I ove je godine o Uskrsu silno mnoštvo hrvatskoga naroda iz inozemstva došlo posjetiti rodna ognjišta, grobove najbližih, susresti se s rodbinom i prijateljima. Među njima bio je i nemali broj onih koji su nakon progonstava i zatvorskih kazna zbog političkih razloga bili prinuđeni pobjeći iz nekadašnje komunističke Jugoslavije. Svaka njihova životna priča zaslužuje posebnu pozornost, a hrvatskoj ih je javnosti približio dr. Wollfy Krašić znanstvenim radom »Hrvatski pokret otpora – Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945. – 1966.«, u kojem se prvi put historiografski obrađuje problematika nastanka i djelovanja ilegalnih državotvornih organizacija i skupina u Hrvatskoj.
Dr. Krašić rođen je 1988. u Rijeci, osnovnu je školu pohađao u Mrkoplju, gimnaziju je završio u Rijeci, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je na temu »Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.« i obranio doktorsku disertaciju g. 2016.: »Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija«.
DR. KRAŠIĆ: U prvoj knjizi »Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija« bavio sam se razdobljem druge polovice šezdesetih i početka sedamdesetih. To je razdoblje otvorilo nove mogućnosti, iako prilično ograničene, za iznošenje stanovite kritike na račun režima, stajališta koja su odudarala od službenih. Za sljedeći projekt odabrao sam razdoblje od kraja Drugoga svjetskoga rata do sredine šezdesetih, želeći proučiti na koji su se način neistomišljenici jugoslavenskoga komunističkoga režima s hrvatskim državotvornim predznakom suprotstavljali ili željeli suprotstavljati tomu režimu. Odnosno, na kakav se način režim s njima obračunavao.
DR. KRAŠIĆ: Križarski se pokret često promatra kao element koji je išao za obnovom NDH. Točno je da su križari najčešće bili bivši pripadnici Ustaške vojnice i domobranstva te da je tim pokretom nastojalo rukovoditi tijelo smješteno u inozemstvu i sastavljeno od bivših visokih ustaških dužnosnika, koji su odgovarali bivšemu poglavniku NDH Anti Paveliću. Međutim, naglašavalo se da je temeljni cilj njihove borbe samostalna hrvatska država, a veze s nacizmom i fašizmom odlučno su se odbacivale, iako ne uvijek uvjerljivo, pogotovo kada je bila riječ o ratnom razdoblju. Križari su se nadali da će zapadne sile zaratiti s komunizmom na istoku Europe te ih priznati kao saveznike u tom budućem ratu. Zagovaralo se demokratsko uređenje buduće države, nakon njezina osnivanja, ulazak u Ujedinjene narode te povezivanje s »europskom unijom«. U križarskom pokretu došlo je do odbacivanja nekih obilježja Ustaškoga pokreta i NDH. Nosio se križ, kako bi se istaknuo protukomunizam, ali se i dalje kod mnogih nalazilo slovo U. Vodstvo je zabranilo uporabu tzv. rimskoga pozdrava. U emigraciji su namjeravali dokinuti i naziv križari, da se ne potiče dijeljenje katolika i muslimana. Napada na srpsko stanovništvo, osim jedne iznimke paljenja kuća, nije bilo, kao što nije zabilježena antisrpska propaganda.
DR. KRAŠIĆ: HSS je u drugoj polovici tridesetih prerastao u hrvatski nacionalni pokret, no njegova se dekonstrukcija počela zbivati vrlo brzo nakon toga, još prije raspada Jugoslavije. Taj događaj, zatim nastanak NDH, a onda i jačanje partizanskoga pokreta bili su snažni katalizatori koji su dodatno pospješili i dovršili taj proces. Dio članova prišao je režimu NDH, a dio pak Narodnooslobodilačkomu pokretu. Ostatak na čelu s predsjednikom stranke Vladkom Mačekom ostao je pasivan, čekajući kraj rata i smatrajući se, u skladu s rezultatima svih izbora u međuraću, demokratskim predstavnikom Hrvata. Dio neutralnih HSS-ovaca pokušao je pregovarati s ustašama o formiranju zajedničke vlasti, što se izjalovilo, baš kao i pokušaj dijela HSS-ovaca koji su surađivali s NOP-om da igraju jednakopravnu ulogu s Komunističkom partijom Jugoslavije. Komunistička je vlast pod pritiskom saveznika morala kao partnera prihvatiti HSS-ovca Ivana Šubašića, novoga predsjednika izbjegle vlade kraljevske Jugoslavije. Maček je nakon završetka rata emigrirao, a vodstvo stranke u zemlji rezervirano se odnosilo prema Šubašiću. Mnogi članovi iz vrha stranke koji nisu pobjegli u inozemstvo zatvoreni su pod izgovorom da su surađivali s režimom NDH, a nekoliko ih je ubijeno. Stvorena je i Hrvatska republikanska seljačka stranka kao satelitska stranka, potpuno podložna KPJ-u, pomoću koje bi se zadobio utjecaj među seljacima, a koja je, donekle ispunivši svoj cilj, zamrla.
Dio HSS-ovaca nastojao je obnoviti rad stranke, no bili su podijeljeni, nisu se uspjeli dogovoriti kako nastupiti na ustavotvornim izborima, a međusobna trvenja nastavila su se i nakon toga. Propala je i inicijativa jedne skupine u stvaranju kontakta s oporbenjacima u Sloveniji i Srbiji, s ciljem stvaranja bloka seljačkih i demokratskih opcija. Svi važniji HSS-ovci koji su radili na restauraciji stranke uhićeni su početkom 1947. godine i osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Taj je događaj označio zamiranje rada stranke, iako su i u kasnijim godinama neki stranački prvaci nastojali politički djelovati. HSS je pod vodstvom Mačeka, a kasnije Jurja Krnjevića nastavio djelovati u emigraciji. Iako je imao značajan ugled, temeljen na uspjesima iz međuraća, stranka je sve više slabjela.
DR. KRAŠIĆ: Od sredine pedesetih, a posebno od kraja pedesetih te početka šezdesetih, velika većina nositelja raznih oblika hrvatskoga državotvornoga otpora bili su učenici viših razreda srednjih škola i studenti. Taj trend bio je rezultat transfera hrvatske državotvorne ideje u generaciju koja je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bila u dječjoj dobi, odnosno onu koja je u ratu tek bila rođena. To je bila velika pobjeda hrvatske državotvorne ideje s obzirom na to da je pustila korijenje među osobama koje su rasle i razvijale se u jugoslavenskom komunističkom režimu, koji je na razne načine nastojao snažno utjecati na oblikovanje mladih generacija. Nadalje, činjenica da su sudionici takve vrste otpora dolazili iz različitih krajeva i društvenih slojeva pokazala je da jugoslavenski komunistički režim ipak nije bio uspješan »u razlaganju nacije i preformiranju na nove klasne osnove«, u čemu su komunisti u Hrvatskoj bili »vrlo žestoki«, kako je priznao Vladimir Bakarić, vodeći hrvatski komunist. Još jedna neugodna činjenica za režim bilo je to da je većina takvih učenika i studenata dolazila iz seljačkih i često siromašnih obitelji. I to je bio svojevrstan poraz za režim, koji je u teoriji trebao najviše biti prihvaćen među onim najizrabljivanijima, bilo radnicima koji nisu, kako je to režim propagirao, imali vlast nad sredstvima za proizvodnju, bilo siromašnim seljacima, koji nisu imali dovoljno zemlje da si osiguraju koliko-toliko sigurnu egzistenciju.
DR. KRAŠIĆ: Ponajprije moram reći da po mojem uvjerenju posao povjesničara nije ocijeniti je li nešto pozitivno ili negativno, nego, općenito govoreći, dovoditi osobe, događaje i procese u uzročno-posljedičnu vezu te ih stavljati u odgovarajući kontekst: kronološki, tematski, geografski i slično. Što se tiče drugoga dijela Vašega pitanja, hrvatska je državotvorna ideja, da se nadovežem na prethodno pitanje, i ovdje zabilježila pobjedu jer je na njezine pozicije prešao i dio hrvatskih komunista. Takav je razvoj događaja iznimno važan, kao i egzistiranje ideje o samostalnoj hrvatskoj državi među mladima, rođenima krajem tridesetih i tijekom četrdesetih. Naime, dio tih ljudi nakon sloma hrvatskoga proljeća i odsluženih zatvorskih kazna igrao je vrlo bitnu ulogu u radu hrvatske opozicije, od Franje Tuđmana i Marka Veselice nadalje. Takvi su ljudi u korpusu zagovornika hrvatske samostalne države bili važni i zbog toga što im režim nije mogao imputirati fašizam i ustaštvo. Također, s takvim je ljudima politički spektar zagovornika samostalne hrvatske države, od desnice preko centra pa do ljevice, bio potpun.
DR. KRAŠIĆ: Članovi hrvatskih državotvornih ilegalnih organizacija i skupina bili su različitih dobnih skupina, dolazili su iz raznih društvenih slojeva i krajeva Hrvatske te Bosne i Hercegovine, kao i još nekih dijelova Jugoslavije nastanjenih Hrvatima. Osim želje za aktivnim otporom jugoslavenskomu komunističkomu režimu, kao temeljni zajednički nazivnik svih takvih pojava istaknuo bih želju za stvaranjem samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatske ilegalne organizacije i skupine nisu zagovarale uskrsnuće ustaškoga režima. Sama konstatacija da će buduća hrvatska država biti demokratska značila je da u budućnosti nije smjelo doći do ponovne uspostave diktature, jedne osobe i/ili stranke/pokreta te svega što je takav ustroj vlasti sa sobom nosio. To je značilo donošenje i poštovanje ustava i zakona, trodiobu vlasti, jamčenje i poštovanje osnovnih ljudskih prava i slično. Dakle, ni jedna hrvatska državotvorna ilegalna organizacija odnosno skupina u tom razdoblju nije zagovarala uspostavu ni fašističkoga ni bilo kojega drugoga totalitarnoga ili autoritarnoga sustava vlasti u budućoj hrvatskoj državi. I k tomu, neke su skupine isticale da će u trenutcima stvaranja države biti posebno bitno očuvati red i spriječiti razna nasilja kako što se to događalo 1941. ili 1945. godine. Udbine konstatacije, kao i one tužilaštva i sudova, da je riječ o fašistima, nisu imale nikakve osnove. Identičnost ciljeva Ustaškoga pokreta te prakse NDH i ilegalnih organizacija i skupina očitovala se jedino u inzistiranju na hrvatskoj državnoj samostalnosti i opsegu buduće hrvatske države.
DR. KRAŠIĆ: S obzirom na to da je knjiga u prodaji vrlo kratko, teško mi je dati zaokružen odgovor. Ipak, i u ovom kratkom vremenu od izlaska primio sam niz pozitivnih reakcija i čestitaka, od kojih su mnoge bile popraćene čuđenjem da je i ta tema našla mjesto u hrvatskoj historiografiji. Uskoro će biti organizirana predstavljanja, od kojih prvo u Zagrebu sredinom svibnja. Nadam se da će knjiga imati odjeka i u široj javnosti, a ne samo u užim akademskim krugovima i kod osoba najuže povezanim uz događaje kojima se knjiga bavi. Isto tako, želio bih da knjiga dođe do Hrvata u inozemstvu te onih u Bosni i Hercegovini. Naime, znatan broj članova ilegalnih organizacija i skupina potjecao je iz BiH, kao što je dio njih pred progonom ili nakon izdržanih zatvorskih kazna pobjegao u inozemstvo. U knjizi sam posebnu pozornost posvetio organizaciji Hrvatski pokret otpora, koju je u Zagrebu 1954. godine osnovala skupina studenata na čelu s Jakšom Kušanom, koji je sastavio poslanicu za hrvatsku emigraciju, kao i opširan, realan, dobro promišljen i u nekim pogledima vizionarski program. Kušan je, kao pokretač emigrantskoga časopisa »Nova Hrvatska«, kasnije postao jedan od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata. U emigraciji je završio i Stanislav Janović, također član središnje skupine HPO-a, kao i Vinko Ostojić, koji je širio program HPO-a diljem Hrvatske i BiH. On je ujedno bio najteže osuđeni član HPO-a s deset godina strogoga zatvora.
DR. KRAŠIĆ: Snage otpora, unatoč činjenici da nisu uspjele znatnije uzdrmati režim i da su prije ili kasnije bile otkrivane i razbijane, zapravo su na kraju uspjele jer su svojim postojanjem i djelovanjem, uz neke druge elemente, kroz 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije prenosile ideju o potrebi stvaranja samostalne hrvatske države, do povoljnoga trenutka kada se ona mogla uobličiti u stvarnosti.
