Raspad Austro-Ugarske i stvaranje južnoslavenske državne zajednice prije jednoga stoljeća te Hrvatsko-ugarska nagodba potpisana prije stoljeća i pol prijelomnice su u hrvatskoj povijesti, koje svakako zaslužuju osvrt ne samo zbog povijesnoga konteksta, nego i poveznice u promišljanjima o aktualnom trenutku hrvatskoga naroda i države.
O tome je za Glas Koncila rado pristao govoriti dr. Željko Holjevac, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1973. u Brinju, diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojem je stekao akademski stupanj doktora znanosti g. 2007. Bio je asistent na Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, predavao na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu u Zagrebu te Filozofskom fakultetu u Splitu, a obavljao je i nekoliko visokih dužnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu, član je organizacijskoga odbora međunarodnoga simpozija »Mogersdorf« koji okuplja povjesničare, autor je ili suautor nekoliko knjiga, objavio je mnoštvo znanstvenih radova…
DR. HOLJEVAC: Stotinu godina od raspada Austro-Ugarske i stvaranja prve Jugoslavije na završetku Prvoga svjetskoga rata u hrvatskoj javnosti zaista prolazi pomalo tiho i nezapaženo, iako ima nešto stručnih skupova i tribina o toj temi, npr. na Hrvatskim studijima, Sveučilištu u Zadru, Matici hrvatskoj i drugdje. U hrvatskom je slučaju 1918. došlo do promjene geopolitičkoga predznaka – jugoistočno-europski ili balkanski umjesto makar i rubnoga srednjoeuropskoga, a 1945. taj je novi geopolitički predznak samo redizajniran tako da je obnovljena jugoslavenska država ispunjena novim ideološkim sadržajem. Tek su državnim osamostaljenjem ranih devedesetih stvorene okvirne pretpostavke za kreiranje hrvatske budućnosti na novim osnovama. Stoga se može reći da je prijelomna 1918. »ključ« za razumijevanje hrvatske povijesti u »kratkom« 20. stoljeću od 1918. do 1990. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvana Jugoslavijom, bila je cijena za izbjegnutu podjelu dijelova hrvatskoga teritorija između Italije i Srbije s obzirom na ratni raspad Austro-Ugarske, ali i proizvod južnoslavenske ideje koja je u 19. stoljeću osmišljena u dijelu hrvatskih intelektualaca zbog potrebe za ujedinjenjem hrvatskih zemalja s kulturnim i političkim osloncem na južnoslavensko okruženje. Ali ta elitna fikcija nije uhvatila korijena u hrvatskom narodu koji je tada većinom živio na selu, pogotovo stoga što su već i hrvatski preporoditelji bili svjesni različitih imena, vjera i pisama među južnim Slavenima. »Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, ne će ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće«, rekao je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. u govoru u kojem je slikovito upozorio na »guske u magli«.
DR. HOLJEVAC: Zakonski članak 12. Ugarskoga sabora o »zajedničkim poslovima« zemalja ugarske krune s ostalim habsburškim zemljama, odnosno Austro-ugarska nagodba iz 1867., u posljednjem je paragrafu neizravno spomenuo i hrvatske zemlje. Taj je paragraf propisivao da će se način na koji će »posestrime kraljevine« sudjelovati u ugarskoj delegaciji za obavljanje zajedničkih poslova s austrijskom polovicom dvojne monarhije ustanoviti kasnije. Stoga je 1868., poslije pregovora između ugarskoga i hrvatskoga kraljevskoga odbora, sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba, koja je sankcionirana kao zakonski članak I. Hrvatskoga sabora i zakonski članak XXX. Ugarskoga sabora. U tadašnjim hrvatskim novinama, npr. »Narodnim novinama«, pisalo se o nagodbenom »poravnanju« između Hrvatske i Ugarske. Istodobno se u pojedinim mađarskim novinama, kao u »Pesti Naplóu«, pretežito raspravljalo samo o mađarsko-hrvatskom »sporazumu«, međusobnom »pomirenju« i slično. O bilo kakvu »izjednačavanju« Hrvatske s Ugarskom nije ni u hrvatskim ni u mađarskim listovima, a ni u ostalim glasilima u habsburškom imperiju, bilo spomena vrjednijega traga. Dapače je list »Die Zukunft« u Beču pisao o »podjarmljivanju Hrvatske«, a »Novi Pozor« u Zagrebu strahovao je od pretvaranja Hrvatske u pokrajinu mađarske države. Jedino su hrvatski unionisti, oni koji su tu nagodbu i sklopili, tvrdili da se radi o »poštenoj uniji« koja će Hrvatskoj osigurati nacionalni razvitak, ustavni život, autonomiju i teritorijalnu cjelokupnost.
DR. HOLJEVAC: Priroda dualizma u Austro-Ugarskoj bila je takva da je isključivala bilo kakvu mogućnost da Hrvatska postane treća državna jedinica, ali nije isključivala minimum hrvatske autonomije u navedenim poslovima. Ostala je samo otvorena dvojba bi li unija između Hrvatske i Ugarske trebala biti »poštenija« sa stajališta hrvatskih interesa ili bi trebala više odgovarati »državnomu jedinstvu« ugarske polovice Austro-Ugarske pa je stoga i bana imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika. Ključne spoznaje o političkim akcijama ugarsko-hrvatske vlade u vrijeme dualizma pokazuju da zemlje ugarske krune u Austro-Ugarskoj nisu bile konstituirane prema načelu nacionalne ravnopravnosti. Ali te spoznaje isto tako pokazuju da Hrvatska kao državni fragment zemalja ugarske krune u to vrijeme nije bila na »mučilištu« kao kasnije u prvoj Jugoslaviji i da Nagodba nije bila tek puka obmana. Svakako najvažniji instrument posebnosti, koji se mogao tumačiti i kao pokazatelj hrvatske državnosti unutar zemalja ugarske krune, bio je članak 59. U njemu je pisalo da su Hrvatska i Slavonija »politički narod« koji ima »poseban teritorij« i »u pogledu nutarnjih poslova vlastito zakonodavstvo i autonomnu vladu«. Austro-Ugarska je bila uređena i uzorna srednjoeuropska država, u kojoj je npr. većina postupaka pred sudom rješavana tijekom iste godine u kojoj su bili i pokrenuti i u kojoj je samo Hrvatska posjedovala državnopravnu autonomiju, makar i bez financijske samostalnosti. S druge strane, habsburški je dualizam ostao do kraja dvojne monarhije 1918. ključna zaprjeka za političko sjedinjenje hrvatskih zemalja i teritorijalno povezivanje moderne hrvatske nacije.
DR. HOLJEVAC: Ante Starčević je 1861. izjavio u Hrvatskom saboru: »Nijedan narod ne može bez drugih narodah opstati, pa itako svako selo može kao neodvisna država biti.« Treba dakle surađivati s drugima, ali treba voditi računa o svojim interesima i vlastitoj budućnosti.
DR. HOLJEVAC: Raspravljanje o kontroverznim temama, osobito onima tijekom suvremenosti u kojoj je ljudski rod u samo jednoj generaciji dosegnuo neslućene stvaralačke uzlete i za to vrijeme jedva preživio strahovite ponore devastirajućih nevolja s globalnim epicentrom u dva svjetska rata, nezahvalan je posao, osobito u hrvatskoj zbilji, ne samo zbog ideološko-političkih kvalifikacija. Kako uopće izići nakraj s epohom bogatom lomovima i rješenjima od kojih je svako sljedeće bilo negacija prethodnoga, pri čemu i spoznaje do kojih se dolazi mogu imati realna uporišta čak i onda kada se međusobno isključuju? U društvu u kojem svjesno ili nesvjesno dolaze do izražaja oprječna stajališta o pojedinim prijepornim temama iz suvremene povijesti održivo rješenje može ponuditi jedino akademska povijesna znanost. I to ona koja je onkraj bilo kakva senzacionalizma i aktivizma duboko svjesna da je istina zbog prirodne ograničenosti ljudskih uvida samo naizgled definitivno dosežna i da je prošla stvarnost u različitim svojim pojavnim oblicima sve samo ne jednoznačna i pravocrtna. Dakako i ona koja je komunikativno otvorena prema činjenicama do kojih se dolazi istraživanjem.
DR. HOLJEVAC: U raspravama o tim i srodnim temama pojavljuju se u javnosti, pogotovo u medijima, nerijetko i tumačenja koja nemaju uvijek mnogo zajedničkoga s utemeljenim pristupom temi. Češće su ona isključiva i paušalna nego što su konstruktivna i precizna. Ima kolega koji smatraju da je važnije popularizirati povijesne teme u javnosti nego se baviti istraživačkim radom na izvorima. To je poput gradnje kuće od krova prema temeljima. Ne bavim se temama kao što su ove navedene, osim što sam prije osam godina na temelju dokumentacije iz obiteljske ostavštine pisao uvodnu studiju za novo izdanje knjige Milka Riffera iz 1946. o Jasenovcu. U sjećanjima autora našlo se mjesta i za predodžbu o ubojitu malju, od kojega je u prvo vrijeme svojega zatočeništva najviše strahovao, i za utješnu violinu od čijega spomena nije htio odustati ni onda kad je to od njega bilo izrijekom traženo. Iako je naišla na podijeljene reakcije, knjiga nije bila zabranjena, kako se ponegdje može pročitati, a nije bila ni povučena iz prodaje. Ali o knjizi iz koje je bilo izbačeno poglavlje o logoraškom kazalištu nije se previše pisalo, a ni kasnija izdanja nisu privukla veću pozornost.
DR. HOLJEVAC: O toj sam reformi, imajući na umu povijest kao nastavni predmet, još potkraj ožujka 2016. kritički govorio na tematskoj tribini u Matici hrvatskoj. Za razliku od ostalih kritičara koji su se uglavnom bavili pojedinim nastavnim temama, pretežito iz moderne i suvremene povijesti, upozorio sam da prijedlog nacionalnoga kurikula povijesti sadrži nekoliko koncepata kao mentalnih alata i nijednu od nekoliko vještina koje pojedini stručnjaci smatraju pokazateljima učeničkih postignuća u razvoju sposobnosti povijesnoga mišljenja. Iako koncepti i vještine ravnopravno sudjeluju u organizaciji mnogih svjetskih kurikula povijesti, na koje se hrvatski reformatori rado pozivaju kao na svoje globalne uzore, prema inačici nacionalnoga kurikula povijesti iz travnja 2018. vještine su i dalje potpuno zasjenjene konceptima.
DR. HOLJEVAC: Bio sam na spomenutom skupu na poziv jednoga kolege koji je član Poticajne skupine kako bih se upoznao s proglasom i aktivnostima te nacionalne opcije u osnivanju koja predlaže da se podvuče crta u politici kakvu smo poznavali i krene od temelja ususret budućnosti. Budući da nisam iscrpio profesionalne ambicije i da sam bio na tom jednom okupljanju skupine koja radi na osnivanju pokreta, rano je još govoriti o vlastitom aktivnijem političkom angažmanu. Zamisao je poticajna, a što će se dalje događati, pokazat će vrijeme koje je pred nama.
