Ove je godine organiziran treći marš za znanost, prilično nejasna demonstracija podrške laboratorijima, istraživanju, znanosti i istini. Prve je godine (2017.) ta manifestacija dobila važan prostor u medijima, stvoren je dojam da je riječ o nacionalnom događaju, mnoge javne osobe bile su izvučene na ulicu, poput Mirele Holy, Marka Torjanca, Rade Borić, Ivice Puljka ili Borisa Jokića. Mnoštvo se transparenata vijorilo po sveučilišnim gradovima Rijeci, Splitu i Zagrebu, ali neke napisane poruke izazvale su sumnju da je marš za znanost politički i ideološki kontaminiran: »Dok ministri plagiraju, mladi emigriraju«, »Između škole i vjeronauka nema kemije«, »Želimo naučiti slagati robote, a ne puške«…
Drugi marš održan je 2018. godine, no okupljanja su svedena na samo dva grada – Split i Zagreb. Broj sudionika znatno je smanjen, a poruke su se na transparentima počele reciklirati ili iščitavati kao eksplicitni obračun s neistomišljenicima: »Znanjem protiv fašizma« ili: »Došlo je vrijeme da uklonimo lomače!« Pojava novih imena, poput Sabine Glasovac, Anke Mrak Taritaš, Vesne Pusić i Ante Tomića, samo je razotkrila marširanje »stare ekipe«. Tada je mnogima postalo jasno da je marš pretvoren u sekularni poklič zamaskiran brigom za znanost.
Ove je godine u maršu sudjelovalo, prema nekim medijima, sedmero ljudi. Jedini hrvatski grad u kojem su se okupili preostali branitelji znanosti bio je – Split. Planirana povorka od zgrade kazališta do Đardina nije održana, zbog prekratke kolone. Time je treći marš postao, čini se, posljednji pokušaj takvoga spašavanja znanosti. Prvi je marš za znanost u Hrvatskoj bio novost pa su se mnogi naivno pridružili, s dobrim namjerama i u neznanju. Drugi je marš bio skidanje maska, a treći se pretvorio u debakl. Društveni je eksperiment trajao tri godine, s nadom da su promatrači naučili lekciju.
Marš za znanost uvozna je roba iz Sjedinjenih Američkih Država, u kojima, već dugo, traju intenzivni ideološki sukobi oko pitanja evolucije, oblika zemlje, globalnoga zagrijavanja, chemtrailsa… Argumenti se razvlače od scijentizma do fatalizma. S obje strane barikada postoje organizirane skupine pa je marš za znanost »rođen« u Americi kao derivat tih sukoba. U Hrvatskoj, naprotiv, nema takvih sukoba, osim na portalima i društvenim mrežama, stoga je marš za znanost nepotreban uvozni proizvod. Nije jasno komu bi se obraćali samozvani branitelji znanosti te tko bi bili njihovi oponenti? Stoga su, za domaće potrebe, izmišljeni neprijatelji i adresati marša: vatikanski ugovori, Hrvatska televizija, Hrvatski sabor, pravo na život…
Zanimljivo je da su jedino političari lijeve orijentacije, antifa, zelena ljevica, sekularni humanisti i ljubitelji progresa prepoznali marš za znanost kao priliku za osvajanje javnoga prostora. Iako raznoliki, ujedinjeni su zajedničkim protestom protiv hrvatskih institucija, Vlade, sveučilišta, škole, Crkve te protiv udruga koje se, na primjer, protive Istanbulskoj konvenciji ili promiču obiteljske vrijednosti. Teško je takve prigovore povezati s brigom o znanosti. Problemi znanosti u Hrvatskoj, koji stvarno postoje, sigurno se ne rješavaju na ulici ili internetskim portalima. Sveučilište, kao kuća znanosti, stara je institucija, utemeljena još u srednjem vijeku, ima bogato iskustvo i memoriju te je imuna na povremena »događanja naroda«.
Treći marš završio je svoj (po)hod za znanost u Splitu. Bila je to neuspjela inkulturacija »američkoga načina života«. No ostaje važna pouka da ne treba prihvaćati svaki, naoko vrijedan, društveni angažman i inicijative, posebno kada je u vrijeme internetskih tražilica lako provjeriti profil njihovih pokretača. Posljednje Mohikance znanosti u Splitu predvodio je Luka Baričić, organizator marša, član političke stranke »Pametno« te aktivan promicatelj »ireligioznoga poimanja života«.
U svakom slučaju takvim je marširanjem učinjena medvjeđa usluga znanosti jer ostaje dojam da se znanošću bave marginalni skupljači političkih i ideoloških bodova, da na braniku znanja strše političari koji brigu o znanosti zlorabe u svrhu stranačkih aktivnosti.
