Župa Blažene Djevice Marije Snježne u Karlovcu, s Nacionalnim svetištem sv. Josipa, među najistaknutijim svojim vjernicima laicima diči se Draženom Hegedićem, župnim pastoralnim vijećnikom i voditeljem obiteljske zajednice. Kao akademski obrazovan građanin i uspješan poslovni čovjek, on u zajedništvu sa suprugom i troje djece svoje slobodno vrijeme rado daruje svojoj župi. On daje njoj, a župa daje njemu. U župi se kao angažirani vjernik osjeća radosno, ispunjeno, župa ga obogaćuje i veseli. Volio bi kada bi i ostali vjernici, koji se još nisu aktivirali u župi, doživjeli snagu zajedništva u župnom okrilju. Jer su, okupljeni oko župe, naglašava, svi u dobitku.
»Rođen sam 28. kolovoza 1969. u Karlovcu u jednoj sasvim prosječnoj obitelji kao jedino dijete«, ističe Dražen. »Otac i majka, sada pokojni Mirko i Mara, oboje rodom iz karlovačkoga kraja, radili su u tada najvećoj metaloprerađivačkoj tvrtki ‘Jugoturbini’ u Karlovcu, iz koje su otišli u mirovinu. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u gimnaziji završio sam u rodnom gradu. Uglavnom sam bio vrlo dobar i odličan učenik, društvo je bilo jako dobro. Rekreativno sam se bavio športom, rukometom i veslanjem. Nakon mature 1988. upisao sam Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, koji sam i završio te sam po struci diplomirani inženjer strojarstva. Samo školovanje do završetka je srednje škole i upisa na fakultet išlo sasvim normalnim tijekom sve do 1991. godine kada sam prekinuo studij i sudjelovao kao branitelj dragovoljac u Domovinskom ratu. Nakon smirivanja i prestanka ratnih zbivanja nastavljam i 1998. završavam studij u Zagrebu.
Zatim sam se zaposlio i tijekom dosadašnjega radnoga staža promijenio nekoliko poduzeća. Najveći dio radnoga staža proveo sam radeći u struci, u energetskom sektoru, u velikoj međunarodnoj kompaniji. Imao sam prilike steći veliko iskustvo u radu u međunarodnom okruženju i na međunarodnim projektima. Nekoliko godina proveo sam živeći i radeći u Švicarskoj, a putovao sam i u više stranih zemalja zbog rada na projektima. Uz Švicarsku sam bio u Njemačkoj, Turskoj i Libiji. Uz posao sam se usavršavao profesionalno i završio specijalistički studij poslovnoga upravljanja na Veleučilištu u Karlovcu. Sada sam zaposlen u Općoj bolnici Karlovac kao voditelj tehničko-uslužnoga odjela. Moja profesionalna karijera, ako se pita moju suprugu Nadu, ima i neke tamne strane, i to joj moram priznati. Naime, teret svih mojih izbivanja od kuće preuzela je ona: brigu o djeci, njihovoj školi, zadaćama, vožnji na treninge i izvanškolske aktivnosti, a i sve poslove oko kuće koje sam inače obavljao ja.«
»U kućanstvu su osim otca i majke živjeli i moji baka i djed, Marija i Nikola. Kako su otac i majka bili zaposleni, čuvanje unuka povjereno je baki i djedu. Uglavnom je taj posao odrađivala baka Marija. Muški dio obitelji nije se baš puno ‘hvatao’ briga o djeci. Mislim da je baka Marija najzaslužnija za moj kršćanski odgoj i za to da sam cijeli život usko povezan sa župom Dubovac, župom Blažene Djevice Marije Snježne. Naučila me prve molitve u djetinjstvu. Baka je vrlo savjesno pazila da slučajno ne propustim nedjeljnu misu. Naravno da kao osnovnoškolac nisam bio baš svake nedjelje raspoložen za rano buđenje jer je misa započinjala u 8 sati, zatim za odlazak na misu, ministriranje i čitanje. S bakom o tome nije bilo pregovora, jednostavno se moralo ići. Pokušaja izbjegavanja naravno bilo je još, ali uz s. Benjaminu Radić iz družbe Kćeri Božje ljubavi, koja nas je pronalazila po kojekakvim zakutcima oko crkve i slala u sakristiju na oblačenje, nisam imao nikakve šanse.
Vjeronauk sam pohađao u župi, kao i pripremu za pričest i krizmu. Satovi vjeronauka održavali su se u maloj vjeronaučnoj dvorani kraj crkve, a na nastavi vjeronauka izmjenjivale su se časne sestre i, naravno, nezaobilazni župnik mons. Marijan Radanović. Vrlo sam rano počeo ministrirati i sudjelovati u misnim čitanjima koja nam je kao ministrantima redovito dodjeljivao mons. Radanović. Moram priznati da mi je tada zadaća čitanja na misi bila malo stresna, naime, nije tu bilo nikakve pripreme, nego je mons. Radanović prije početka mise prišao i stavio knjigu u ruke. Osim ministriranja i čitanja glumio sam i u priredbama koje je osmislio mons. Radanović za blagdane i druge svečane prilike.
U prostoru između crkve i stare župne kuće nekada je bila mala zgrada škole. Tu sam školu i ja pohađao do četvrtoga razreda osnovne. Kako u to vrijeme u školi nije bilo vjeronauka, nakon redovite nastave samo smo se preselili na vjeronauk u vjeronaučnu dvoranu, nekoliko desetaka metara dalje.
Odrastanje u naselju Borlin bilo je lijepo. Sa skupinom vršnjaka koji smo uglavnom pohađali isti razred i školu igrao se nogomet, rukomet, veslali smo u veslačkom klubu, kupali se na Kupi, pecali, izlazilo se u grad, a našlo se vremena i za raznorazne nestašluke.
Kad sam otišao u Zagreb na studij, moj se odlazak u crkvu i na misu malo prorijedio. Bilo je, naravno, više studentskih obveza i učenja, ali, realno, za neodlazak na misu, kada sada o tome razmišljam, i nije bilo nekoga opravdanoga razloga. Na misu sam uglavnom odlazio kad bih za vikend bio u Karlovcu.«
»Suprugu Nadu, rođenu 1971. godine, po zanimanju diplomiranu pravnicu, upoznao sam tijekom srednjoškolskih dana, i od tada smo zajedno. Ona je zaposlena kao voditeljica upravnoga odjela u Policijskoj upravi karlovačkoj. Vjenčali smo se 1996. godine i napunili 24 godine bračnoga staža. Imamo troje djece, dva sina i kćer. Najstariji Marko ima 21 godinu, Josip 19, a Ana 10 godina. Marko je završio srednju školu za elektroinstalatera i sad živi i radi u Njemačkoj, Josip je maturant i sad je zaokupljen učenjem i ispitima mature te odabirom fakulteta koji bi želio upisati, a Ana završava treći razred osnovne škole.
Kao obitelj nastojimo pružiti djeci kršćanski odgoj i nastojimo svi aktivno sudjelovati u životu župe, ja kao član župnoga pastoralnoga vijeća, a zajedno sa suprugom Nadom i kao voditelj obiteljske zajednice. Nakon dolaska u župu našega sadašnjega župnika mons. Antuna Sentea mi smo se kao obitelj zaista vrlo aktivno uključili u život i rad župe. U tome nas je naš župnik motivirao i svojim idejama i angažmanom. On nam svima daje veliki primjer i potiče nas na razne aktivnosti u župi. Nedugo nakon svoga dolaska pokrenuo je inicijativu za osnivanje obiteljske zajednice. Nas nekolicina obitelji to smo rado prihvatili i, ako se ne varam, ovo je već šesta godina kako obiteljska zajednica djeluje u župi. Moja supruga i ja kao voditelji, a župnik Sente kao duhovnik, stvarno nastojimo da obiteljska zajednica aktivno djeluje. U zajednici je okupljeno dvadesetak obitelji, ima nas od mlađih do starijih i iskusnijih, raznih profesija i zanimanja. Ukratko, jako smo zanimljiva i vrlo aktivna zajednica u župi. Redovito se okupljamo barem jedanput mjesečno, obično nedjeljom, a termin dogovaramo zajedno sa župnikom, ovisno o njegovim obvezama. Sastanci su koncipirani tako da u prvom dijelu obradimo temu nedjeljnoga evanđelja. Naš nam župnik tumači poveznicu odlomka evanđelja s brakom i obitelji. Drugi dio sastanka neformalne je naravi, gdje okupljeni razmjenjuju iskustva u odgoju, odnosu u braku, odnosu s djecom, komentiraju aktualna događanja u Crkvi i društvu na temu braka i obitelji. Dok bračni parovi osmišljavaju konkretne programe, mladi župni animatori čuvaju djecu, na čemu smo im zahvalni, uključuju ih u pripremljene igre i radionice. Svaki naš sastanak na neki nas način oplemeni novim iskustvima, daje nove snage da se nosimo s izazovima u odgoju, obitelji i životu.
Za rad u obiteljskoj zajednici na raspolaganju su nam i razni katehetski materijali. Ti materijali za rad sa župnim obiteljskim zajednicama predstavljeni su u pastoralnom centru Nacionalnoga svetišta sv. Josipa 2017. godine. Katehetski materijali govore nam o izazovima majčinstva i otčinstva i mi smo ih podijelili obiteljima koje sudjeluju u radu obiteljske zajednice. Svaka je obitelj nakon toga pripremila prezentaciju jedne teme iz navedenih materijala te ju prezentirala na sastanku. Nakon prezentacije okupljeni su prokomentirali obrađenu temu. Prezentacije su bile vrlo kreativne i interesantne, oduševljeno prihvaćene od nazočnih te su nam dosta pomogle u radu.«
»U proteklih nekoliko godina koliko obiteljska zajednica djeluje u župi bilo je organizirano zaista mnoštvo događanja i aktivnosti. Kao jedan od predstavnika Nacionalnoga svetišta, uz Irenu Rački, Antuna Palajsu i Lorenu Kasunić, na čelu s rektorom mons. Senteom, na poziv europske parlamentarke Marijane Petir, u veljači 2019. godine posjetio sam Europski parlament. Uz djelovanje u župi i Nacionalnom svetištu to je bila prilika da se Nacionalno svetište promovira i u Europi. U široj skupini koja je letjela za Belgiju našli su se ljudi iz raznih krajeva Hrvatske različitih profesija i to je za mene zaista korisno iskustvo i lijepo putovanje tijekom kojega sam u više navrata slušao o važnosti djelovanja i uključivanja laika u život Crkve. Naša obiteljska zajednica sudjelovala je 2018. godine na trećem nacionalnom susretu hrvatskih katoličkih obitelji u Splitu i Solinu. Nakon početnih peripetija oko organizacije, prijavljivanja i odustajanja, uputili smo se prema Splitu, gdje smo bili ugošćeni i smješteni kod obitelji u župi sv. Andrije u splitskom Sućidru. Na susretu smo sudjelovali u misnim slavljima, molitvenom programu, euharistijskom bdjenju ‘Hod svjetla’ i ostalim događanjima te se družili s našim domaćinima iz Splita. Sve je to urodilo novim prijateljstvima s obiteljima koje su nas ugostile, od kojih su se mnoga nastavila i do danas. Imali smo priliku i uzvratiti gostoprimstvo obiteljima iz Splita kada su 2019. godine došli na hodočašće u Nacionalno svetište sv. Josipa.«
»Uz ta, nazovimo, veća događanja kojih smo bili sudionici, a nekih i organizatori, moja se obitelj zaista trudi sudjelovati i u ostalim aktivnostima u župi. Na raspolaganju smo župniku koliko nam to obveze na poslu i kod kuće dopuštaju. Pomažemo u organizaciji i prihvatu hodočasnika. Članovi smo molitvenoga vjenčića ‘Sveti Josip’ u kojem je 31 molitelj ili obitelj. Obvezu redovite molitve nastojimo obaviti u krugu obitelji kad smo kod kuće svi na okupu. Tada izmolimo zajedno s djecom krunicu sv. Josipa ili pročitamo odlomak iz Svetoga pisma. Kada čitamo Bibliju, nastojimo pronaći odlomak ili temu koja je na neki način prikladna trenutku, iz toga onda izvući pouku kako se ponašati u budućnosti, odnosno primijeniti Božju riječ u životu.
Današnji život pun je svakakvih izazova. Sa svih strana, iz medija i s društvenih mreža, i mi kao roditelji i naša djeca bombardirani smo raznim lošim sadržajima, lošim vijestima, kojekakvim svjetonazorskim pitanjima. U svom radu u župi nastojimo promovirati obiteljske vrijednosti i obitelj kao temelj društva. Uz Crkvu, koja je uistinu velika obitelj, to nam svakako može pomoći u odgoju djece, pomoći u produbljivanju obiteljskoga zajedništva, pomoći i osnažiti za sve životne izazove. Sada već tradicionalno uz potporu obiteljske zajednice organiziramo doček nove godine u župnom pastoralnom centru.
Sudjelujemo u duhovnim obnovama, organizirali smo u suradnji sa zajednicom mladih Nacionalnoga svetišta zajedničko gledanje utakmica naših reprezentacija u nogometu i rukometu, proslavu Valentinova uz obnovu bračnih zavjeta za vrijeme mise i s obiteljskim objedom. Sve to zahtijeva određeno odricanje, trud i angažman i nije svaki put baš lako, međutim pozitivni komentari nakon svakoga takvoga susreta nas ohrabruju. Vrijeme tako utrošeno, u druženju, duhovnim obnovama, radu i molitvi, svakako nije uzalud utrošeno vrijeme.
Koristimo se i svakom prilikom da animiramo ostale župljane da se aktivno uključe u rad župe u jednoj od mnogih zajednica koje djeluju u župi, i to preko župnih obavijesti, animiranjem prilikom prigodnih događanja. Pokušavamo upoznati mlade roditelje s aktivnostima obiteljske zajednice i pozivamo ih na druženja koja im mogu pomoći u svakodnevnom životu. Primjećujem da se župljani dosta teško odlučuju na aktivniji rad u župi, premda je većina od njih prisutna i redovito dolazi u crkvu. Neki koji se i odluče pridružiti brzo odustaju pa tako i obiteljska zajednica već duže vrijeme djeluje u uobičajenom sastavu bez novih članova. Sve bi to što živimo u župi bilo nemoguće ili bi bilo puno teže ostvarivo da nemamo podršku i vodstvo našega župnika mons. Sentea, supsidijara dr. Vlade Mikšića i časnih sestara koje djeluju u župi. Vjera mi zaista puno znači. Pomaže mi u svakodnevnom životu, iz nje crpim. Nije uvijek lako držati se Božjih zapovijedi, ali se trudim maksimalno ih ugraditi u svakodnevicu. Planiram nastaviti s vjerničkim angažmanom u župi kojoj pripadam. Ne pada mi na pamet da bih odustao. Predobro nam je zajedno pod zaštitom Majke Božje i sv. Josipa.«
