Kada netko ponudi dar drugoj osobi, prva stvar koju primatelj treba učiniti jest potvrditi dar, zatim izraziti zahvalnost na njemu i na kraju ga dobro iskoristiti. To je osobito istinito ako je Bog davatelj dara, a mi primatelji. Bog nam, zapravo, daje mnogo darova i blagoslova svaki dan. Sve što jesmo, sve što imamo, naposljetku je dar od njega.
Jedan od najvećih Božjih darova nama onaj je koji on sam naziva »Božjim darom« (Ivan 4, 10). To je upućivanje na Duha Svetoga, kojega nam je on u svojoj velikoj ljubavi tako velikodušno podario! Čovjek bi pomislio da bismo ga, budući da smo primili tako neprocjenjiv dar od Boga, cijenili i čuvali iznad svih njegovih drugih darova – priznavali bismo ga, izražavali zahvalnost za njega i koristili se njime onako kako je Bog zamislio! Ipak, tužna je činjenica da se Božji najdragocjeniji dar nama, Duh Sveti, često ne priznaje. Doista, on je često nepoznat. Zbog toga je često nazivan »zaboravljenim Bogom« među tri božanske osobe Presvetoga Trojstva!
Pretpostavka jest da mnogi kršćani, osobito mnogi katolici, ne poznaju i ne vole Duha Svetoga onako kako bi trebali u svojim osobnim životima. To ni u kojem slučaju nije nova situacija. Ona se odražava upravo u Svetom pismu, a prepoznata je kroz dugu povijest Crkve čak od njezinih najranijih stoljeća.
Novozavjetni primjer »zaborava« na Duha Svetoga uključuje svetoga Pavla na njegovu trećem misionarskom putovanju. Upravo je stigao u Efez. Tamo je Pavao našao neke učenike kojima je postavio pitanje: »Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali vjernici?«
U stvarnosti su primili samo krštenje sv. Ivana Krstitelja. To nije bio kršćanski sakrament krštenja. Umjesto toga bio je to znak prihvaćanja Krstiteljeve poruke o moralnom obraćenju od života u grijehu. Također je upućivalo na spremnost prihvaćanja obećanoga Mesije čije je poslanje među ljudima trebalo započeti.
Očigledno ta skupina učenika nije čula svetoga Ivana Krstitelja kako kaže: »Ja vas krstim vodom, ali dolazi Onaj koji je jači od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3, 16).
Sveti Pavao zatim je poučavao grupu o Isusu i njegovu učenju. Budući da su vjerovali onomu što ih je poučavao, krstio ih je u Isusovo Ime. Kad je potom položio ruke na njih, Duh Sveti je sišao (Dj 19, 4-6).
Možda iskustvo tih učenika odražava sličnu situaciju u životima mnogih današnjih katolika koji su, bez svoje krivnje, primili malo ili nisu primili nimalo učenja o Duhu Svetom. Možda je to prijeđeno kao nevažno ili kao preteško prezentirati ili je možda tako površno tretirano da nije ostavilo gotovo nikakav dojam. Kao rezultat toga mnogi bi katolici danas mogli ponoviti iznenađenu izjavu onih učenika u Efezu davno: »Nismo čak ni čuli da postoji Duh Sveti!«
Dođi, Duše Sveti, dođi po moćnom zagovoru bezgrješnoga srca Marije, tvoje preljubljene zaručnice!
