stožerima brigada formiraju stalni vojni sudovi, a sudili su i vojnim i civilnim osobama. Ustroj civilnoga sudovanja započeo je izdavanjem Upute za organizaciju i rad sudova Narodnooslobodilačkih odbora (NOO) ZAVNOH-a 3. kolovoza 1943. U uputama se ističe da sudovi NOO-a moraju odluke donositi u duhu interesa i ciljeva narodnooslobodilačke borbe. Koji su točno ciljevi NOP-a relevantni za kazneno sudovanje nije precizirano. Uz uputu su dostavljena i objašnjenja u kojima se navodi da se ne smiju donositi neka kruta pravila, zakonski propisi i slično, nego se mora pronaći »najzgodniji« način rješavanja sudskih predmeta, zbog čega je rad sudova NOO-a morao biti pod stalnom političkom kontrolom. Odjel za sudstvo i upravu ZAVNOH-a bio je vrhovna sudska instanca. Sudska vijeća bila su sastavljena od stalnih dužnosnika NOO-a. Sudci su birani preko plenuma svojih NOO-a, a njihova ovisnost i nesamostalnost u odlučivanju vidljiva je iz Izvještaja Odjela za pravosuđe ZAVNOH-a iz lipnja 1944. u kojem se ističe da je sudstvo uređeno na izrazitom demokratskom principu jer se članove narodnih sudova može uvijek opozvati kada se ustanovi da pojedini član suda postupa protivno duhu i načelima NOP-a, bez navođenja koja su to načela. Konačno, u izvještaju se zaključuje da je formalizam isključen kod narodnoga sudovanja pa nisu ni rokovi prekluzivni te je takvo uređenje sudstva podiglo ugled narodne vlasti, na što upućuju mnoge činjenice, kao npr. velik broj postupaka.
Uporno su se isticala načela Narodnooslobodilačkoga pokreta bez opisa tih načela. Iz takvoga izričaja propisa nameće se zaključak da ili nije bilo potrebe propisivati i nabrajati načela NOP-a jer su ona bila notorna ili je ciljano sudcima ostavljen širok prostor za tumačenje propisa uz istodobno širok prostor za političku kontrolu tih sudaca.
DR. PAVELIN: U vrijeme donošenja Deklaracije na zasjedanju Hrvatskoga sabora 14. veljače 1992. institut revizije osuda sudova bivše Jugoslavije nije postojao. Institut revizije, kao izvanrednoga pravnoga lijeka protiv presuda sudova bivše Jugoslavije, uveden je u hrvatsko kazneno zakonodavstvo donošenjem Zakona o kaznenom postupku (ZKP) iz 1997. uz ograničenje da se revizija može podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu Zakona, a kako je Zakon stupio na snagu 1. 1. 1998., rok za podnošenje revizija istekao je s danom 1. 1. 2000. Novi Zakon o kaznenom postupku donesen 2008. nije sadržavao odredbe o reviziji, ali je Hrvatski sabor člankom 115. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a »vratio« institut revizije, i to bez propisivanja roka za podnošenje revizije. Prema mom mišljenju, treba sagledavati razloge nepodnošenja revizija i općenito i u odnosu na reviziju osude protiv bl. Stepinca od srpnja 2009. Naime, rok od dvije godine propisan u Zakonu iz 1997. analizom podnesenih revizija pokazao se kao prekratak te je upitno je li javnost bila u dovoljnoj mjeri upoznata s mogućnošću podnošenja toga izvanrednoga pravnoga lijeka. Potrebno je i vrijeme za sastavljanje revizije, prikupljanje dokumentacije i konačno podnošenje revizije sudu pa je zasigurno taj rok protekao u odnosu na većinu osoba koje su htjele podnijeti reviziju. S razlozima nepodnošenja revizije osude protiv bl. Alojzija Stepinca u razdoblju od srpnja 2009. do 2016. nisam upoznata.
DR. PAVELIN: Za razliku od drugih predmeta, očekivala se reakcija javnosti na tijek toga procesa revizije, i to pozitivna i negativna. Začuđujuće, najveći prigovor sudskomu vijeću bio je da je prebrzo donijelo odluku. Govoriti o prebrzom donošenju odluke 70 godina nakon osude bl. Stepinca čini se ciničnim. I tu je »optužbu« vrlo lako opovrgnuti jer vijeće nije sudilo niti provodilo dokazni postupak, nego je samo ocjenjivalo presudu kroz razloge navedene u reviziji. Međutim, i za taj bitno manji posao od suđenja trebalo mu je više vremena nego vijeću Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske da ga osudi. Autori tih, mogu reći, difamacija nisu imali ni jedan drugi argument nego taj, groteskan. Dovoljno je bilo utvrditi provenijenciju kritičara, nakon čega je bilo potpuno jasno da kritika nema nikakav stručan i pravni značaj, nego isključivo politički.
Sudsko vijeće pristupilo je donošenju odluke na temelju svoga pravnoga znanja u skladu sa savjesnim tumačenjem i primjenom propisa. Na presudu nije bilo žalbe. Prema sudskoj praksi Županijskoga suda u Zagrebu koja pokazuje da je samo 10,7 posto revizija odbijeno kao neosnovano i ranije izraženim stajalištima o karakteru suđenja u poratnim godina posebno na temelju Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, takva je odluka bila očekivana. Očekivanja ovise o osobi, pa i o svjetonazoru i osobnom diskursu.
DR. PAVELIN: Vijeće Europe i Europski parlament u više su dokumenata osudili komunističke totalitarne režime zbog njihova gruboga kršenja temeljnih ljudskih prava i nepoštovanja načela pravne države te su izjednačili takve režime s nacizmom, s kojim dijele brojne značajke. Naglašena je potreba provođenja rehabilitacija osoba osuđenih za »zločine« koji u civiliziranom društvu nisu kaznena djela i onih koji su nepravedno osuđeni, pri čemu ne samo da žrtvama takvih postupaka valja omogućiti reviziju, nego, prema sadržaju rezolucija, valja im odati sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnja. No rezolucije ili Deklaracija Hrvatskoga sabora u pravnom smislu nisu de iure i de facto ukinule konkretne osude. To je smisao revizija. Samo sudbena vlast, u skladu s načelom trodiobe vlasti, jedina je ovlaštena poništiti konkretne osude sudova iz komunističkoga režima. Posljedica je revizije poništenje pobijane odluke u izreci o kaznenoj odgovornosti i ta se osoba smatra kazneno neosuđivanom osobom. S obzirom na razloge osnovanosti revizije prema zakonskim odredbama, jasno je da se osuda poništava jer su ili postupak ili izreka presude nepravedni.
DR. PAVELIN: Prema literaturi i provedenim istraživanjima proizlazi da su samo na području Zagreba tijekom 1945. osuđene na smrtnu kaznu i pogubljene 342 osobe, a jugoslavenski komunistički vojni sudovi u godinu su dana (od jeseni 1944. do jeseni 1945.) na teritoriju Hrvatske osudili približno 5200 osoba, od čega je oko 1500 osoba osuđeno na smrt strijeljanjem ili vješanjem. Istraživanja su pokazala da su ljetni mjeseci 1945. bili »udarno« vrijeme rada sudova jer je od navedenoga broja osuđenih i pogubljenih 1945. u Zagrebu, u ljeto osuđeno njih 244. Prema podatcima Županijskoga suda u Zagrebu, podneseno je 50-ak revizija, što je neznatan broj u odnosu na navedeni broj osuda.
Revizijom se može tražiti poništenje osuđujuće odluke sudova bivše Jugoslavije za vrijeme komunističke vladavine ako je do osuđujuće odluke došlo zlouporabom političke moći. Pod zlouporabom političke moći smatraju se slučajevi u kojima izreka osude ili postupak koji je prethodio osudi krši međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratskoga društva ili proturječi javnomu poretku Republike Hrvatske. Reviziju može podnijeti osoba koja je osuđena, a ako je umrla, reviziju mogu izjaviti njezini nasljednici po zakonskom redu. Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama ZKP-a iz 2009. propisano je da reviziju mogu pokrenuti i udruge za zaštitu ljudskih prava sa sjedištem u RH ako su nasljednici nepoznati, čime je proširen krug osoba ovlaštenih za podnošenje revizije u odnosu na ZKP iz 1997. godine.
DR. PAVELIN: Za 2018. godinu, prema objavljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, pronalazi se 38 odluka po izjavljenim žalbama na prvostupanjske odluke županijskih sudova u kojima je predmet odlučivanja revizija protiv osuda bivše Jugoslavije. Analiziranjem odluka Vrhovnoga suda Republike Hrvatske u odnosu na okolnost je li poništena osuda sudova bivše Jugoslavije, pronalaze se samo dvije odluke kojima je poništena osuda sudova bivše Jugoslavije (5,3 posto), dakle postotak revizija koje nisu uspješno dovedene do kraja odlukom Vrhovnoga suda RH je 94,7 posto.
Pregledom arhiva Županijskoga suda u Zagrebu pronalazi se ukupno 45 postupaka koji su pravomoćno dovršeni, a izraženo u postotcima – 53 posto revizija je prihvaćeno, a 35 posto revizija je odbačeno jer su podnesene nakon isteka roka propisanoga u ZKP-u iz 1997. ili su bile nepotpune, a samo 10 posto revizija odbijeno je kao neosnovano.
DR. PAVELIN: Sigurno da sudska praksa obeshrabruje pokretanje novih postupaka revizije, ali razlog nije samo sudska praksa, nego i zakonski okvir i nemogućnost uporabe drugih pravnih sredstava kao što je slučaj u Republici Sloveniji. U odnosu na zakonski uvjet osnovanosti revizije da je do osude došlo »zlouporabom političke moći« prema sudskoj praksi Vrhovnoga suda RH nije dovoljno naznačiti kako je očito da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom političke moći jer su prekršena priznata načela pravne države. Iz prakse proizlazi da se ne može, po nekom automatizmu, izvesti zaključak o postojanju zlouporabe političke moći. Potrebno je dokazati u postupku revizije koja su načela prekršena i na koji način u konkretnom postupku neovisno na kojem je »revolucionarnom« propisu osuda temeljena.
Prema praksi Županijskoga suda u Zagrebu, bez ulaženja u konkretne činjenice pojedinoga slučaja, već činjenica da je do osude došlo na temelju Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države pokazuje da je prekršeno načelo zakonitosti jer su tim propisom politički delikti opisani nedopustivo ekstenzivno i neodređeno, čime se krše sastojci načela zakonitosti nullum crimen sine lege certa i nullum crimen sine lege stricta. Prema obrazloženjima presuda Županijskoga suda u Zagrebu, komunistički se represivni aparat za obračun s »narodnim neprijateljima« koristio kaznenim postupcima vođenim za djela propisana Zakonom o krivičnim djelima protiv naroda i države koji u sebi sadržava odredbe kojima se krše međunarodnopravno priznata načela pravne države i demokratski standardi. Kad se takva izražena stajališta povežu s činjenicom da se na Županijskom sudu u Zagrebu čak 64,3 posto revizija odnosi upravo na postupke u kojima je primjenjivan taj zakon, to je ovakvom praksom znatno olakšano dokazivanje »zlouporabe političke moći«.
DR. PAVELIN: Upravo radi lakšega i učinkovitijega podnošenja revizije u doktorskom sam radu obradila i detaljno analizirala odluku Županijskoga suda u Zagrebu kojom je u cijelosti poništena presuda protiv bl. Alojzija Stepinca. Ta je odluka temelj obrazlaganja budućih revizija protiv osuda sudova bivše Jugoslavije jer su u tom postupku prekršeni svi sastojci načela zakonitosti i brojna ljudska prava i temeljne slobode. Kritički je analiziran tadašnji Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države te je na Županijskom sudu u Zagrebu u 64 posto predmeta taj propis bio temelj za donošenje osuđujuće odluke protiv kojih je podnesena revizija. Takva detaljna analiza presude Županijskoga suda u Zagrebu popraćena je brojnim primjerima iz sudske prakse uz obrazlaganje relevantnih i međunarodnih i nacionalnih propisa i konkretnih odredaba te je doktorski rad primjenjiv u praksi i omogućava ispravno obrazlaganje svih zakonskih pretpostavaka potrebnih za osnovanost revizije, a sve kako bi se što učinkovitije omogućilo ispravljanje nepravde učinjene »narodnim neprijateljima« protiv kojih su vođeni sudski postupci u kojima su grubo prekršena njihova ljudska prava uz kršenje načela zakonitosti koje je preraslo u ustavno načelo i smatra se tekovinom čovječanstva i ljudske civilizacije.
