Jedan je pijanist rekao da ako ne vježba jedan dan, to primijeti on sam. Ako ne vježba tjedan dana, to primijete njegovi prijatelji, a ako ne vježba dulje, to primijeti publika. Tako je i s molitvom. Ona je fino »ugađanje« duha. Što se češće upotrebljava i vježba u molitvi, to će duhovni svijet u čovjeku biti jači, uglađeniji, dostupniji. Molitva ovisi o ustrajnoj vježbi.
Praznici su vrijeme posebno pogodno za duhovnu okrjepu čovjeka jer je čovjek ponajprije duhovno biće koje ima tijelo, a ne tjelesno biće koje ima dušu. Kao duhovno biće čovjek živi od Božje blizine, zdravoga duha i čiste duše.
Praznici su pogodni za sve vrste molitve, a osobito za učenje novih oblika i načina molitve. Možda bi molitva s pet osjetila bila najpogodnija za vježbanje preko praznika jer se ljudi više kreću, gledaju, mirišu, dodiruju nešto novo oko sebe i u svojoj okolini. Budući da školske obveze i studentske brige jenjavaju, godišnji odmori počinju, otvara se prostor da čovjek tijekom cijeloga jednoga dana bude posvećen onomu što oko sebe vidi. Taj dan može posvetiti gledanju, čuđenju, divljenju pojavama, stvarima, bićima oko sebe. Gledajući pozorno, s pažnjom primjećujući cvijet, biljku, prirodu oko sebe, vježbamo pozornost i zadržavamo fokus na sada i ovdje.
Slušanje je također važan put u molitvu. Pozorno slušanje ljudi oko sebe postaje sve teže i teže. Stoga na odmoru možda treba krenuti od slušanja zvukova ptica, šuma vjetra, titraja valova, zvuka cvrčaka. Slušanje otvara uši srca kako bi čovjek čuo kada i na što ga Bog poziva i potiče. Slušanje u molitvi pomaže nam čuti Božju riječ u raznim oblicima i načinima. Slušanje nas uči biti u miru. Samo slušati svijet oko sebe. To je početak molitve.
Okus je također put k molitvi. Okus hladne vode, toploga jela stvara ugodan osjećaj i ostavlja dojam obilja u životu. U molitvi, očima duha, može se okusiti vino u Kani, voda iz zdenca, mana u pustinji. Okus je za život jako važan jer pruža zadovoljstvo i održava na životu. U pandemiji su mnogi osjetili što znači ostati bez okusa. Molitva okusom, kušanjem, otvara put prema zahvalnosti za obilje, za Božju brigu o nama i njegovu blizinu nama.
Opip najbolje cijene slijepe osobe. One istančano razlikuju podražaje opipom. I zaista, opip puno kaže o drugima, o svijetu oko sebe, ali i o ljudima samim. Tko ne poznaje nježnost dječje kože i nije dodirnuo naborane ruke starca, taj ne zna što je život. Zagrljaj bližnjega, dodir zemlje, ruke u tijestu – sve su to putovi koji vode bliže sebi, približavaju drugima i otvaraju put k Bogu. Dodir ozdravlja, otvara duh Bogu.
Miris je posebno osjetilo. Na odmoru možemo mirisati borovu šumu, jutarnju kavu, zrele breskve, svježa jutra. Miris budi sjećanja, potiče pamćenje, stvara raspoloženje. Miris se pamti najduže. Mirisi su prilike da se staro poveže s novim i da se dublje zaroni u molitvu. Moglo bi se mirisno pristupiti Svetomu pismu, u psalmima naći mirisnu kulisu, postaviti je i tako moliti psalam.
