Cjeloživotna pastoralna suradnica franjevcima kapucinima u zagrebačkoj Dubravi je Dubravka Rovičanac, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, književnica, supruga i majka, aktivna zborašica, karitativka i voditeljica formacije u Franjevačkom svjetovnom redu. Imala je, ističe, sreću što je cijeli život provela uz kapucine u Dubravi od djetinjstva preko mladosti i sada do zrelosti. Rasla je, intenzivno se sjeća, uz najistaknutije teologe hrvatske katoličke misli 20. stoljeća, a danas joj je, kaže, svejedno koji ju svećenik duhovno vodi. Župu smatra svojim duhovnim domom i u njoj s ostalim župljanima, od kojih su joj mnogi prijatelji, rado provodi puno svojega vremena.
Rođena je 5. ožujka 1963. u Zagrebu. Mama joj je bila Ljubica, djevojački Ermencz, domaćica, Međimurka podrijetlom, a tata Franjo Dervarić, također Međimurac, skladištar u proizvodnji plastike. Njih su dvoje živjeli u istoj ulici u zagrebačkoj Dubravi, tamo su se i upoznali. I Ljubičini i Franjini doselili su se iz Međimurja prije njihova rođenja. Zato im je odrastanje bilo pravo zagrebačko. Ljubičin otac bio je pekar, a Franjin stolar. Vjenčao ih je fra Tomislav Janko Šagi-Bunić u župnoj crkvi sv. Mihaela. Sami su zatim izgradili kuću u Ljubijskoj ulici u Dubravi u kojoj su živjeli do smrti. Dobili su četiri kćeri. Najstarija Jadranka rođena im je 1956. Umirovljena je profesorica engleskoga i sociologije, radila je u američkom veleposlanstvu. Udovica je i majka dvoje djece, živi u Dubravi. Nakon Dubravke je 1966. rođena Maja, medicinska sestra zaposlena u Domu zdravlja u Martićevoj ulici u središtu Zagreba, ima supruga i dvoje djece. Najmlađa je Jasminka, rođena je 1970., neudana je, a radi u administraciji Centra za dijabetes Klinike »Vuk Vrhovac«.
»Naša je mama bila jako pobožna žena, velika vjernica«, pripovijeda Dubravka. »Na misu je redovito išla u crkvu sv. Mihaela u Donju Dubravu. Do tamo smo imali pola sata u jednom smjeru. Tako je to bilo sve do sredine šezdesetih kada je napravljena kapela u Gornjoj Dubravi. Voljela je nas kćeri, bila nam je jako predana. Bila je vrijedna žena. Plela je i ispleteno prodavala, šivala je nama kćerima. Lijepo je pjevala međimurske pjesme. Po naravi je bila vesela osoba, u odgoju nije bila stroga. A i mi smo bile poslušna djeca. Roditelji su nam priuštili maksimalno što su mogli. Išle smo i na more, i na maturalce, i na izlete. Tata nije bio vjernik, nije išao u crkvu, ali nije branio mami i nama djeci da odlazimo. Mamina je vjera nosila nas sve. Tata je bio vrlo duhovit, dobro je pjevao, izgovarao šale, bio je omiljen u društvu. Uvijek je bio vrijedan i precizan, znao nas je zaštititi. Mama i tata jako su se voljeli, u braku su bili punih pedeset godina. Bili su nam krasan primjer kvalitetnoga braka i dobroga roditeljstva i bilo je lijepo odrastati uz njih. Prva je umrla mama, tata je to teško podnio. A mi smo sestre također bile jako povezane, puno smo učile jedna od druge. Znale smo se i počupati, posvađati se oko odjeće, no sve je to bilo normalno.«
»U Dubravi nam je bilo lijepo odrastati. Kvart je bio zelen, bez prometa, bili smo vani po cijele dane. Tada je u Dubravi bilo malo kuća. Ljudi su se zato poznavali i družili se. Mama nam se maksimalno posvetila u vjerskom odgoju. Jako je bila bliska s našim kapucinima koji su vjernički vodili cijelu Dubravu. Posebno se povezala s kapucinima kad nam je u Gornjoj Dubravi izgrađena kapelica. Mama je u tom vremenu od sestre iz Australije dobila određenu svotu novca, ali ju nije potrošila na sebe, nego ju je darovala za izgradnju crkve. Na sprovodu su joj bila trojica svećenika, tadašnji i bivši župnik i kapelan. Kao i mojoj pokojnoj svekrvi Kati Rovičanac, mami je crkva bila mjesto ‘gdje odmoriš dušu’. I meni je tako. U crkvi često umorim tijelo, ali odmorim dušu. Zato mamu itekako razumijem. Ona nas je poučila osnovnim molitvama i slavlju blagdana, a glavnina mojega vjerskoga života održavala se u župi. Kao djevojčicu mama me vikendima slala u kapelicu da pomognem čistiti, spremati, kititi. Pomagala sam u toj obiteljskoj kući koja nam je služila i kao crkva i kao samostan. U kapelu sam često išla i preko tjedna. Od četrnaeste godine bila sam čitačica. Odgajali su nas karizmatični kapucini. Ključna osoba bio nam je fra Krešo Borković. On nam je držao vjeronauk, ali je organizirao i hodočašća, izlete, igru nogometa. Uz njega su se o nama brinuli Zdenko Tenšek i Stjepan Bergovec. Sjajno je bilo odrastati uz njih. Šagi je tada osnovao Kršćansku sadašnjost, uz njega su nam predavanja dolazili držati Turčinović i Bajsić. S odmakom smo postali svjesni da smo imali sreću da su pred nama u Dubravi redovito govorili najistaknutiji hrvatski teolozi 20. stoljeća.«
»Polazila sam Osnovnu školu Ante Starčevića u kojoj danas radim. Uvijek sam bila odlična učenica, posebno darovita za strane jezike. I moje su sestre dobro učile. Prema nama koji smo išli u crkvu profesori su znali biti nezgodni. Ponudili su mi Titovu stipendiju, ali je mama ponudu odbila. Najviše sam se družila s ekipom iz župe. Vjeronauke smo preko tjedna imali u župi, vodili su nas na izlete, pomagali bismo siromašnim župljanima. Kapucini su u nama razvijali osjećaj za liturgiju i karitativno služenje. Moj literarni dar bio je vidljiv već u osnovnoj školi. Išla sam u literarnu družinu, a surađivala sam i u župnom listu sv. Mihaela ‘Duh zajedništva’. Tamo su objavljene moje prve priče i pjesme. Inače sam si od sedmoga razreda spremala udžbenike iz hrvatskoga jer sam znala da ću biti profesorica hrvatskoga. Za srednju sam školu izabrala jezičnu na Šalati, tadašnju 16., a današnju 18. gimnaziju. Dobro sam izabrala, u toj sam školi dosta naučila. I u tom sam vremenu više bila vezana uz društvo iz kapele. Žurilo se da na vrijeme stignemo sa Šalate u Dubravu. Činjenica je da mi profesorice iz hrvatskoga, koji me najviše zanimao, i nisu bile neke. Od malena sam bila tvrdoglava, znala sam što me zanima i toga sam se držala.
Maturirala sam 1982. I upisala tadašnju jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu. U tim godina komunizma na studiju sam se dobro razumjela s profesorima Josipom Bratulićem i Stjepanom Damjanovićem, na njima se vidjelo da su kršćani. U tom sam vremenu počela pisati svoje prve priče za ‘Modru lastu’. Na to me poticao profesor Joža Skok. Usput sam radila u ‘Krašu’, ‘Jelenu’, zarađivala sam si za troškove.«
»Kao apsolventica sam 1987. otišla u Sisak. Dobila sam stalni posao u tamošnjoj obrtničkoj školi. Najprije sam radila, studirala i putovala, ali mi je to bilo teško. Onda mi je jedan kapucin našao smještaj kod jedne gospođe u Sisku. Na pet sam godina postala Siščanka. Metodika koju sam studirala i ono što sam zatekla na nastavi dva su različita svijeta. Đaci su mi i prijetili da im dam dvojku. Tada sam prvi put iskusila i stvarnost međunacionalnih odnosa. Nisam smjela reći da predajem hrvatski, morala sam reći da predajem hrvatski i srpski. Ispade mržnje Srba prema Hrvatima u Dubravi nisam doživjela, u Sisku jesam. Povremeno sam odlazila u crkvu sv. Križa u središtu Siska, no preko vikenda sam uglavnom bila doma u Dubravi pa sam na misu i dalje najčešće išla u našu kapelu.«
»Diplomirala sam 1988., a u Sisku sam ostala do 1991. Zajedno sa suprugom kojega sam si u međuvremenu našla. On je Tomislav Rovičanac, rođen je 1958. Slavonac je iz Kruševice kraj Slavonskoga Šamca. Završio je Likovnu akademiju i radi u Restauratorskom zavodu u Zagrebu. Bio se zaposlio u Sisku na tri škole. Upoznali smo se, jasno, u školi. Neko smo vrijeme bili par a da to nitko nije znao. Oženili smo se u Dubravi 1990. Vjenčao nas je fra Franjo Fodor. Vratili smo se u Sisak. Već se tada znalo da će biti rata. Stanovali smo u jednoj staroj židovskoj kući kraj Kupe. Tamo nam je bilo lijepo. Bila sam trudna kad je počeo rat. Ostali smo dokle god smo mogli. Došli smo k mojim roditeljima u Dubravu. Ubrzo sam bila doma na porodiljskom, a suprug je putovao na posao u Sisak. Dosta smo dugo bili u jednoj sobi. Kasnije kad se sestra odselila, proširili smo se na prvu etažu, gdje smo i danas. Sestra Jasminka je na prizemlju, mi na katu, a s ostale smo dvije sestre ostvarili dogovor o imovini. Kći Veronika rođena nam je 1992. Završila je engleski i španjolski. Sada traži posao. Zasad je neudana. Zajedno smo u domaćinstvu i od velike nam je pomoći. Kćer Anu dobili smo 1998. Umrla nam je 13 dana nakon poroda. Imala je Downov sindrom, umrla je od malformacija srca. Teško nam je bilo, nismo to očekivali. U to je doba bila puno niža svijest o djeci koja su rođena s teškoćama nego što je to danas. Uspjeli smo je krstiti na Rebru, krstio ju je vlč. Zdenko Perija. To djetešce je naš anđeo koji moli za nas.«
»Što se naših profesija tiče, godine 1992. otvorilo se radno mjesto profesora hrvatskoga i likovnoga u mojoj Osnovnoj školi Ante Starčevića. Zaposlili smo se i suprug i ja. No suprug je brzo shvatio da škola nije za njega. Godine 1998. dobio je posao u Restauratorskom zavodu, gdje je i danas. A ja sam ostala u školi. Tada je došao posljednji val iseljenika iz Janjeva. Imali su velike teškoće. Djeca su im u Janjevu učila na ćirilici, a ovdje su morala na latinici. Morali su naučiti i ispravan hrvatski standardni jezik, a morali su se i inkulturirati. Sve im je to bio kulturološki šok. Za učenike iz Janjeva držala sam izbornu nastavu. Prikupljali smo janjevačko govorno blago. Nastojala sam da se ne stide svojega dijalekta. Godine 1996. čak sam na Lidrano išla s divnom djevojčicom Marijom Ancić koja je napisala jednu janjevačku pjesmicu.«
»Kako je naša Veronika odrastala, tako sam joj ja pričala svoje priče. Kada je Hrvatski katolički radio započinjao s radom, ponudila sam im svoje priče. Suradnja je prihvaćena 2000. Već 2002. objavljen je CD s pričama za laku noć. Prema ugovoru s HKR-om, na meni je da im isporučim dvije priče mjesečno. Prikupljala sam ih više godina. Tematski sam bila slobodna pa sam si mogla dati oduška. Objavljene su i dvije moje knjige. Godine 2012. nastala je zbirka priča o odrastanju ‘Tomolina’, a godine 2016. izišla je ‘Leopoldova uljanica’, posvećena dolasku tijela sv. Leopolda u Zagreb. Ta je knjiga romansirani prikaz života župe u Dubravi. Obje je te knjige objavio Glas Koncila. Pri tom nakladniku objavu čeka i moja treća zbirka. Napravila sam i nekoliko slikovnica za više izdavača. Moje vrijeme za književnost jest kasno navečer, kad je obitelj mirna ili gleda TV. Premda, nastajanje priča je proces. One nastaju tijekom dana, tijekom života. Na kraju dana treba sjesti i uobličiti doživljaj ili ideju.
Premda sam profesorica s iskustvom, u statusu sam učitelja savjetnika, i danas dosta vremena provodim u pripremi nastave. Predajem svim višim razredima. U struci sam aktivna. Sudjelovala sam u pripremi aktualnoga plana i programa. Vodila sam u školi radijsku grupu i pet puta sam s učenicima išla na Lidrano. Sada vodim filmsku družinu. Da bih to mogla, učila sam montažu. Ranije za radijske emisije, a sada za film. U školi sam se ostvarila, ali prilike se neprestano mijenjaju na gore. Svoje obveze djeca i roditelji sve teže izvršavaju, ali su jako dobro svjesni svojih prava. Djeca danas sve teže žele sudjelovati u nečemu što je izvan redovite nastave. Više su koncentrirani na uživanje. Prije je bilo nezamislivo da bi odlikaši za bilo što profesoru rekli ne. Nas su roditelji nekada slabo štitili, a današnji roditelji prezaštićuju svoju djecu, to nije dobro.«
»Volim školu, ali moj drugi dom je crkva, župa. Do pedesete sam godine redovito čitala na misi, onda sam se povukla sa željom da do izražaja dođu i drugi ljudi. Otkad početkom 2000-tih imamo novu crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića u Gornjoj Dubravi, dali su mi mikrofon u ruke i da vodim pjesmu u crkvi. Danas, srećom, imamo sjajan veliki zbor. U njemu redovito pjevam, probamo dva, tri puta tjedno. Redovito pjevamo na misi, a zovu nas i izvan župe. Osim što pjevamo, družimo se. Od 2015. uključila sam se u Franjevački svjetovni red, u bratstvo sv. Leopolda Mandića. Nakon formacije sam 2016. izrekla vječne zavjete. Sada sam voditeljica formacije, a za to se moram pripremati, moram puno čitati, planirati. Okupljamo se svake srijede, a jedanput mjesečno imamo skupštinu. U Franjevačkom svjetovnom redu produbila sam i vjeru i svoj laički angažman. Laici uistinu mogu popravljati Kristovu Crkvu. Vikendima pomažemo čistiti crkvu, pomažemo kad god je što potrebno, od pečenja kolača nadalje. Bratstvo nije vezano uz osobu ili samostan. Umro je fra Ivan Markanović koji nas je vodio, a sada je s nama fra Miljenko Vrabec koji je jednako dobar. Rado pomažem i u Caritasu, posebice u vremenu korizme i došašća. Volontiram kraj košara u kojima prikupljamo pomoć za naše siromašne župljane. Redovito se preko Caritasa brinem za jednu gospođu, operem joj što treba, skuham, na pomoći sam joj.
Lijepo mi je s našim kapucinima. Dosad sam održala više predavanja o kapucinima u Dubravi, a trenutačno se bavim poviješću našega zbora. Cijeli sam život s kapucinima, pokojnima i na groblje odlazim. Angažman me za župu jako veseli, ispunjava me, i ne znam drugačije, oduvijek mi je to bilo važno, taj osjećaj da radim za Boga. Jako je lijepo surađivati s ljudima s kojima se čovjek poznaje od djetinjstva i mladosti. Crkva mi je duhovni dom. U župi mi je pružena podrška kada mi je bilo teško. U Franjevačkom svjetovnom redu imam posebnu molitvenu podršku, tu imam braću. Danas mi je svejedno koji nas svećenik vodi, tu novu perspektivu donosi vjernička zrelost.«
