Dok mnogobrojni turisti pokušavaju i u jesenskim danima ovjekovječiti prizore slapova, jezera i raznolike prirode u najvećem hrvatskom nacionalnom parku, Plitvička jezera čuvaju i priče koje nije moguće uhvatiti mobitelom ili fotoaparatom. Ona su više od turističke atrakcije, ostvarenih broja noćenja, ličkih kulinarskih specijaliteta. Jer ona nose breme neizgrađene crkve na koju se čeka duže od stoljeća, breme teškoga i iscrpljujućega rada stanovništva kojemu »vrhunac« sezone traje čak sedam mjeseci, ali i suživota katoličkoga i pravoslavnoga življa.
Iznad toga jedinstvenoga turističkoga odredišta, koje kao prirodni dragulj privlači mnogobrojne turiste iz cijeloga svijeta, izdiže se župa Marije Majke Crkve. Osnovana prije točno dvadeset godina, u srpnju 2003. godine, ta živa Crkva okuplja se u pastoralnom centru u Mukinjama na nedjeljnim misnim slavljima. Svoj su obol rastu župne zajednice dali mnogobrojni svećenici, pa i redovnici salezijanci, a Plitvice su Crkvi darovale i jedno svećeničko zvanje – Nikolu Vranješa. No župne crkve još nema, iako je još papa Ivan Pavao II. tijekom posjeta Hrvatskoj 2003. godine blagoslovio temeljni kamen za njezinu izgradnju.
»Stotine i stotine domaćih i stranih posjetnika Plitvičkih jezera nemaju gdje obaviti svoje vjerske dužnosti. Napose pak stranci ne mogu dobiti dojam da se nalaze u zemlji koja je već 1300 godina katolička i u kojoj živi katolički narod. Stoga je pitanje ne samo vjerske, nego i naše narodne časti da se na Plitvičkim jezerima što prije podigne crkva koja će i domaćemu i stranomu posjetniku kazati da se nalazi u hrvatskoj i katoličkoj zemlji.« Te je riječi o nužnosti izgradnje crkve u hrvatskom nacionalnom biseru na Plitvičkim jezerima prije 84 godina zapisao biskup Viktor Burić, a ponovio ih je sadašnji 36-godišnji župnik Marije Majke Crkve u Plitvicama Josip Tomljanović.
Razlog za toliko čekanje treba tražiti, među ostalim, i u ratnim prilikama prošloga stoljeća, ali i u nespremnosti državnih i lokalnih vlasti, koje nisu prepoznale da izgradnja crkve znači obogaćenje kulturne i vjerske baštine i za posjetitelje nacionalnoga parka. No stvari se ipak pokreću. U posljednjih 20 godina obnovljena je filijalna drvena kapela sv. Ivana Krstitelja u Smoljancu, gdje se svake nedjelje služi misa u 10 sati, a u tijeku su i pripremne radnje za izgradnju župne crkve. »Župa Plitvice jedina je u Gospićko-senjskoj biskupiji koja nema župnu crkvu. Baš posljednjih mjesec dana u biskupiji intenzivno radimo na nacrtima, studiramo idejna arhitektonska rješenja za izgradnju nove crkve, župnoga stana i popratne dvorane. A kada dođe do realizacije, oslonit ćemo se na pomoć fra Šimuna Šite Ćorića, koji u svojoj katoličkoj misiji u Švicarskoj već prikuplja sredstva za gradnju crkve na Plitvicama. To je jedan konkretan izvor pomoći, ali uključit će se i biskupija i vjernici«, navodi Tomljanović, koji osim župničke službe vodi i pastoralni centar »Plitvički Emaus« te obnaša više služba u Ordinarijatu u Gospiću.
U sklopu župe djeluje pastoralni centar koji pruža smještaj za 50-ak osoba u sklopu duhovnih vježba i drugih sadržaja vjerskoga karaktera. Za posjeta Plitvičkim Jezerima susreli smo tako 40-ak pratitelja iz zajednice »Manreza – ignacijanske duhovne vježbe kroz liturgijska čitanja« pod vodstvom duhovnika Marinka Miličevića. Priznali su nam da su došli u potragu za mirom u netaknutoj prirodi. Na Plitvicama su, vele, pronašli duhovnu okrjepu, a svaki im je korak u tom ambijentu postao – molitvom.Do izgradnje župne crkve župljani se okupljaju na misama u kapeli u prizemlju pastoralnoga centra, smještena u nekadašnjoj upravnoj zgradi nacionalnoga parka na Mukinjama. Ta je zgrada darovnicom ustupljena župi, koja ju je i preuredila. U naselju Mukinje mnogo je toga u službi nacionalnoga parka, od tehničkih zgrada do objekata za sezonske radnike, a u središtu su mjesta i škola, vrtić, pošta… Danas u župi Plitvice živi 600-tinjak ljudi, a blagoslov kuća prima 250 obitelji koje žive u sedmerim raštrkanim zaseocima. To su Smoljanac, Poljanak, Korana, Priboj, Jezerce, Plitvička Jezera, Rastovača. Svake godine slavi se prva pričest i krizma, godišnje bude 10-ak sprovoda i nešto manje krštenja, a otkako je prošloga ljeta došao u župu, župnik Tomljanović nije imao ni jedno vjenčanje.
»Sada je sezona na izmaku pa dolazi nešto više ljudi na misu. Skupi se 50-ak vjernika u pastoralnom centru, a isto toliko i u filijali u Smoljancu. Što se tiče vjerske i nacionalne pripadnosti, stanovništvo je ovdje miješano. Ljudi još uvijek s rezervom javno govore o svojoj vjeri u suživotu s drugima, dosta je osuda, a iako župa i svećenici na Plitvicama djeluju već 20 godina, u mnogih to izaziva čuđenje i pitaju se što Crkva ima raditi na Plitvičkim jezerima. Osjeća se da kod nekih turizam, novac i materijalno imaju prevladavajuću ulogu. Nažalost, ova prirodna ljepota ne potiče ljude da se okrenu Bogu«, smatra župnik Tomljanović.
Nakon mise na druženju u dvorani pastoralnoga centra susrećemo župljane, među kojima i pjevačicu Vesnu Vuković (48). Rado ostane nakon nedjeljne mise u razgovoru s drugim župljanima, jer – svjedoči – osim pastoralnoga centra u Plitvicama ne postoji neki društveni prostor gdje bi se mogli okupiti, popričati. Crkva na Plitvicama – iako još čeka svoju primjerenu crkvu – tako i povezuje ljude.
Na Plitvice je sugovornica došla prije 28 godina iz Banje Luke, a u župi je bila aktivna i prije osnutka, kada su im mise dolazili služiti župnici iz Korenice i Drežnik-Grada. Za župni zbor u kojem pjevanjem animira nedjeljne mise ističe da postoji još od osnutka župe. Probe imaju u tjednu, a mnogo su aktivniji u zimskim mjesecima, kada turizam utihne. »Nažalost, ružno zvuči, ali je istinito – mi smo sezonski vjernici jer nam sezona uvelike utječe na dolazak na misu. Svjesni smo da nam je život posložen tako da funkcioniramo s Božjom milošću s rupama od sezone, a osobno postanem gladna mise kada zbog posla ne mogu doći na nju«, govori zaposlenica hotela »Jezero«, koja pohvaljuje i lijepi glas sadašnjega župnika Tomljanovića. Osim zbora, članica je i župnoga vijeća, a opisuje kako se uz blagdan sv. Cecilije pjevači druže i okupljaju sa susjedima iz župa u Korenici i Drežnik-Gradu, od kojih je prije 20 godina i nastala plitvička župa.
Među starosjediocima je Plitvičkih jezera župljanin Josip Labaš (50), čiji su roditelji u potrazi za poslom ovamo došli iz Slavonije šezdesetih. Svjedočio je i ratnom progonu od 1991. do 1995., pa se jasno sjeća kako su se Plitvičani okupljali u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža oko tadašnjega župnika Drežnik-Grada Josipa Bogovića. »Zlatne godine u naselju Mukinje bile su osamdesete, tada je tu živjelo 800-tinjak duša. No od toga broja bilo je tek 10 – 20 hrvatskih katoličkih obitelji, a ostali su bili pravoslavni ili agnostici. Sretan sam što sada imamo župu i svećenika, to je najveća vrijednost«, primjećuje Labaš.
Uređenje pastoralnoga centra pokazalo se kao pravi pogodak s obzirom na gradnju crkve koja je na čekanju. Tako se narodu na Plitvicama omogućuje pastoralna opskrbljenost. I supružnici Željko i Andrijana Brozinčević zahvalni su na tome jer su se danima prije obnove pastoralnoga centra mise slavile u različitim objektima. Njihova djeca, sin Lovro i kći Sara, ministriraju, a roditelji tvrde da se sa župnikom Tomljanovićem oko župe ponovno zbiva okupljanje – i djece, i mladih, i obitelji.
»Otkako se župa osnovala i otkako smo dobili prvoga župnika, ljudi su krenuli na mise i njihov je broj cijelo vrijeme isti, zadržao se kontinuitet. Nadamo se da će mlađi razviti veću osviještenost o župi, a izgradnja crkve kao građevine tomu bi zasigurno pomogla«, nadaju se Željko i Andrijana, koji govore i o drugim sakralnim objektima na području župe. Naime, u Priboju se na temeljima u ratu srušene crkve sv. Petra svake godine slave mise na Petrovo, a upoznali su nas i s nedavnim arheološkim istraživanjima ostataka crkve sv. Marka u Plitvica Selu.
