Ljudski je napredak u svakom tehnološkom postignuću dobar ako ga čovjek rabi za opće dobro. »Pametni mobiteli«, različiti programi, sve je na dobrobit čovječanstva. No ipak ostaje nezamjenjiva ljudska riječ i pogled oči u oči. To se ne može zamijeniti nikakvom tehnologijom jer živi čovjek u komunikaciji pokazuje osjećaje, sluša tuđe poteškoće, gleda u oči i suosjeća. O važnosti riječi i o živoj komunikaciji u osobnom i obiteljskom životu za Glas Koncila govori splitski psihijatar, primarius doc. dr. Trpimir Glavina, predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga psihijatrijskoga društva.
Rođen je u Splitu 1963., oženjen je, a supruga mu je liječnica subspecijalistica neuroradiologinja. Otac je dvoje djece, kćeri od 26 godina i sina od 22 godine. Klišanin po majci i otcu, živi u Klisu u obiteljskoj kući. Diplomirao je medicinu 1988., a od ožujka 1991. radi u KBC-u Split, Klinici za psihijatriju. Ima specijalizaciju iz psihijatrije od 1995., magisterij od 2003., a doktorat od 2012. Subspecijalist je biologijske i forenzičke psihijatrije. Od 2015. predstojnik je Klinike za psihijatriju i pročelnik Katedre za psihijatriju Medicinskoga fakulteta u Splitu. Sudionik je brojnih kongresa, autor brojnih radova. Posebno je ponosan nemedicinskim aktivnostima. Od 1980. do 1988. pjevao je u klapi »Vokalisti Salone«. Jedan je od osnivača zbora »Splitski liječnici pjevači«. Aktivno je igrao nogomet do 1991. u NK »Uskok« iz Klisa. Bavi se aktualnim problemima u psihijatriji, posebno u komunikaciji, zatim obiteljskim i drugim problemima ljudske svakidašnjice.
DOC. DR. GLAVINA: Kad me organizator simpozija zvao kao predavača i rekao da je tema simpozija »Riječ kao lijek«, prva mi je asocijacija bila upravo Proslov Ivanova evanđelja koje započinje: »U početku bijaše riječ…« te sam se odmah upitao gdje je (smo) danas te je li se »riječ« uistinu danas odmakla od ishodišta u svom značenju i simbolici kao jedan prevažan, krucijalan dio ljudskoga postojanja i življenja. Snaga riječi u čovjekovu se ophođenju i ponašanju očituje u Ivanovim riječima: »Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa… svemu što postade u njoj bijaše život.« Iz toga se konteksta stalno iščitava, pa tako i u ovom našem civilizacijskom trenutku, važnost riječi, razgovora, komunikacije među ljudima. Rekao bih da nema jednako kvalitetne alternative iskonskoj ljudskoj komunikaciji – razgovoru, kada izgovorenu riječ čovjeku ispred sebe, »oči u oči«, donesemo, ne samo riječju, glasom, nego i trenutačnim emocijama i stanjem duha. Eto zato riječ treba stalno tražiti i slijediti.
DOC. DR. GLAVINA: Biblija stavlja riječ u središte ljudskoga postojanja i odnosa. Zahvaljujući njoj međusobno se razumijevamo, s njom se rađamo i umiremo, njome izražavamo poštovanje, njome pokazujemo vjeru u Boga i čovjeka. U ovom našem dobu fantastična je brzina komuniciranja možda reducirala način života, druženja i izgradnje odnosa kakve smo poznavali. No riječ još uvijek ima iznimnu važnost i ne smije se izgubiti. U suprotnom izgubili bismo jedan od temeljnih atributa ljudskoga bića.
DOC. DR. GLAVINA: Danas je razvidna nevjerojatna moć novih tehnologija i komunikacije, ali istodobno snaga riječi u ovim novim civilizacijskim okolnostima, rekao bih, dobiva još više na svom značenju. Uvijek naglašavam, a vjerujem da svi to možemo potvrditi, da »razgovor u četiri oka« ima neprocjenjivu vrijednost. Naravno da je danas puno lakše nešto napisati i uopće komunicirati uz pomoć novih medija jer su većini dostupni. Uglavnom nema neke značajnije kontrole tko, što i kako nešto piše. Nevjerojatan je globalni trend intenziviranja nove pismenosti, komuniciranja i prisutnosti u svim sferama života. No ipak ćemo od mlade »internetske« generacije, a i onih starijih, vrlo brzo dobiti isključivo pozitivan odgovor da je razgovor, živu riječ i emocije među ljudima moguće doživjeti samo s čovjekom uz sebe.
DOC. DR. GLAVINA: Psihijatrija je bez sumnje dio medicinske znanosti, ali je istodobno puno više od toga. U njoj se isprepleću mnoge znanosti, od antropologije, sociologije i filozofije sve do umjetnosti, teatra, pa do vječitoga misterija i enigme ljudske psihe. Činjenica je da nove tehnologije sve više osvajaju medicinu, pa tako i psihijatriju. Izvjesna tendencija tehnicističkomu pristupu, kako u dijagnostici tako i u terapiji psihičkih poremećaja, ne će moći nadvladati nemjerljivu važnost riječi i izravnoga razgovora te onoga što je najvažnije, emocija koje ne može proizvesti ni jedan stroj, nego samo čovjek. Uostalom, kako poziv psihijatra jednako kvalitetno obavljati u svojoj sociokulturi, sa svojim ljudima, poznajući i jezik, običaje, povijesni kontekst, način života, strahove i nadanja ili negdje drugdje gdje su te činjenice nepoznate? Tu globalizacija sigurno nije prednost.
DOC. DR. GLAVINA: Živimo u vremenu nove paradigme odnosa među ljudima. Činjenica je da su se, posebice unatrag posljednjih stotinjak godina, u svijetu dogodile i događaju dramatične promjene koje su izvanredno brzo, kao nikada do sada u ljudskoj povijesti, mijenjale i determinirale način života. Mogli bismo reći da je nevjerojatna kreativnost ljudskoga uma kroz tehnološke inovacije nadvladala emocionalne kapacitete čovjeka tako da je to moralo ostaviti posljedice. Nažalost, ja ih vidim kako u promijenjenoj dinamici odnosa u obitelji i društvu tako i globalno. Naravno da sociokultura do izvjesne mjere predodređuje te promjene. Mijenjaju li danas svoje okvire i sadržaj univerzalne, bezvremenske vrjednote kao što su sloboda, ljubav, prijateljstvo, razgovor?
I obitelj kao jedna od temeljnih odrednica i ishodišta smisla ljudskoga postojanja doživljava promjene koje se posebice očituju u nedostatku komunikacije. Nametnuta brzina življenja, potenciranje materijalnoga koncepta života, hedonizam, relativiziranje i konformizam, koji uglavnom daju instantne i brze rezultate, potiču u čovjeku sebičnost. I mi smo na ovim našim prostorima, kao i veći dio svijeta, nekako prebrzo ušli u sve te promjene, što uz pozitivne nosi i negativne posljedice, pa često govorimo da se sve manje družimo, razgovaramo, da smo sve više otuđeni, sami. No kada si u bilo kojem trenutku posvijestimo takvo stanje i postavimo pitanje može li se s »imati«, s novcem sve imati, vrlo brzo odgovorimo: Ne. Narodne mudrosti govore o tome: može se kupiti sto kuća, ali ne može se kupiti dom, može se »kupiti« neki položaj, status, ali ne može se kupiti čast i dostojanstvo. Dakle, ostaje nam gotovo svakodnevno posvijestiti životne vrjednote o kojima zborimo, što će nam pomoći da se ne zapletemo i ne pogubimo u civilizacijskom trenutku. Neka to posvješćivanje bude, moderno informatički rečeno, kao stalno aktivna aplikacija na zaslonu našega »pametnoga telefona«.
DOC. DR. GLAVINA: »Stalna na tom svijetu samo mijena jest.« Stih iz pjesme našega vrloga pjesnika Petra Preradovića uvijek me asocira na neizbježnost promjena i novoga. Sve se na određeni način mijenja, podložno je promjenama, rekli bismo da treba živjeti s vremenom. I obitelj, iz koje, slažem se, puno vrijednoga životnoga polazi i ovisi, mijenja svoj izričaj u skladu s vremenom, sociokulturnim naslijeđem. No temeljne odrednice poimanja obitelji, kao kamena zaglavnoga u čovjekovu životu, ne bi smjele znatnije mijenjati svoj sadržaj jer tada zasigurno remetimo razvoj i destruiramo identitet na najširoj razini njegova poimanja. Obitelj je danas narušena činjenicom da je obitelji sve manje, da se rasipaju, a ispreplitanje uloga i pozicija u obitelji kao »danak« civilizacijskoga napretka dijelom je i neizbježnost. Konformizam, hedonizam i sebičnost dirigiraju način života posebice u »razvijenim« sredinama gdje caruje filozofija »imati«, a ne »biti«. U takvim okolnostima očuvati obiteljske bezvremenske vrjednote doista je vrlo teško. No svijest o tim vrjednotama i svijest o prolaznosti »novih religija materijalnoga koncepta života«, nadam se, uspijevat će zadržati obitelj kao jedan od temelja kvalitetnoga emocionalnoga razvoja i razvoja identiteta na svim razinama, od političkoga, nacionalnoga, jezičnoga i kulturnoga do etičkoga, seksualnoga i profesionalnoga. Identitet se podrazumijeva sam po sebi, kao nešto bez čega se ne može. Identitet nikada nije problem dok se o njemu ne moramo pitati i dok više nije nešto što dolazi samo od sebe. A danas, čini se, često postavljamo to pitanje?
DOC. DR. GLAVINA: Mislim da to nije potrebno posvještavati jer se to podrazumijeva, kao i naš svekoliki identitet. Nerijetko znam reći da se današnji čovjek drznuo igrati uloge Boga i previše se »zaigrao« s prirodom. To nam se vraća kroz brojne nedaće. Kad nam se dogode nedaće, itekako smo svjesni Njega i svoje uloge. Moj odnos prema Bogu i čovjeku vrlo je jednostavan: svi jesmo Božja bića i svi imamo svoje mjesto, te sve to poštujem. Kako drugačije? Još nisam sreo čovjeka koji je spoznao i živio s Bogom pa ga u starijoj i zrelijoj životnoj dobi izgubio. Ali sam upoznao mnoge koji su prvi put ili ponovno upoznali i prihvatili Boga u smiraju svoga života! Sapienti sat!
Opraštanje je čin pomirenja ne samo s drugim, nego i sa samim sobom. To je blagoslov koji trebamo stalno tražiti i poticati u sebi. Kad nas opkoli i zarobi mržnja, nikada ne možemo očekivati dobro jer nas preplave loše emocije. Neizbježna je kriza identiteta, posebice u emocionalnom smislu, u nemogućnosti oprosta i opraštanja. Tada to postaje zamka iz koje se teško izvlačiti. Zato je sposobnost opraštanja ljudska vrlina koja otvara sva vrata, daje ljepotu, širi horizonte življenja i opisuje bogatstvo duha onoga tko ju ima.
Današnja psihijatrijska znanost dio je sveukupne medicine koja se često opisuje kao medicina zasnovana na dokazima. Ona ne može, a rekao bih i ne smije, isključiti duhovnost, prije svega molitvu, meditaciju i transcendenciju uopće, kao nerijetko bitan čimbenik u svekolikoj terapiji psihičkih i emocionalnih smetnja. Ta se tvrdnja, bez sumnje, odnosi i na cijelu medicinu kroz odnos čovjek – bolest. Nova, vrlo sofisticirana tehnologija i dostignuća u medicini pokazala su i dokazala da je, primjerice, moždana aktivnost, metabolizam i cirkulacija znakovito pojačana u pojedinim regijama mozga za vrijeme molitve, što je u mnogim slučajevima koreliralo s dobrim ishodima liječenja.
Lijekovi naravno nisu uvijek potrebni, ali su vrlo značajan dio terapije. Danas je u psihijatriji općeprihvaćen biopsihosocijalni koncept razumijevanja i liječenja psihičkih poremećaja. Tek takvim holističkim pristupom čovjeku s psihičkim smetnjama, gdje i duhovnost ima svoje mjesto, kvalitetno liječimo.
DOC. DR. GLAVINA: Ne bih na tako pesimističan način rekao nešto sto se gotovo tri desetljeća »vrti« kao futurizam o depresivnim stanjima kao vodećim u pobolu svjetskoga stanovništva oko 2020. godine. Evo tu smo na pragu toga vremena i što se događa? Nesumnjivo, anksiozna i depresivna stanja u određenom su porastu, kako u nas u Hrvatskoj tako i u svijetu. U 20. stoljeću dogodile su se dramatične promjene u tehnologiji, medicini, te posljedično i u načinu života. Sve se izvanredno ubrzalo do evolucijskih razmjera. Bilo je to stoljeće ratova, kriza, stoljeće straha i anksioznosti, a sve se na određen način nastavlja i u ovom stoljeću. Postavljam retoričko pitanje: Može li čovjek emocionalno i spoznajno kvalitetno paralelno pratiti te fantastične tehnološke kreacije i dostignuća vlastitoga uma? Očito ne može! Zato je povećanje emocionalnih problema depresivnih obilježja naša »obrana« pred »terorom brzine življenja« te ih definiram kao civilizacijsku nuspojavu.
Ne mogu se oteti dojmu da živimo u vremenu terora laičkoga mišljenja, teroru manjkavih, površnih informacija, nerijetko teroru medija do terora neoliberalnoga koncepta života koji favorizira materijalno kao božanstvo. U takvim okolnostima nije lako uskladiti biološke i emocionalne potrebe s materijalnima te pomiriti potrebu za društvom, a nameće se samoća, hedonizam, egoizam, sebičnost kao »modus vivendi«. Nameće se pitanje može li se od sebičnih pojedinaca organizirati bilo kakva skupina. To je prostor gdje se zatiru i gube identiteti koji su krucijalno obilježje svakoga čovjeka. Identitet nam daje osjećaj pripadnosti zajednici, da nam temeljne vrijednosti ostanu iste i prepoznatljive, a ujedno se možemo mijenjati u skladu sa životnim okolnostima. Danas je globalizacija, kao neizbježan proces, prijetnja kolektivnim identitetima te joj je svrha »iskorijeniti« različitosti među narodima, kulturama, a najvažnija vrjednota postaje materijalno, dakle novac! E, sada promislimo svu priču o ljudskim pravima, demokraciji, i koji je to paradoks. Upravo na tragu takvih činjenica i promišljanja »lijek i liječenje« ili još bolje prevencija razvoja novih depresivnih stanja nameće se po sebi.
Možda bih samo trebao spomenuti tektonske pozitivne emocije što su se dogodile u gotovo svima nama, koje su svojim uspjehom proizveli naši nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Paradigmatski su upravo oni, svojim primjerom, zajedništvom, isticanjem nacionalnoga, sociokulturnoga identiteta, domoljubljem, optimizmom, htijenjem, podređivanjem osobnih interesa ekipi, poštivanjem sebe, poštivanjem drugoga, odgovorili kako pobjeđivati sumornost i crnilo ovoga doba. To je vraćanje ili zadržavanje civilizacije na univerzalnim, bezvremenskim vrjednotama. Jer tko siječe korijene, uzalud očekuje plodove.
Ne smijemo se miriti sa sintagmom da smo nemoćni da bilo što mijenjamo i možemo li se, izgubljeni pomalo u bespuću nove filozofije života – imati, a ne biti! – vratiti temeljnim vrjednotama ljudskoga života. Odgovor potražimo u sebi i osobnu odgovornost, barem dijelom, podredimo društvu, pa ćemo u skoro buduće vrijeme vedrije zboriti o toj temi. Platonova misao kaže da ako čovjek ništa ne riskira za svoje ideje, ili ništa ne vrijede ideje ili ništa ne vrijedi čovjek. Zato čvrsto vjerujem u bolju budućnost hrvatskoga društva i hrvatskoga čovjeka koji ima nešto epsko u sebi, neuništivo, jer se, gledajući kroz povijesnu dimenziju, uvijek kao feniks iz pepela izdizao u novu kvalitetu. Jednako tako se nadam da će naša civilizacija uvidjeti vrjednote življenja čovjeka u primjerenu skladu i odnosu s prirodom u najširem smislu ovoga promišljanja.
