Ako postoji ijedna istinski međunarodna zajednica ili ustanova, onda je to Katolička Crkva, u čijem su krilu mnogi dobro poznati i manje poznati svjetski narodi, plemena i etničke skupine. Za sve je ljude ovoga svijeta žrtvu na križu podnio Isus Krist i svi su ljudi sinovi i kćeri Božje, s jednakim pravima, premda ih neki teško ostvaruju. U ovom broju želimo vas stoga podsjetiti na Međunarodni dan autohtonih naroda svijeta, koji se do 1995. godine diljem planeta slavi 9. kolovoza. Autohtoni ili domorodački narodi nazivaju se i starosjediocima, a obuhvaćaju izvorne etničke skupine koje su izvorni stanovnici nekoga područja. Pretpostavlja se da diljem svijeta živi između 200 i 350 milijuna ljudi koji se smatraju autohtonim stanovništvom. Nažalost, kada se o njima govori iz perspektive modernoga doba, nerijetko ih se prikazuje kao »necivilizirane«, bez obzira na stupanj njihova tehnološka razvoja i specifičnosti kulture, samo zato što se nisu imali prilike susresti s onim što uobičajeno nazivamo »postignućima« modernoga doba. Kako bismo pružili drugačiju perspektivu i pregled, u ovom broju rubrike »Mladi mladima« pišemo o percepciji civilizacije kao takve – što možemo smatrati »civilizacijom« i koje su njezine značajke, a promišljamo i o tome tko je zaista »civiliziran«. Pišemo i o odnosu Katoličke Crkve prema narodima koji još nisu imali prilike upoznati Krista, o čemu nas uči Drugi vatikanski koncil u dokumentu »Nostra aetate«. Podsjećamo i na posebnu Biskupsku sinodu o temi »Amazonija, novi putovi za Crkvu i za cjelovitu ekologiju« održanu prošle godine, koja nudi smjernice za zaštitu tih ugroženih zajednica. Dotaknuli smo se i »civilizacijskih početaka« kršćanstva koje je danas »globalna religija«, pa i kršćanskih početaka u Lijepoj Našoj te odnosa kršćanstva i drevnih civilizacija. Ugodno vam čitanje!
Dobar glas daleko se čuje! Tu smo rečenicu čuli mnogo puta u životu, a i uvjerili se u njezinu istinitost. A za nas kršćane, slobodno to možemo reći, sve je počelo od jednoga »dobroga glasa«, sve je počelo od jednoga čovjeka i Boga iz Galileje – od Isusa Nazarećanina. Za mnoge je u svoje vrijeme bio nepoznanica, ali većina je za njega čula – neki dobre stvari, a neki ono što su drugi željeli da se o Isusu čuje. No sin Božji uz Otčevu je pomoć krenuo dalje i napravio ono zbog čega je i poslan na ovaj svijet, a to je da ljudima donese spasenje.
Od Kristove smrti za nas pa sve do danas kršćanstvo je postalo najbrojnija svjetska religija s oko 2,4 milijarde vjernika. U prvom se stoljeću počelo širiti po gradovima Rimskoga Carstva nakon što je Isus, a zatim i njegovi učenici nakon njegove mučeničke smrti, započeli s propovijedanjem vjere. Preko Levanta, Mezopotamije i Egipta do Europe širila se Božja riječ, a kršćanstvo se počelo odvajati od židovstva. Raslo je sve do 313., odnosno 325. kad je Milanskim ediktom, a kasnije i Koncilom u Niceji kršćanstvo postalo temeljna religija Rimskoga Carstva. Kasnije je došlo i do različitih podjela, pa i raskola, no kršćanstvo se i dalje širilo po svijetu. Nakon otkrića Amerike misionari su vijest o Isusu Kristu i radosni navještaj spasenja donijeli i na novootkrivena područja, a danas je ono rasprostranjeno po cijelom svijetu.
Najviše kršćanskih vjernika danas su katolici, to jest članovi Katoličke Crkve, a slijede razne protestantske i reformirane Crkve i zajednice, pravoslavne i druge denominacije. Naziv kršćanstvo prvi je put u drugom stoljeću spomenuo sveti Ignacije Antiohijski, a danas su kršćani najbrojnija vjerska skupina na svijetu. Tako je potvrđena i izreka da se »dobar glas« – u ovom slučaju najbolji glas – pročuo i raširio po cijelom svijetu.
U povijesnom kontekstu put Hrvata kao slavenskoga naroda od njihova dolaska u hrvatske krajeve u 7. stoljeću pa sve do prihvaćanja kršćanstva seže u razdoblje pretkršćanske civilizacije. Jedna od temeljnih karakteristika toga razdoblja je slavenska mitologija. Jedan od najboljih hrvatskih filologa i književnih povjesničara Radoslav Katičić proučavao je slavensku i hrvatsku filologiju, ali i mitologiju, te je uspio rekonstruirati elemente balto-slavenske pretkršćanske religije i mitove, koji su važni za razumijevanje duhovne baštine koju Hrvati donose tijekom svoga doseljenja u hrvatske krajeve.
Tako se u slavenskoj mitologiji vrlo često spominje vječni dvoboj između boga Peruna i Velesa, koji predstavljaju različite slojeve društva. Perun je bog groma i munje, a naziva se i gromovnik jer djeluje iznad zemlje. Veles je bog zemlje, vode i podzemlja s obzirom na to da se »nalazi« pod zemljom i u vodi. Uz Peruna i Velesa, spominje se i božica Mokoš, božica plodnosti i zaštitnica žena, koja s Perunom ima dvoje djece – Jarovita, boga vegetacije, te Moranu, božicu prirode i smrti. Ipak, nakon 9. stoljeća slavenska mitologija dolazi u doticaj s kršćanstvom i na hrvatskim područjima počinje slabjeti, ali je i dalje prisutna. O tome nam svjedoče jezik, tradicija, običaji, imena i nazivi, koji su u uporabi i danas, iako su »pokršćanjeni«. Naime, s vremenom se na temelju zajedničkih osobina i sličnosti umjesto imena bogova i likova iz slavenske mitologije počinju upotrebljavati imena pojedinih kršćanskih svetaca i svetica. Umjesto Peruna često se spominje prorok Ilija – gromovnik, a Velesa zamjenjuju sveti Nikola i sveti Blaž. Mokoš u kršćanstvu zamjenjuje Djevica Marija, a Jarovita sveti Juraj, čiji blagdan u kršćanstvu slavimo početkom rasta trave i sjetve, ili sveti Ivan Krstitelj, čiji blagdan slavimo na početku žetve.
Činjenica je da je kršćanstvo kod slavenskih naroda, pa tako i u Hrvata, nešto kasnije prihvaćeno, ali važno je istaknuti da su stari običaji i dalje prisutni, a imena starih slavenskih bogova danas možemo pronaći u nazivima pojedinih hrvatskih mjesta, naselja, brda i drugdje.
Mi kršćani znamo odakle potječe naša vjera i znamo da se kršćanstvo rodilo zajedno s Isusom te započelo svoj nezaustavljiv put širenja njegovim javnim djelovanjem, prvo među židovskim narodom, pa onda među poganskim svijetom u apostolsko doba. Širilo se pod vrlo teškim uvjetima nailazeći na nerazumijevanje naroda da spoznaju istinu, a zaprjeke su bile i idolopoklonstvo, nemoral, nasilje.
No učenicima je njihova zadaća bila jasna, još od onoga trenutka kada je njihov učitelj Isus poslao sedamdeset i dvojicu učenika, i to po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove« (Lk 10, 1-9). Tim ih je riječima Isus poslao da naviještaju evanđelje narodima koji još nisu čuli za njega i koji nisu bili kršteni.
Učenici su pošli naviještati evanđelje – radosnu vijest. Susreću se s drevnim civilizacijama, isprva s onom grčkom i rimskom. Te su civilizacije bile politeističke i nisu trpjele »mudrovanje« drugih religija. Već na početku učenike su progonili Židovi, a primjer nam je sv. Stjepan koji je propovijedao o Isusovu uskrsnuću, o Isusu Nazarećaninu koji je tvrdio da će razoriti hram i za tri dana ga sagraditi. Nisu razumjeli o čemu govori sveti Stjepan pa je završio mučeničkom smrću, a među svjedocima njegova mučeništva bio je i Savao koji će od progonitelja kršćana postati – Pavao, apostol naroda. I činjenica je da su mnogi ljudi u tom srazu – koji je trebao biti susret – između kršćanstva i drevne civilizacije (pogana) mučeni, zatočeni, progonjeni i ubijeni. Tako su i svi apostoli osim Ivana završili mučeničkom smrću i svojim su životom posvjedočili svoju istinsku vjeru u Krista i njegovo uskrsnuće.
Revni i neumorni apostol Pavao bio je revan u progonu kršćana, a još revniji u naviještenju evanđelja. Stigavši u Atenu, otkrio je grad prepun idola i štovanja raznih bogova, što je u njemu izazvalo veliku ogorčenost. Zato je započeo raspravljati sa svima na ulicama i trgovima, a govorio je i na Areopagu, izlažući kršćanski nauk: »Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem« (Dj 17, 3), poručio je Atenjanima, a kad su oni čuli za »uskrsnuće od mrtvih«, jedni su se počeli rugati, a drugi govoriti: »O tome ćemo te drugi put slušati« (Dj 17, 33). Nakon toga Pavao je otišao od njih i nastavio je dalje širiti radosnu vijest. Usprkos tomu što je u nekoliko navrata sv. Pavao bio pretučen, zatvaran i prognan, u svom naumu nije posustajao sve do svoje mučeničke smrti u Rimu.
Uz veliku žrtvu i uz pomoć Duha Svetoga kršćanstvo se širilo cijelim tadašnjim Rimskim Carstvom. Iako su pogani teško prihvaćali kršćanstvo, navjestitelji evanđelja nisu posustali. Vjera u Boga i Isusovo uskrsnuće davalo im je poticaj, a u tome je poticaj i danas brojnim kršćanima i navjestiteljima koji nauk o Božjem spasenju i dalje šire, bez obzira na progone, mučeništvo i žrtve, pa čak i tamo gdje to ne bismo očekivali.
Obuhvaćajući prostor devet južnoameričkih zemalja, Amazonija pripada područjima najvećih kulturnih i bioloških raznolikosti na svijetu. Amazonska prašuma dom je 280 domorodačkih naroda, odnosno tri milijuna autohtonih stanovnika koji se danas suočavaju s uništavanjem okoliša i kršenjem ljudskih prava. Biskupska sinoda o temi »Amazonija, novi putovi za Crkvu i za cjelovitu ekologiju« održana prošle godine u Vatikanu nudi smjernice za zaštitu tih ugroženih zajednica.
Ključan je problem širenja Božje riječi na amazonskom području nedostatak svećenika, a kao potencijalna rješenja isticani su ređenje oženjenih muškaraca, misionarska formacija, (trajni) đakonat među domorodcima ili veća uloga žena u evangelizaciji. Unatoč različitim pristupima, svaki od prijedloga u središtu ima važnu odrednicu približavanja Božje riječi autohtonim narodima – prilagođavanje kulturi zajednice i poštovanje njezinih vrijednosti, što je potpuno u skladu s naučavanjem Drugoga vatikanskoga koncila. Raznolikost kultura i načina života zahtijeva personaliziran pristup gotovo svakoj zajednici. Quechua, zajednica izravnih potomaka drevnoga carstva Inka, zahtijeva drukčiji pristup od plemena Mura koje je katolištvo ispreplelo svojim mitovima i vjerovanjima. Upoznavanju autohtonih naroda trebamo pristupiti bez generalizacija ili predrasuda, imajući na umu bogatstvo iskustva tih zajednica.
Tisućama godina amazonski autohtoni narodi brinuli su se i čuvali svoj okoliš. Poštujući ograničene resurse šume, zemlje i vode, omogućili su cijelomu svijetu uživanje u blagodatima Amazonije, plućima Zemlje. Međutim, danas su amazonske domorodačke zajednice ugrožene te je ključna pomoć Crkve u njihovu očuvanju. Prisutnost Crkve u političkom i kulturnom životu zajednica, prihvaćanje kulturne i društvene raznolikosti, promicanje mira i zajedništva umjesto diskriminacije i podcjenjivanja mogu autohtonim zajednicama osigurati dostojanstvo koje zaslužuje svaki čovjek.
Pojam civilizacija u današnjim vremenima ima prilično ustaljeno, ali ne nužno i točno konotativno značenje. Kada pomislimo o »civilizacijama« u povijesnom aspektu misli nam odmah bježe Rimljanima, starim Grcima, Inkama, Majama, Astecima i drugim velikim carstvima, a u modernom pogledu civilizacijama smatramo područja koja su naseljena i »ustrojena« na određeni način. No postavlja se pitanje što čini civilizaciju. Terminološki gledano, pojmovi kulture i civilizacije se isprepliću – civilizacija je pojam o kojem najčešće razmišljamo na tzv. »društveno-evolutivni način« te prema Hrvatskoj enciklopediji označava »višu razinu društvenoga razvoja, razvijeniji oblik materijalnih i kulturnih dobara i društvenih potreba«, a kulturu kao pojam opisuje kao »složenu cjelinu institucija, vrijednosti, predodžaba i praksa koje čine život određene skupine, a prenose se i primaju učenjem«.
Znači li to da smo »civilizirani« zato što posjedujemo trenutačno viši stupanj tehnološke razvijenosti u nekim aspektima? Rimljani, koje smatramo jednom od najvećih civilizacija, posjedovali su urbana tehnološka dostignuća više tisuća godina prije prvih »modernih« država, no ako gledamo na diskriminatoran način, ni oni za nas nisu civilizirani. Također, Rimljani su za stare Grke bili necivilizirani divljaci, barbari – sam naziv potječe od izraza »bar bar« koji je označavao »mucavce«, odnosno sve one koji su govorili stranim jezikom nerazumljivim Grcima. Možemo li smatrati civiliziranima društva koja imaju određena svojstva koja mi smatramo »civiliziranima«? Jesu li to samo vjera, organizirana vlast i druge organizacije? Odgovor se možda krije u vrlo jednostavnom pogledu – bez obzira na svu silinu tehnoloških dostignuća koja su nam dostupna, istinska sreća je rijetkost. Pogledajmo one koji žive u »neciviliziranim« i nerazvijenim zemljama – s mnogo manje sretniji su nego mi s gotovo svime. Zapitajmo se je li sreća temelj prave civilizacije i tko je na svijetu zapravo – bez obzira na sve »ispravne« definicije – civiliziran?
Od naših najranijih dana naši su nas roditelji, kao prvi prenositelji vjere, podučavali da je Isus Krist put našega spasenja. Međutim, postavlja se pitanje što je s onima koji nisu imali priliku upoznati se s Kristom i njegovom riječju jer su odrasli u drugom društvenom, kulturnom i religijskom okruženju? To je pitanje koje često otvara raspravu u teološkim krugovima, a sjajan odgovor i rješenje toga »problema« pruža nam dokument Drugoga vatikanskoga koncila »Nostra aetate«, koji se službeno naziva i »deklaracijom o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama«.
Povod nastanku toga koncilskoga dokumenta bilo je sve veće zbližavanje različitih naroda prouzrokovano prometnim, a kasnije i informacijsko-komunikacijskim razvojem. U tom kontekstu Crkva je smatrala važnim preispitati u kakvu se ona nalazi odnosu prema nekršćanskim religijama. Razmišljajući o tim drugim vjerskim zajednicama, koncilski otci ne žele isticati ono što nas razdvaja, nego svraćaju pozornost »na ono što je ljudima zajedničko i što ih vodi do međusobnoga zajedništva«. Svi su narodi, ističe se u »Nostra aetate«, jedna zajednica kojoj je posljednji cilj Bog »čija se providnost i svjedočanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve«. A svi se mi, bez obzira na pripadnost određenomu narodu i kulturi, susrećemo s temeljnim egzistencijalnim pitanjima poput onih što je čovjek, što je smisao života, što je dobro, a što zlo. Svaka religija, ako je povezana s napretkom kulture, nastoji vratiti mir u ljudska srca predlažući svojim vjernicima određene životne putove. Stoga ni »Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta«. Štoviše, »s iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude«.
Zaključno, ne možemo se nazivati kršćanima a istodobno odbacivati i prezirati duhovna i moralna dobra drugih naroda. »Tko ne ljubi, nije upoznao Boga« (1 Iv 4, 8), a kršćanska ljubav nije selektivna i traži potpuno predanje prema svakomu jer svi smo mi sinovi Otca na nebesima i baš zbog toga i moramo pokazivati put do njega onima koji ga nisu imali priliku upoznati.
Pripremili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, M. Zadravec, E. Pinter, J. Radoslavić
