DUBOKI KORIJENI TEREZIJINE »KIŠE RUŽA« Od Kristova znaka do Djevičina uresa

Ruža je ruža je ruža je ruža«, zagonetnula je 1913. slavna američka pjesnikinja Gertrude Stein nagoviještajući kako istinskih ruža čak ni u stihovima odavna nema. Krajem istoga stoljeća Umberto Eco na sličnom će tragu razjasniti naslov svojega najuspješnijega romana »Ime ruže«: ruža je »značenjima toliko krcata simbolična figura da gotovo više i nema značenja«. No još petstotinjak godina ranije najpoznatiji je svjetski dramatičar William Shakespeare već zapisao: »Ono što zovemo ružom pod bilo kojom riječi jednako bi slatko mirisalo.« Doista, ruža – cvijet toliko svudašnji, riječ toliko svagdašnja – ni čovjeku se 21. stoljeća ne čini likom divotnijom ni značenjem tajanstvenijom negoli njegovim prethodnicima. A ipak Crkva od svih cvjetova, pa i svih zemaljskih stvorova, i dalje najviše otajstava povjerava – ruži. Razlog nije tek simbolika prolazne ljepote kojom ona oplahuje sva osjetila, nego i neprolazna stvarnost koju su svetci zahvaćali po njezinim laticama. Među njima je za crkveni »ružičnjak« možda i najzaslužnija ona koja je obećala nakon smrti na zemlju poslati »kišu ruža«: sveta Terezija od Djeteta Isusa.

Da je Terezija svoje latice za »mirisavu kišu« počela prikupljati još u  djetinjstvu, otkrivaju već prve stranice njezine autobiografije zvane »Povijest jedne duše«. Malo je toga, naime, malena Marie Françoise-Thérese Martin voljela više od »cvjetnih« procesija s Presvetim u rodnom Alençonu. »Kakve li radosti sipati cvijeće pred noge dragomu Bogu!… Ali prije nego sam ga pustila da padne, bacila sam ga uvis što sam više mogla, i nikada nisam bila tako sretna kao onda kad bih vidjela kako se latice mojih ruža dotiču posvećene pokaznice…« Terezija je u sjaju ruža ubrzo iščitala i putokaz istinskoj pobožnosti. »Shvatila sam, kad bi svi mali cvjetovi htjeli biti ruže, da bi priroda izgubila svoj proljetni ures, a polja više ne bi bila išarana cvjetićima… Tako je i u svijetu dušâ, koji je vrt Isusov. On je htio stvoriti velike svetce koji se mogu usporediti s ljiljanima i ružama; ali on je stvorio i manjih svetaca, i oni se moraju zadovoljiti time da budu tratinčice ili ljubičice, određene da razveseljuju pogled dragoga Boga kad ga spušta k svojim nogama.«

Ta je spoznaja »malo dijete Crkve« potaknula da posve prione uza svoje »djetinje« poslanje. »Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim ni jednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi…« »Mali put« svete Male Terezije nakon te se velikodušne odluke osuo ružama u svoj njihovoj trnovitosti. No i sred sušice koja ju je u cvijetu mladosti prikovala za krevet obilovala je miomirisom radosti, jačim i od mirisa ružinih latica kojima je sve do smrti obasipala omiljeno raspelo. Stoga je – vazda raspoložena za šalu – i mogla svoje njegovateljice savjetovati: »Pokupite svakako ove latice, moje sestrice, poslužit će vam kasnije da obradujete nekoga… Nemojte nijednu izgubiti…« Savjet je to koji slijede svi Terezijini štovatelji što uslišanje svoje molitve i danas razaznaju po nenadanoj pojavi ružinih latica.

No »cvjetno« bogoštovlje »maloga cvijetka« ipak nije samoniklo kakvim se može učiniti. Znakovito je, naime, da je Terezija ružin vijenac sa svojih svetih karmelskih zavjeta u Lisieuxu položila upravo do nogu one čiji joj je osmijeh prvi otkrio radost nepomućenu suzama: do nogu Ruže Otajstvene. Taj naziv Blažene Djevice mnogo je stariji od lauretanskih litanija koje su ga razglasile. Crkveni su oci, doduše, rumenilu ružinih latica isprva prispodobljavali mučeničke rane Krista i njegovih sljedbenika, a mistici od svete Matilde iz Hackenborna pa sve do blažene Marije od Propetoga Isusa Petković na tragu su pobožnih Židova u opojnosti ruže promatrali tajanstvo božanske ljubavi i miris rajskoga vrta. No već je sveti Ambrozije pripoviješću o postanku ružina trnja dao potku stihovima Sedulija Celija koji prvi Mariju nazivaju »ružom bez trnja«. »Eva bje trn što sve probode smrću; Marija je ruža što baštinu spasenja vraća svima«, protumačit će pola tisućljeća kasnije sveti Bernard iz Clairvauxa.

Sliku petostoljetnoga pjesnika ipak je prije »Medotečnoga Naučitelja« produbio sveti Josip Himnopisac, nacijepivši je na Izaijinu misao o mesijanskoj mladici što klija iz panja Jišajeva: »Raduj se, ti što jedina procvate neuvelom ružom!« Njegov su nasad ikonopisci istoka prihvatili istim žarom kojim su slikari zapada oko Marije sadili čedni »vrt zatvoren« iz Pjesme nad pjesmama. No konačno je tumačenje »Ruže Otajstvene« stiglo kada su već i umjetnici i promatrači zaboravili korjenitu simboliku ruže. Granajući apostolsku predaju o laticama pronađenim u praznu Djevičinu grobu, John Henry Newman razjasnio je da je Marijina ruža otajna »jednostavno zato što je sveto tijelo na nebu, a ne na zemlji«. Može li uopće koga začuditi što su vjeru u četiri Marijina otajstva – bezgrješno začeće, bogomajčinstvo, djevičanstvo i uznesenje – očuvali tek kršćani što iz Biblije nisu iščupali jedine knjige koje spominju ruže: Knjigu Sirahovu i Knjigu Mudrosti?

Iz istoga razloga malo će koga začuditi sveprisutnost ruža u katoličkoj liturgiji i umjetnosti, pobožnosti, pa i – politici. »Nedjelja ruže« srednjovjekovni je naziv Duhovske nedjelje, na koju se kroz okno rimske Svete Marije i mučenika ispuštaju ružine latice u spomen na plamene jezike, ali i Sredoposne nedjelje, o kojoj će se svećenici diljem svijeta zaodjenuti misnicom ružine boje. Baš se na tu nedjelju blagoslivljaju »zlatne ruže«, ružoliko uresje kojim su pape kroz stoljeća darivali znamenita crkvena svetišta i pobožne svjetovne vladare, među kojima i osmero hrvatskih kraljeva i kraljica. No i papama se zahvalnost iskazuje bijelim ružama. Tako je proglasitelj »Godine krunice« papa Ivan Pavao II. vlastitu sortu ruža dobio posmrtno 2006., a ruže nazvane po papi Franji u vatikanskim vrtovima cvjetaju još od 2015. Rimskim je biskupima ipak većma omilio vijenac Gospinih ruža: krunica. Tako su joj kroz šest stoljeća posvetili 22 učiteljska spisa – što apostolskih pisama i pobudnica, što enciklika, kojih je Lav XIII. potpisao čak dvanaest. Cvjetnim je riječima to opravdao Benedikt XVI.: »Doista, Marija je najljepši cvijet koji se otvorio nakon stvaranja, ‘ruža’ što je ponikla u punini vremena kada je Bog, odaslavši Sina svoga, svijetu podario novo proljeće.« I dok sebedarni Gospin lik resi rozete na oronulim transeptima katedrala, a rezbarije ruža na škripavim ispovjedaonicama prizivaju krjepost Djevičine zatajnosti, Marijine ruže ne prestaju nicati ni iz betonskoga tla 21. stoljeća. Naime, prije samo četiri godine Biskupija Brescia utemeljila je svetište Ruže Otajstvene – Majke Crkve u čast njezinim prošlostoljetnim ukazanjima u Montichiariju. Geslo kojim je Gospa s trima ružama na grudima – bijelom u znak molitve, crvenom u znak zadovoljštine i zlatnom u znak pokore – orosila srce ondašnje vidjelice Pierini Gilli ponajbolje će sabrati sve latice ružina otajstva: »Živi zarad ljubavi!«