U našem današnjem političkom i društvenom trenutku političari se ne prepoznaju u službi općega dobra, unatoč činjenici da često vole upotrebljavati svoje prispodobe, ali primijenjene samo svojim interesima. Zato ćemo za primjer uzeti ponašanje političara iz doba Dubrovačke Republike pa bi to trebale biti prispodobe upućene političarima kao uzor kako bi prepoznali što ne valja i promijenili svoj odnos prema građanima.
Dubrovačka Republika kao državica uspjela je stoljećima opstati kao samostalna unatoč činjenici da je smještena na balkanskoj vjetrometini. Zašto je to uspjelo pokušat ćemo objasniti porukama znanstvenika izvan politike, popraćene i našim zapažanjima. Prije četiri godine prof. Božo Skoko napisao je kratki pregled povijesti Dubrovnika koji je nazvao »14 pouka koje Hrvatska mora naučiti od Dubrovačke Republike«. Podsjetio je političare da je ta državica stoljećima uspijevala očuvati svoju slobodu i neovisnost. Dok su drugi u Europi ratovali i nestajali s političke scene, Republika je napredovala i bogatila se, razvijala je gospodarstvo, kulturu i znanost te odgajala velikane svjetskoga duha (nabrojimo samo neke: Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Marin Držić, Junije Palmotić, Marin Getaldić, Luka Sorkočević, Nikola Božidarević, Nikola Nalješković, Ivan Bunić Vučić, Stjepan Gradić) koji i danas svijetom pronose slavu Hrvatske.
Dubrovnik je imao vještu diplomaciju. Imali su najmanju ratnu i najveću trgovačku flotu na Mediteranu. Dubrovačka je trgovačka mornarica po snazi bila treća u svijetu, a među rijetkima su trgovali i s Istokom i sa Zapadom. Zahvaljujući vještu posredovanju i trgovini, stvorili su blagostanje, koje su vješto skrivali pred nezvanim gostima. Imali su Statut (što odgovara Ustavu) daleke 1270. godine, kao temelj pravnoga poretka oslanjajući se na samosvojnost i tradiciju. Uspjeli su iskorijeniti korupciju i nepotizam, stvoriti političko uređenje koje je jamčilo pravednost u društvu. Još u srednjem vijeku imali su kanalizaciju (1296.), prvi su uveli karantenu za putnike (1377.), ukinuli su ropstvo i prijevoz robova daleke 1416., čak 400 godina prije Engleske. Dubrovački pomorski zakon o osiguranju (1568.) najstariji je u svijetu. Otvorili su prvo sirotište u Europi (1432.). Njihova ljekarna Male braće treća je po starosti u Europi (1317.), ali radi kontinuirano do danas. Izgradili su 1438. vodovod, dug gotovo 12 kilometara. Nisu tražili rješenja u Europi, nego su ih sami kreirali.
Na pitanje zašto i kako je to bilo moguće onda, a nije danas, odgovor je u činjenici da je unutarnji sustav Dubrovačke Republike bio staložena kombinacija upraviteljske racionalnosti, pragmatizma i u povijesti rijetko viđena domoljublja. Tako npr. natpis koji i danas stoji u Kneževu dvoru kaže: »Zaboravite privatne, brinite se za javne interese.« No to nije bilo tek mrtvo slovo na papiru ili beživotni urez u kamenu jer to se zbilja provodilo u praksi. Kod nas brojni ministri, a i dugi državni dužnosnici ponajprije misle na svoju imovinu i rodbinu.
Prof. Skoko naglašava da su stari Dubrovčani rano shvatili da je biti mala država prednost u međunarodnoj politici te da položaj između Zapada i Orijenta nije prokletstvo, nego blagoslov, koji se može unovčiti. To se uspjelo s neutralnošću. Dubrovnik je imao mornaricu s čak 180-ak brodova te više od 40 tisuća pomoraca. Prevozili su robu stranih trgovaca diljem Sredozemlja, pa čak i do obala Engleske na sjeveru, Indije na istoku te na zapadu do istočne obale Sjedinjenih Američkih Država. Hrvatska danas uopće ne iskorištava svoj prometni i geopolitički položaj, a to što smo pomorska zemlja uopće nismo pretvorili u snagu. Luke Rijeka, Split i Ploče neiskorištene su, a Zapad nas svojim povremeno nametnutim sankcijama trećim državama ograničava u trgovini (npr. zabrana izvoza mandarina u Rusiju). Mi to poslušno provodimo.
Nasuprot tomu, Dubrovčani su znali da mogu opstati jedino ako interes zajednice stave iznad pojedinačnih interesa i to jasno reguliraju pravom. Rijetko se mijenjali zakone, za razliku od današnje Hrvatske koja je preplavljena donošenjem raznih zakona i njihovim naknadnim izmjenama i dopunama, raznim uredbama ili naknadnim tumačenjima, što sve ruši pravnu sigurnost.
Lažne svjedoke posebno su kažnjavali i bilježili sramotnim biljegom, a danas u Hrvatskoj svatko može javno, čak i pred sudom reći: »Lagao sam sudu«, a naš pravosudni sustav uopće ne reagira na takvu promjenu iskaza. Nitko, pa čak ni medijska javnost, ne postavlja pitanje odgovornosti za lažno svjedočenje, što je također kazneno djelo, jer kod nas je usvojen američki institut tzv. »svjedok pokajnik«, kojemu se oprašta kriminal kako bi svjedočio protiv drugih, a zapravo često lažući spašava sebe.
Na provokativno pitanje prof. Skoke: »Tko se može sjetiti barem jednog kneza Dubrovačke Republike?« odgovor je: nitko. Jer osim što su se knezovi mijenjali svakih mjesec dana i živjeli odvojeno od obitelji i prijatelja, da se na njih ne bi moglo utjecati, nije se dopuštao kult ličnosti kneza (danas bi to bio predsjednik vlade).
