Kada poštovatelji kulturno-povijesne baštine dođu u Kutinu sa željom da o tom gradu i cijelom moslavačkom kraju doznaju više, redovito će biti upućeni na Dragutina Pasarića, povjesničara po struci, a po zanimanju novinara, izdavača, autora i urednika mnogih knjiga, pokretača više manifestacija, predsjednika kutinske Matice hrvatske, pastoralnoga suradnika u kutinskoj župi Majke Božje Snježne i promicatelja štovanja sluge Božjega Bonifacija Pavletića. Cijeli je svoj život Dragutin posvetio promociji svojega kraja, brinući se ponajprije o kulturno-povijesnom i vjerničkom identitetu zajednice kojoj pripada. U svojim umirovljeničkim danima čini to i danas, svesrdno surađujući s kutinskim župnikom Dragutinom Papićem i ostalim svećenicima kutinskoga kraja, a sve uz podršku svoje obitelji, supruge i dvoje djece, koji su s njim proživjeli mnoge radosti, ali i teškoće koje neizbježno prate glasnogovornike identiteta pojedinoga kraja.
Dragutin je rođen 28. siječnja 1948. u Repušnici. Majka mu je bila Marija, djevojački Benc, podrijetlom iz Pristave kraj Krapine, a rođena je i odrasla u Repušnici, bila je domaćica. Otac mu je bio Ivan Pasarić, sudski službenik, rodom iz Osekova. Oboje su pokojni, oboje su umrli dosta rano. Upoznali su se u kutinskom kraju. Ivan je svirao trubu u puhačkom orkestru, glazba je bila presudna za njihovo zbližavanje. Vjenčali su se u župnoj crkvi u Kutini i skrasili se u četiri kilometra udaljenoj Repušnici kod Marijinih. Ivan je prodao svoju djedovinu u Osekovu i uložio u zemljišni prostor u Repušnici u kojoj su proživjeli cijeli život. Uz svoje najstarije dijete Dragutina, dobili su još dvoje djece, Ljubicu 1952. i Ivicu 1954. Ljubica je umirovljena specijalistica fizijatrije, omiljena kutinska liječnica, koju zovu »našom doktoricom«. Ima supruga i troje djece. Ivica je umirovljeni profesionalni vozač, ima suprugu i dvoje djece, žive na obiteljskom imanju u Repušnici.
»Mama nam je bila predobra žena«, pripovijeda Dragutin. »Bila je stroga, pravedna, vrlo strpljiva, radišna, mnogo je radila na poljoprivredi od koje smo živjeli. U selu smo bili srednje imućni. Imali smo krave, volove, svinje i kompletno ratarstvo. Zato smo i mi djeca puno radili. Tata je bio ugledan član društva i baš duhovit čovjek. Kad bi se vratio s posla sa suda, išao bi na našu poljoprivredu. Vezano uz sudsku problematiku, puno je pomagao ljudima oko sebe. Bio je darežljiv pa svoje usluge nije naplaćivao. S nama je bila divna baka Fanika, plemenita žena i puna ljubavi prema nama unucima. Djeda Franju nisam upoznao, kao ni tatinu mamu. A tatin otac živio je dalje pa sam ga rijetko viđao. Mama i baka bile su nositeljice kućnoga života i odgoja. Obje su bile velike vjernice. Baka je godinama pomagala župniku na farofu u Kutini. Kuhala je, ali je ponajviše šivala, bila je jako dobra krojačica, naglašeno svestrana žena. U Repušnici smo dobili crkvu prije 40 godina. Dotada se zato išlo u Kutinu. Djed Franjo, pričali su mi, bio je angažiran u organizaciji mnogih župnih svečanosti, bio je tajnik križara, human i plemenit čovjek. Inače je držao knjižnicu u kojoj je bilo različite literature, svakako i vjerskih časopisa. Knjige je vodio pod brojem, a mještani su ih rado posuđivali. I mama je bila vjernica od glave do pete, redovito je bila u crkvi, njezina je bila svaka misa, svaka pobožnost, bavila se i misijama. Nije joj bilo teško pješačiti nekoliko kilometara u jednom smjeru. S njom sam kao dječak 1957. hodočastio pješice od Sesveta do Marije Bistrice. U kući smo redovito molili prije jela, blagdane smo naveliko slavili. Moj prvi župnik bio je Ferdo Orlović. Krstio me, pričestio, uz njega sam krizman. Dolazio je k nama u kuću u Repušnicu. Bio je jako strog, vrstan vjeroučitelj, poliglot, a od vjernika je tražio disciplinu do kraja. Ostao je s nama sve do smrti 1971. Od djetinjstva sam bio povezan i s mons. Vladimirom Stankovićem, uglednim crkvenim dostojanstvenikom, koji je nedavno umro. On je bio rodom iz ulice kraj kutinske crkve, zaslužan je što su u Kutinu došle časne sestre klanjateljice Krvi Kristove, a za apostolat družbe Sinova Bezgrješne, koji vode kauzu za proglašnje blaženim sluge Božjega Bonifacija Pavletića, darovao je svoju kuću.«
»Prva četiri razreda osnovne škole polazio sam u Repušnici. Odlično sam učio, društvo je bilo domaće, iz razreda smo gotovo svi išli na vjeronauk u Kutinu. Više razrede polazili smo u Kutini, pješačili bismo, išli biciklima, malo vlakom, na kraju i autobusom. Posebno su mi išli društveni predmeti pa sam rado pomagao kolegama oko domaćih zadaća, posebno iz hrvatskoga. Zato su me u školi redovito koristili kad je trebalo nastupiti, govoriti, predstaviti, pozdraviti, napisati. Zahvaljujući djedovoj knjižnici, načitan sam bio od najranijih dana, zato mi to ništa nije bilo problem. Za srednju sam školu izabrao gimnaziju društvenoga smjera u Kutini. Išlo mi je. U Repušnici sam s jednom kolegicom u to dobra organizirao literarne i dramske susrete. Na misu sam u to doba išao povremeno, vjeronauka za srednjoškolce nije bilo. Maturirao sam 1967.
Odlučio sam se za studij povijesti i zemljopisa na Pedagoškoj akademiji u Petrinji. U tom sam gradiću stanovao tijekom dvogodišnjega studija, odlazio sam u Petrinji na misu. Već sam tada započeo honorarnu suradnju na Radiju Kutina. Prošao sam na audiciji za spikera. Čitao sam vijesti, najavljivao priloge. Nikad nisam mislio da bih postao profesionalni novinar. Spletom okolnosti počeo sam snimati reportaže za emisiju o poljoprivredi, prohodao sam cijelu Moslavinu. Postao sam voditelj Voloderskih jeseni, u što sam se brzo uključio i organizacijski, i kao scenarist i redatelj. U manifestaciju sam unio kajkavštinu, napisao duhovite stihove koji su i danas poznati, bio sam prvi animator kulture toga kraja. Za više sam moslavačkih manifestacija osmislio imena i napisao im himne. Iza mene je i više uglazbljenih stihova. Uključio sam se u rad Matice hrvatske. Zaposlio sam se u ‘Petrokemiji’, u Centru za informiranje. Zbog jedne kozerije protiv mene je bio napisan i optužni prijedlog, ali su ipak zaključili da nema temelja za optužbu. Kao novinar suradnik u Centru sam radio do 1990., a uz rad sam završio studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.«
»Nakon demokratskih promjena postao sam rukovoditelj Centra za informiranje ‘Petrokemije’, a brzo i predsjednik sindikalne komisije za kulturu ‘Petrokemije’ i cijele ‘Ine’. Tada sam već bio poznati kulturni djelatnik, počeo sam pisati i tiskati svoje knjige, reportažne zapise, postao sam urednik ‘Moslavačkih razglednica’, odmah 1991. izabran sam za predsjednika Matice hrvatske u Kutini. Predsjednik sam bio u nekoliko mandata, to sam i sada. U Matici smo jako puno napravili, tiskali smo puno knjiga, podigli više spomenika, osmislili poznate literarne, likovne i glazbene manifestacije. Matica hrvatska je nositeljica društvenoga i kulturnoga života u Kutini. Vodimo stalnu brigu o identitetu naše Kutine. Godine 2008. u ‘Petrokemiji’ sam službeno umirovljen. No još sam 2004. osnovao izdavačku kuću ‘Spiritus movens’, koju vodim i danas. U njoj smo objavili osamdesetak djela, uglavnom iz zavičajnoga miljea, monografije gradova, općina, sadržaja vezanih uz vjerski život, posebno uz Bonifacija Pavletića jer je uz njega sve i započelo. Jednom sam prilikom u kutinskom župnom uredu ugledao knjigu na talijanskom jeziku o Bonifaciju Pavletiću iz 1922. Odlučio sam je, na poticaj svoje supruge, prevesti na hrvatski. Napravili smo to u suradnji s mons. Stankovićem i Kršćanskom sadašnjošću, bilo je to prvo izdanje naše izdavačke kuće. Poslije se mons. Stankoviću i meni pridružila s. Mirjam Kuštreba pa se nas troje dalo u promociju našega Bonifacija. Dosad smo o sluzi Božjem objavili šest, sedam knjiga. A ja sam napisao i himnu bratu Bonifaciju koja je uglazbljena. I danas objavljujemo knjige, stalno se nešto događa. Za vrijeme Domovinskoga rata bio sam ratni izvjestitelj sa zapadnoga slavonskoga bojišta za Hinu, Vjesnik, HRT i za lokalne medije Moslavački list i Radio Moslavina, a bio sam i odgovorni urednik vojnoga glasila ‘Operativna grupa Posavina – Hrvatski branitelj’. Uredio sam više knjiga vezanih uz Domovinski rat, a rado ističem i da sam autor literarnoga dnevnika ‘Zvonici drevni, zvonici dnevni’, posvećenoga crkvi u Repušnici. Trnovit je bio put izgradnje te crkve koji je započeo u jednoj repušničkoj štalici. Zato sam imao što napisati.
U svemu me tome što tijekom cijeloga života radim podržava moja obitelj. Supruga je Ivanka, djevojački Paun, rođena 1951. Iz Bjelovara je, strojarska je tehničarka, umirovljena je u ‘Petrokemiji’. Glumila je u amaterskom kazalištu u Kutini, a ja sam kao novinar došao zabilježiti predstavu. I to je bilo to. Vjenčali smo se u Kutini 1974., vjenčao nas je župnik Željko Slonjšak. Supruga je iz naglašeno katoličke obitelji. Dobili smo dvoje djece, Domagoja 1974. i Maju 1977. Domagoj je studirao građevinu, a radi kao direktor i grafički dizajner u našoj obiteljskoj firmi. Maja je završila studij kroatologije i sociologije, lektorica je. Djeca žive s nama, dobri su, zasad nisu oženjeni. A ja sam se dobro oženio, živimo u skladnom braku.«
»U komunističkom se vremenu, s obzirom na prirodu mojega posla, nisam puno mogao angažirati u župi. Od početka sam se devedesetih, kako se medijima otvorila mogućnost za praćenje vjerskoga života i baštine, potpuno angažirao. Najprije sam surađivao sa župnikom Slonjšakom u sklopu vjerskoga časopisa ‘Ideja’. Tada je to bio vjerski časopis za cijelu Moslavinu. Angažirao me da vodim kalendar u kojem sam mjesečno bilježio važna događanja u kutinskim župama: Kutini, Ilovi, Repušnici i Kutinskoj Slatini, ali i šire u dekanatu. Uz njega sam spoznao Bonifacija Pavletića, zajedno smo bogatstvo kutinske crkve kroz knjige počeli otvarati javnosti. U Kutini imamo divnu i vrijednu crkvu, kroz Maticu hrvatsku podigli smo spomenik Gustavu Baronu, generalnomu vikaru Zagrebačke nadbiskupije i rektoru Sveučilišta u Zagrebu, koji je bio rodom iz Kutine. U spomen na njega osmislili smo Kutinske dane znanosti i umjetnosti u sklopu kojih se obrađuju kulturne i povijesne teme i predstavljaju se znanstvenici i ostali znameniti ljudi koji su završili srednju školu u Kutini. Podigli smo i spomen-poprsje Bonifaciju Pavletiću u Kutini, obnovili smo kameni križ, dar Gustava Barona Kutini, koji je bio izrađen po nacrtu Hermana Bollea. Zatim smo osmislili ‘Bonifacijev Božić u Zbjegovači’, njegovu rodnom mjestu. Smisao je da učenici nekoliko osnovnih škola sudjeluju sa svojim radovima na izložbi božićnih jaslica, organizira se i prodaja radova, a prihod se namjenjuje učenicima s posebnim potrebama.«
»Rado se odazivam gdje god me u Crkvi trebaju i zovu. Drago mi je da je naš sisački biskup Vlado Košić prepoznao veličinu skromnoga postolara Bonifacija Pavletića i njegovu odgojiteljsku ulogu i što se zakladom koja nosi Pavletićevo ime i koju je osnovao biskup pomaže djeci, studentima sa stipendijama u njihovu obrazovnom procesu. S vremenom su brigu oko sada sluge Božjeg Bonifacija Pavletića počeli voditi i drugi ljudi. U ime družbe Sinova Bezgrješne, kojoj je sluga Božji pripadao, iz Kutine djeluje o. Mariano Passerini. Divno surađujem i s današnjim kutinskim župnikom Dragutinom Papićem i sestrama klanjateljicama Krvi Kristove koje su nedavno proslavile 50. obljetnicu djelovanja u župi, a ja sam im napisao povijesni prikaz. Surađujem i s ostalim moslavačkim svećenicima, a na srcu mi je posebno repušnička župa jer sam otamo rodom. Župnik Papić u Kutini s nama je 12 godina, nas smo se dvojica našli od prve. Župnik mi je među prvim suradnicima, među najboljima je. Ima razumijevanja, razumije što se može, što ne, ugodne je naravi i prihvaća suradnju sa stručnim ljudima uvažavajući njihov profesionalni autoritet. Pomagao sam oko kronologije vjerskih zbivanja u župi, radim s njim monografiju posvećenu povjesničaru Josipu Buturcu uz 240 godina posvete naše župe. Radimo knjigu na temelju jedne koja je objavljena prije 40 godina.
Sav mi taj moj angažman u Crkvi, društvu, znači mene samoga. Rođen sam u tome, živim to, i profesija mi je bliska tomu. Crkva je dominantna, i materijalna i kulturno-spomenička, dio je moje profesije, ispunjava me, još uvijek mogu otkriti nešto novo. U tome me nosi moja vjera koja mi znači snagu, poticaj u stvaralaštvu i prosudbu kako se snaći u trenutcima kada nije lako, a takvih itekako ima.«
