Velika obljetnica prvih živih jaslica koje je u talijanskom mjestancu Grecciu 1223. priredio sveti Franjo Asiški bila je prigodom da se na naslovnici božićnoga broja Glasa Koncila nađe i najstariji hrvatski prikaz Betlehema: sedamnaestostoljetne košljunske jaslice. A ta je betlehemska prigoda bila i povodom da nam – uz košljunsku kapelicu Porođenja iz 1651. i njezine svjetski slavne barokne kipove – još dva božićna dragulja otočića u zagrljaju Krka predstave košljunski gvardijan fra Mate Polonijo i njegov subrat fra Stjepan Žužić. Jedini stalni stanovnici Košljuna čuvari su petostoljetne franjevačke baštine koja obuhvaća i četiri kapele, tri muzeja i dvije crkve, od kojih je jedna u sakralnoj funkciji, a ove godine slavi i 700 godina od svojega prvoga spomena.
Oko jaslica se polažu i tri dara krčkih »kraljeva«
Premda su košljunske jaslice – baš kao i Franjin Greccio – odredište hodočasnika kroz čitavu godinu, najveći se šušur oko likova zabrinutoga Josipa i zadivljene Marije stvara na Badnju večer. »Prije restauracije jaslica nosili smo kipove u ponoćnoj procesiji, a i sada božićno bdjenje započinjemo hodom u pjesmi od kapelice Porođenja do crkve Navještenja«, objašnjava nam o. Polonijo.
Franjevački je običaj prožela i zanimljiva otočka tradicija. »Jaslice su ponovno u središtu zbivanja kada na Bogojavljenje do njih svoje darove – zlatno ulje, mirisavi sir i ljekoviti med – tradicionalno polažu prerušeni ‘kraljevi’ iz obližnjih mjesta, Punta, Krka i Kornića.«
Peranovi Božići »bure, ribe, pjesme, tamburice, lumina«
Jedva da koje euharistijsko slavlje u božićnom vremenu može proći bez »Božićne mise« koju je baš na Košljunu skladao sluga Božji Ivan Peran. »Fra Ivo je bio duhovan čovjek, uvijek malo u zraku, ali opet strašno prizemljen. Recimo, volio je nogomet i znao nam se njime duhovno približiti, pa bi molitvu katkada prebacio ranije da bismo mi novaci stigli pogledati utakmicu«, prisjeća se o. Žužić. No sjećanje na »Božjega igrača« živi i među »brodočasnicima« što do Košljuna doplove za »Peranovo«, a i četveročlani muški zbor iz Punta koji svake nedjelje pod vodstvom Anđela Žica pjeva u ovdašnjoj crkvi svojevrsni je plod Božićâ »bure, ribe, pjesme, tamburice, lumina«, koje je sluga Božji uveličavao i prigodnim koncertima.
Otočko pravilo u duhu božićnoga gostoprimstva
I dok su Košljun vjernici nekoć ispunjali o još jednom blagdanu prožetu Kristovim djetinjstvom – o »Antoniji«, spomenu sv. Antuna Padovanskoga – takvih je slavlja danas sve manje.
Naime, premda taj samostan pripada najstarijoj i najljepšoj hrvatskoj franjevačkoj provinciji, depopulacija i manjak zvanja osobito pogađaju njezine otočke zajednice. No braća nadu ipak prepoznaju u pastoralu turista, kojih na Košljun godišnje pristigne i do 35 000. Fra Mate Polonijo o osamstotoj nam je obljetnici Pravila Reda Manje braće tako ocrtao i svojevrsno »pravilo franjevaca gostoprimaca«. Borbu za čistoću namjesto povlačenja u pustinju okrijepit će i tihi odlazak u lignje ili šetnja s krunicom oko otoka. Poslušnost prema malobrojnoj braći lako se nadomjesti poniznošću spram mnoštva turista, kojima se uz prostor za odmor može pružiti i duhovna okrjepa. A izazov je siromaštva kada troškovi održavanja samostana premaše sredstva koja se prikupe od muzejskih ulaznica.
Skroviti Božić na oltaru svetoga Petra
U tom je smislu prizor koji će košljunski hodočasnik ovoga Božića zateći u crkvi Navještenja Marijina možda i znakovitiji od izraza lica iz najstarijih hrvatskih jaslica. Naime, oltar svetoga Petra Alkantarskoga koji se nedavno odvojio od zida trenutačno pridržavaju drvene grede dok se po njemu rasipa šarena svjetlost vitraja. Poruka se barem izbliza čini jasnom: nemirno je tlo u koje je utaknut franjevački križ, i krhke su ruke koje ga pridržavaju. No ni to ne priječi da na njemu zablista – božićna radost. Nije uzalud Košljun već jednom bio poprištem »čuda raspela«.
