Zbog pojave koronavirusa u cijelom su svijetu poduzete neviđene mjere opreza – karantene, samoizolacije, zabrane kretanja i rada, dezinfekcije prostora, ukidanje školovanja i studiranja, obvezna testiranja, nametanje višemetarskoga razmaka među ljudima… Preventivne akcije mogu se smatrati ekstremnim oblikom implementacije načela opreznosti, nešto poput vojne vježbe na bojnom polju opreznosti. Sveopći pristanak i odobravanje zaštitnih strategija na neki je način novost i iznenađenje za civilizaciju koja se desetljećima smatra i ponaša kao društvo rizika (Ulrich Beck).
Ne ulazeći u opravdanost poduzetih mjera, jedno je sigurno: načelo je opreznosti ove godine dobilo globalni status ispravnoga pristupa u zaštiti ljudskoga zdravlja, ali i okoliša. To je načelo koje godinama zagovaraju odgovorna znanstvena manjina, zabrinute građanske udruge, organizacije, ali i Katolička Crkva u svojim dokumentima, poput Kompendija o socijalnom nauku Crkve ili papinskih enciklika (na primjer, »Laudato si’«). Usprkos zauzimanju mnogih za to načelo, nikada u povijesti modernoga društva ideja opreznosti nije osvojila takav planetaran konsenzus. S nadolaskom sezonske viroze opreznost je postala politička opcija, društveno odgovorno ponašanje i znanstveno opravdana procedura.
Prvi je put, na razini čitave Zemlje, načelo opreznosti uvedeno još 1992. godine u poznatoj deklaraciji Ujedinjenih naroda iz Rija, ali nikada nije zaživjelo punim plućima. Nitko nikada nije imao hrabrosti dosljedno provoditi načelo jer je otpor, posebice industrije, bio snažan i stalan, a cijena vjernosti tomu načelu bila je, čini se, previsoka: promjena stila života i, prije svega, gubitak komocije. Načelo je neprestano bilo znanstvena kontroverza, razlog podizanja barikada i ideoloških sukoba među institucijama, stručnim društvima, vladama država… Posebno su zagovaratelji liberalnoga kapitalizma i zanesenjaci znanstveno-tehnološkim razvojem načelo doživljavali kao mitološko sredstvo sprječavanja progresa, kao opreznost koja se temelji na primitivnom strahu od novoga i nepoznatoga, kao nasrtaj države i njezinih regulacijskih tijela na slobodu tržišta…
No s pojavom koronavirusa nastala je pandemijska zbrka u kojoj su svi, htjeli ili ne htjeli, pristali na eksplicitnu primjenu načela opreznosti. Iako rizik od zaraze nije bio definiran, iako opasnost za zdravlje nije bila znanstveno jasna, društvo je poduzelo mjere, koje su bile nadohvat ruke, kako bi se spriječio loš javno-zdravstveni scenarij. Postupanje čitavoga svijeta bilo je upravo usklađeno sa smjernicama načela opreznosti: u slučaju da postoje preliminarne indicije opasnosti i rana upozorenja znanstvenika, moraju se uvesti mjere zabrana ili moratorija na proizvode, tehnologije ili procese koji ugrožavaju ljudsko zdravlje i okoliš. Nepostojanje konačnoga znanstvenoga dokaza o štetnosti ne može biti razlog za nedjelovanje.
Mnogi su ovih dana, čak i nesvjesno, postali revni zagovaratelji načela opreznosti. Iako je to načelo već godinama sadržaj europskoga zakonodavstva, mnogi su ga ignorirali jer se smatralo da je ono usmjereno protiv inovacija, novih materijala, patenata, novih kemijskih entiteta, projekata ili tehnoloških dosjetaka. Načelo opreznosti u različitim je krugovima znanstvenika proglašeno kočnicom istraživanja, nepotrebnom etičkom procedurom ili pretjeranom brigom. Sada su isti znanstvenici, iz različitih razloga, postali glasnogovornici načela opreznosti, preporučujući čak i one mjere koje nemaju znanstveno uporište (na primjer, nošenje maski ili izbjegavanje rukovanja). Taj »salto mortale« biomedicinskih perjanica teško je objasniti, osim ako se u pozadini ne kriju financijski ili ideološki interesi.
Neki pak drugi znanstvenici godinama su se pozivali na načelo opreznosti, tražeći da se iz životne sredine uklone kontroverzni proizvodi, poput teflona, glifozata, triklozana, aspartama ili ftalata, ali prigovori nisu urodili plodom. Mjerodavne institucije vrlo često nisu imale razumijevanje za primjenu načela opreznosti. Stoga je danas tržište preplavljeno sumnjivim proizvodima, a ljudi su svakodnevno izloženi djelovanju štetnih kemikalija, upitnih prehrambenih proizvoda, materijala… Malo je vjerojatno da će se »pandemijska proslava« načela opreznosti nastaviti u vremenu koje slijedi.
Iako se čini da je načelo opreznosti postalo standard u obračunu s nejasnim opasnostima, konzistentna će i vjerodostojna primjena toga načela ubrzo pasti na ispitu. Već sutra se društva moraju suočiti sa starim (i odgođenim) problemima plastičnoga zagađenja hrane i okoliša, intenzivnom kemikalizacijom prirode, pesticidima, ambalažom, kozmetikom, mnogim lijekovima, hormonskim otrovima, nanotehnologijom, genetički modificiranim usjevima, cjepivima, rasipanjem antibioticima… Teško je očekivati da će se epidemiolozi, medicinari, biolozi ili toksikolozi s istim poletom i istom mjerom opreznosti suočiti s ekološkim problemima, koji stvarno pritišću prirodu i ljude.
Nije isključeno da su se glavni akteri rata protiv koronavirusa samo privremeno poslužili načelom opreznosti, ne vjerujući u njegovu univerzalnost. Također ostaje otvoreno pitanje jesu li preventivne mjere, koje su poduzeli, uopće bile pravi derivat načela opreznosti. Naime, važan sadržaj načela jest proporcionalnost, kojom se zahtijeva da provedba zaštitnih mjera bude onoga intenziteta koji odgovara procjeni veličine rizika i mogućih posljedica. S obzirom na opsežnu i pretjeranu blokadu svakodnevnoga života, čini se da upravitelji pandemije nisu dobro shvatili načelo opreznosti. Ako se doista radilo o iracionalnoj reakciji motiviranoj strahom, slavom ili profitom, onda se odgovorni ljudi za zaštitu zdravlja i okoliša trebaju potražiti na drugim adresama.
