»Prijatelji su kao anđeli«, razjašnjava izreka anđeosku narav istinske družbe. No istina o druževnim navikama samih anđela nije tako jasna. Svatko, doduše, zna da se veličina »Gospodina nad vojskama« vjerno očituje upravo »u zboru svetih« što uglas hvali blagovijest malenima i složno se raduje obraćenju grješnika. No izuzmu li se viđenja nebeskoga života, anđeli se u prijateljskoj množini ukazuju samo kada hitaju u pomoć ljudima u boju – od proroka Elizeja do Jude Makabeja. Posebno je stoga dirljiva prigoda u kojoj arkanđeo Gabriel Danielu priznaje da mu je »veliki knez« Mihael »potpora i okrilje«. Ipak, čini se kao da i David u Psalmu 24 prisluškuje nesvakidašnju razmjenu viših i nižih duhova: »Tko je taj Kralj slave?« – »Gospodin nad Vojskama!« Lako je zamisliti baš takve razgovore i između anđela što se u Jakovljevu snu penju i silaze ljestvama koje »stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru«.
Brojni su umjetnici anđele iz patrijarhova sna slikali raspričanima, no samo je jedan svoje »Ljestve Jakovljeve« naslikao na – oniksu.
Jacques Stella, zaboravljeni predvodnik takozvanoga pariškoga aticizma, do položaja se slikara kralja Luja XIII. probio trezvenom otmjenošću svojih neoklasicističkih platna, ali se među suvremenicima proslavio upravo radovima »u malom« ostvarenim na neuobičajenim podlogama od poludragoga kamenja. Plavkasta izmaglica kremenoga ovala Stelli je dobro poslužila da dodirne ono što su drugi nastojali tek dočarati: Jakovu se anđeli nisu objavili na javi. Istodobno, zlaćana žila koju slikar preobražava u anđeoski »tobogan« upozorava da je otajstvo koje je Bog Jakovu u snu prišapnuo preveliko da bi ga svjestan mogao upiti. To otajstvo, nad kojim se anđeli dive i snatre, čude i žude, upravo je obećanje vječne družbe: potomstva koje će biti blagoslovom čitavoj zemlji.
Ni u jednoj zemlji blagoslova nije uspijevao pronaći dominikanac Alessandro Baldrati – ili mu se bar tako činilo sve do pred smrt. Talijanskoga blaženika rođena 1595. – godinu prije Jacquesa Stelle – samoprijegorno je služenje dotjeralo do umišljaja da mu vlastita subraća rade o glavi te je bez poglavarskoga dopuštenja iz Italije pobjegao u Carigrad. Zaslugom razboritoga nadbiskupa Smirne gorljivi se fratar skrasio na otoku Hiju, gdje ga je u plodonosnom propovijedanju ipak ometao obnovljeni strah, sad ga kočeći, sad podbadajući. No kada ga je jedan kršćanski otpadnik pred muslimanskim vlastima potvorio kao muslimana, bojažljivi se fratar preobrazio u trezvena ratnika. Žustro je odbio navalu upravitelja da braću preobrati na Prorokovu vjeru – ta i sam ju je držao lažju – i tako na sebe navukao smrtnu kaznu. Do lomače ga je dopratila zadivljena kršćanska družba; potomstvo blagoslovljeno krvlju.
