Gotovo da nema vjernika koji ne zna da je smisao korizmenoga vremena u krilu Crkve prikaz onoga što je Krist učinio za čovjeka kojega je toliko ljubio. Korizma tako u vjernicima želi trajno probuditi uspomenu na Kristovu muku i smrt za čovječanstvo jer od te memorije živi Crkva. Iz toga razloga evanđelje treće korizmene nedjelje koje pripovijeda o simboličnoj Isusovoj gesti izgona trgovaca iz hrama prikaz je smisla Kristove osobe, odnosno njegova poslanja na zemlji.
Znakovito je da isti događaj donose svi evanđelisti, kako sinoptička evanđelja tako i Ivanovo evanđelje. Međutim, dok sinoptička evanđelja isti događaj smještaju u vrijeme naracije o posljednjim Isusovim danima u Jeruzalemu (usp. Mk 11; Mt 21; Lk 19), Ivan isti događaj donosi na početku svojega evanđelja, i to odmah nakon prvoga učinjenoga znamenja u Kani Galilejskoj. Tako je za Ivana događaj izgona trgovaca iz hrama i znak u Kani prikaz objave Isusove osobe, odnosno smisla onoga što će on činiti.
Ipak, dok je prvi znak pretvaranja vode u vino pozitivan i od svih dobro prihvaćen znak te potvrda Isusova autoriteta pred učenicima, ovaj drugi čin izgona trgovaca iz hrama od svih je promatrača scene prihvaćen na negativan način, odnosno uopće nije prihvaćen. Stoga je uputno postaviti još jednom pitanje o smislu te evanđeoske scene kako bi se iz nje iščitali duboki duhovni naglasci za život vjernika.
U Isusovoj osobi prepoznati slugu
Naime, kako bi se shvatila ta scena, važno je reći da taj tekst nastaje iz perspektive uspomene prve kršćanske zajednice koja u događaju navještaja razorenja hrama u Jeruzalemu ne gleda samo razorenje materijalnoga hrama, nego može u istim riječima prepoznati i duhovni smisao upućivanja na Kristovu muku i smrt te podizanje novoga hrama kako je i naznačeno u tekstu Ivanova evanđelja ove korizmene nedjelje.
Isus je u Iv 2, 13-25 stoga prikazan kao onaj koji pripovijeda o razorenju hrama i radnja koje su se u njemu vršile, gdje pri tome zasigurno i daje kritiku religijske prakse onoga vremena ako ona nije zadirala u bit ljudske osobe, nego ostajala tek na vanjskom ili ritualnom izvršenju norma. No to slušateljima ovoga teksta biva jasnim tek u trenutcima Kristove muke i smrti, i to naravno ako su sposobni u Isusovoj osobi prepoznati slugu koji trpi te svojom smrću kreira nove načine pristupa Bogu. Iz istoga razloga Ivan se služi riječima Psalma 69 (r. 10) u kojem se na izravan način govori o trpećem patniku koji zbog svoje pravednosti ulazi u prostor zajedništva s Bogom.
Ponirati u tajne Pisama
Sve do sada rečeno pretočeno u religijsku praksu vjernika XXI. st. može se prereći na sljedeći način. Proučavanje Kristova lika na temelju Pisama te ulazak u dubinu osobnoga odnosa s Kristom vjernika i danas čini dionikom istinskoga vjerničkoga kulta. Tek će vjernik koji ponire u tajne Pisama moći shvatiti smisao i veličinu Kristove smrti na križu i njegovo slavno uskrsnuće.
Vjernik koji ne ostaje tek na izvanjskom divljenju crkvenim velebnim zdanjima, nego onaj koji se s Kristom povezuje u svojoj nutrini te time živi plodove Kristova dragovoljnoga umiranja na križu.
Takav vjernik istinski će ponirati i u tajnu Crkve koja se ni u kojem slučaju ne iscrpljuje tek u vanjskim formama svoje materijalne pojavnosti. On će moći spoznati da je istinsko i temeljno blago Crkve živi Krist koji u snazi svojega uskrsnuća i dalje okuplja svoje vjerne u trenutcima kada se sjećaju njegove muke, smrti i uskrsnuća. On živi od plodova Kristova slavnoga razaranja svojega tijela i ponovnoga rađanja novoga života u snazi Duha.
Obogaćenje Kristovom mudrošću
Krist je to koji i danas pritječe u pomoć svojim vjernima koji ga iskrena srca traže. Onima koji su često ranjeni zbog vjerovanja krivim ljudima i pretjeranoga pouzdavanja u čovjeka, a manje u Boga i njegovu snagu. Istoga Krista evanđelist Ivan ne prikazuje kao onoga koji se pretjerano povjeravao ljudima jer Ivan će reći da ih je poznavao te nije trebao svjedočanstvo o čovjeku. Snažna je to istina koju treba usvajati za vrijeme životnoga puta pod nebom. Naravno, pri tome ne treba strahovati od odnosa s čovjekom, no tim odnosima treba pristupati u svjetlu Kristove mudrosti.
Naime, istinski vjernik, nakon što je ušao u dubinu odnosa s Kristom, i sam biva obogaćen Kristovom mudrošću te stječe sposobnost pravilnoga odnosa s čovjekom. Jer sve odnose koji ga okružuju promatra u svjetlu odnosa s Kristom.
Spoznavši Krista, vjernik i danas postaje onaj koji poznaje i čovjeka jer ljude procjenjuje na temelju odnosa s Kristom i iskrenosti bivanja u Kristu. Možda je upravo ova korizma vrijeme kada bismo mogli sve osobne odnose s ljudima početi živjeti prije svega polazeći iz temeljnoga odnosa s Kristom koji, jer ima apsolutnu spoznaju ljudske osobe, može biti svjetlilo i na putu življenja ljudskosti u suvremenom svijetu. Jer ono što je Krist učinio razaranjem hrama svojega tijela te ponovnim uzdizanjem istoga hrama trebao bi biti put kojim će proći svaki vjernik. No to će biti moguće tek spoznajući veličinu Kristova poslanja.
