Svi – i mladi i stariji – znaju bez problema na svojim mobitelima uraditi »selfie«. Međutim, postoji li i psihološka pozadina koja stoji iza učestale navike fotografiranja sebe? Nekoliko je razmatranja ponudio i projekt »Obitelj i mediji«.
Iako je riječ o naoko benignoj pojavi, »selfie-kultura« stvorila je opsesivan odnos prema vlastitoj slici. Činjenica da bilo tko može »okinuti« koliko god fotografija hoće sve dok ne dođe do one koja je idealna – mijenja samu bit fotografije. Naime, prava je fotografija, s čime se slažu iskusni fotografi, uvijek »realistična« – ona »uokviruje« neki događaj ili pojedinca u nekom trenutku.
Svako zauzimanje poza, retuširanje ili upotreba različitih »filtara« za uljepšavanje samo su odmaci od realističnoga prikaza. Drugi problem na koji upozoravaju iz »Obitelji i medija« leži u objavljivanju »selfija« i lovu »lajkova« na društvenim mrežama. Otkuda se uopće javlja potreba za »samoobjavljivanjem«, osobito među mladima? »Ponekad se čini da brojni mladi radije žele biti zaključani u svoj virtualni svijet iz puke želje za bijegom iz svakidašnje stvarnosti. Tko god ulaže vrijeme da bi objavljivao po društvenim mrežama ili neprestano proučavao tuđe objave zapravo traži stvari koje mu nedostaju u stvarnom životu«, upozoravaju iz »Obitelj i medija« i dodaju: »Emotikon je toliko važan za toliki broj mladih. Povratna informacija koju preko njega dobivamo od naših ‘pratitelja’ ponekad se čini kao da je od životne važnosti. No što zapravo pokazujemo drugima? Zahvaljujući brojnim ‘filtrima’ koje nude razne aplikacije, raste potreba za pokazivanjem retuširanoga sebe, na korak do ‘savršenstva’. Takva praksa može na duge staze stvoriti brojne teškoće, posebice kada je riječ o prihvaćanju samoga sebe.«
