Tko danas sluša »Isusove anđele«, uglavnom uživa u pjesmi dječjega zbora. No duhove što služe Spasitelju u Bibliji prati drukčija glazba. Svakako, u nebu je čuti gdje anđeoske »mirijade mirijada« u čast Jaganjcu pjevaju »novu pjesmu«, kakvom su najavili i ulazak Prvorođenca u svijet. No zanemari li se tišina kušnje u pustinji, agonije u vrtu i praznine u grobu, Isusa i »izabrane anđele« vežu strahoviti tonovi drugoga dolaska: trublje i vjetra, žetve i suda, ognja i peći, slave i naplate, plača i škrguta. Čak i kada se radi dolaska kraljevstva nebeskoga nisu spustile »u ognju žarkome«, nebeske su legije iščekivale Mesijinu zapovijed. Naime, premda Kristu tek po uskrsnuću »bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile«, »glava svakoga Vrhovništva i Vlasti« već je predvodila duhove u borbi »protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta«. To je bolno oćutio Heliodor, kojega je u hramu »izbičevalo Nebo« – anđeli pratitelji »strašnoga jahača«.
Da »Onaj koji je sjedio na konju« nije tek jedan od anđela, nego sam Sin Božji, svjedoče nazivi kojima ga opisuju pisac i prevoditelj Druge knjige o Makabejcima: »Gospodar duhova«, »Knez svih vlasti«, »Duh svesilnoga«.
To je možda i razlogom zašto su stradanje pohlepnoga izaslanika azijskoga kralja Seleuka prikazali brojni slikari. Ipak, nijedan to nije učinio ekstravagantno kao talijanski neoklasicist Luigi Sabatelli. Dok na njegovu »Izgonu Heliodora iz hrama« Svevladar nosi odoru rimskoga vojnika, a njegov konj sedlo od leopardovine, dva mladića »u veličanstvenoj odjeći« odijela jedva da imaju; dok Heliodorova ustrašena straža odstupa bez oplijenjenoga blaga, svećenik Onija za kažnjenoga pljačkaša prinosi žrtvu pomirnicu pred očima žena i djece. Ulju slikara »raštrkanih kompozicija i oštrih kontrasta« mogle bi se prigovoriti i druge klasicističke slobode eda njegovi anđeli ne plijene divnom stravom Božje siline.
»Svim silama nastojmo oko djela Gospodnjega«, upozoravao je svoje duhovne sinove Guillaume-Joseph Chaminade, »ali ne zaboravimo na sebe.« Riječima francuskoga blaženika – umrla 1850., baš poput Sabatellija – lako bi bilo prigovoriti ekstravaganciju da nisu izrečene između strava dviju francuskih revolucija. Budući da je svećeničku odoru morao prikriti limarskom da bi umakao giljotini, utemeljitelj marijanista nije dvojio kako bi njegova »sveta vojska« trebala »stupati u Marijino ime«: »Moramo osvojiti svijet, pogotovo mlade, nježnošću, ljubaznošću i strpljivošću.« Takvo je blago iznjedrilo apostolat obrazovanja »uma i srca« budućih nositelja pravde i mira u društvu zahvaćenu vjerskom ravnodušnošću, »tromošću sebičnosti i oronolušću strasti«. Ako Chaminadeova metoda javnih rasprava o problemima vjere i danas zadivljuje slobodom, to je zbog stajališta istovjetna Isusovim anđelima: »Providnost od nas ište suradnju, ne uspjeh.«
