Mnogi mudriji i mnogi bliskiji predstavljali su život i stvaralaštvo čovjeka koji se poistovjećujući se pjesmom »Hoću li ja u raj« njegova redovničkoga imenjaka, no ne i prezimenjaka, nazivao odrpancem i koji, tražeći u raju gdjekoji kutić uz koji bi prislonio svoje usko rame, obećava svojemu Stvoritelju da tako stisnut nikome ne će raditi sjenu, nikome se ne će nametati, bez buke bi to bilo. Ponekad je dovoljno samo, kako je to rekao biskup Petanjak, pogledati u lice i odmah shvatiti da iz te osobe ne može izaći ništa drugo doli dobro, čista dobrota, utjelovljena dobrota, a fra Bonaventura Duda tako je bio jedan od onih koji je svojom vanjštinom izricao svoju nutrinu i obrnuto. Blagost, poniznost, vedrina i mir trajno su se nastanili na licu toga maloga brata, kao što su od početka nastanjeni i na blagdanskom licu Božića.
O noći u kojoj čovjek dublje nego ikada osjeća koliko je ljubljen od Boga bez sumnje su ispjevane neke od najljepših duhovnih pjesama. Nije to slučajno. Božić je blagdan uzajamnoga darivanja, a najviše što čovjek može uzvratiti Bogu za dar njegova Sina jest darivati mu ono najvrjednije od sebe, svoje srce u svoj njegovoj ljudskosti i nesavršenosti: Isuse mileni, Bože moj, / srce ti dajem da sam tvoj, poznati je refren pjesme Djetešce nam se rodilo koji upravo i progovara o tom, najvećem daru.
Najiskrenije srce ono je prikazano u molitvi, a ako je ta molitva i ispjevana, njezina je snaga dvostruka. Znao je to, iako možda ne na onoj teološkoj, ali zasigurno na intuitivnoj razini, svaki pojedinac koji je od 14. stoljeća naovamo skladao pjesme posvećene malomu Bogu, Božiću. Upravo o tim je pjesmama o. Duda napisao knjigu Svijeta Razveselitelj, objavljenu u izdanju »Kršćanske sadašnjosti« 1990. godine. Vrlo bi lijepa i duhovno iznimno korisna priprava za Božić bila kada bi ju vjernik mogao pročitati i tako si osvijestiti ne samo onaj neizostavni emocionalni sloj hrvatskih božićnih pjesama nego i teologiju koje, razdragan i raspjevan, čovjek u njima često nije ni svjestan. Ako je ikoji događaj raspjevao dušu vjerničkoga naroda u Hrvatskoj, onda je to bez sumnje Božić sa svim bogatstvom svoga misterija. Božićne pjesme imaju veliko pastoralno i katehetsko značenje i prava je šteta ako se, zbog skraćivanja, neke važne kitice izostavljaju. Augustin je više puta rekao da je pjesma dvostruka molitva. Ovako raspjevan Božić dvostruka je propovijed, dvostruka kateheza.
Uz mnoge teološke motive naznačene u stihovima, hrvatske božićne pjesme imaju i snagu povezivanja različitih područja domovine u jednu nedjeljivu cjelinu koja, ujedinjena vjerom, unatoč svim prostornim razlikama i razlikama u mentalitetu, postaje nedjeljiva. Dalmacija nam je darovala »Va se vrime godišta«, Istra »Tri kralja jahahu«, sjeverna Hrvatska čitav niz pjesama s najpoznatijom »Narodi nam se«. Tako se u njima minuli i novi naraštaji spajaju, pjevajući jednu pjesmu.
Najstarija hrvatska božićna pjesma, Bog se rodi v Vitliomi, nastala je krajem 14. stoljeća. U njoj se parafrazira tekst o rođenju Isusa Krista prema Evanđelju po Luki. U analizi pjesme o. Duda zadržao se na motivima vola i magarca, koji se također javljaju i kao motivi u pjesmi Zdravo budi, mali Kralju, čija je prisutnost neizostavna i u jaslicama koje se mogu vidjeti u crkvi ili u onim drugim, nešto manjim, koje se izlažu u intimnosti doma. Volak zimu odgonjaše / oslak mu se poklanjaše. Odakle vol i magarac u božićnoj pjesmi, pita se o. Duda te objašnjava da su možda u prvom redu oni prisutni kako bi se istaknula sva stvarnost štalice i jaslica. No, nastavlja autor, vol i magarac motivi su koji u božićnom misteriju imaju mnogo starije i časnije podrijetlo, imaju mnogo veće značenje. Potječu iz Knjige proroka Izaije. U samom početku svojih proročanstava Izaija upućuje oštar prijekor Božjemu narodu. Prorok spočitava Izraelcima što su se odvrgli od Boga. I u tom se prijekoru pojavljuju vol i magarac kao oni koji su bolji od naroda Božjega. Čujte, nebesa! Poslušaj, zemljo! Sinove odgojih i podigoh, govori Gospodin, ali oni se od mene odvrgoše. Vo poznaje svoga vlasnika, i magarac jasle gospodareve, a narod moj mene ne poznaje i za me ne mari (Iz 1, 2-3). Vol i magarac u jaslicama suprotstavljeni su nemarnim i nehajnim ljudima. Oni su živi prijekor i opomena kršćanima da se i nama ne obistine riječi Ivanova Evanđelja, iz samoga proslova što se čita na božićnoj misi: »K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.« (Iv 1, 11)
Danas se čuje događaj novi, pjesma je u čijem se već naslovu nalazi ključna riječ, događaj, koja upućuje na to da kršćanstvo nije samo i nije isključivo ideja ili misao, nego je prvenstveno djelovanje, odnosno, kako je rečeno, događaj. Kad je Sin Božji odlučio da, postavši čovjekom, spasi čovjeka, nije prvenstveno pošao putem nauka i proglasa, putem načela i istina… Pošao je putem događaja: rodio se, rastao i živio s nama i među nama. Otrpio je ovaj naš život. Za nas i umjesto nas podnio je muku i smrt; uskrsnuo je, uzašao na nebo, poslao Duha Svetoga… Sve su to događaji spasenja, prava povijest spasenja i to takva koja se nas tiče, koja hoće da se u nama dogodi. Taj događaj, kao što kaže i sam naslov pjesme, počinje već danas, sada, u ovome trenutku.
Božja logika i njegov način djelovanja posve su drukčiji od ljudskoga. Čovjek ponekad misli kako se da bi uspio na nekom području svoga života mora popeti, mora se izdići, uzvisiti. Bog se, s druge strane, da bi pokazao čovjeku svu svoju veličinu i slavu, ne penje, nego silazi. S neba siđe dolje…, stihovi su pjesme O, pastiri, čudo novo. O. Duda u njima pronalazi misao o Bogu koji je bliz, misao koja je možda nadahnuta riječima iz Knjige Ponovljenoga zakona: Ova zapovijed – Božja riječ – što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti je i objaviti da je vršimo. Nije ni preko mora da bi mogao reći: Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo! Jer Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš. (Pnz 30, 11-14)
Prva riječ prvoga biblijskoga čitanja na polnoćki jest riječ narod: Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku… (Iz 9, 1). Taj narod o kojem progovara prorok Izaija nije samo izabrani izraelski narod, u kršćanskoj perspektivi to su svi narodi svijeta. Zato je pjesma Radujte se, narodi svojevrsna božićna misijska himna jer podsjeća na to koliko su i u današnje vrijeme potrebni blagovjesnici koji će svim narodima pozvanima na spasenje pronositi evanđelje. Također, radost koja se spominje u pjesmi plod je osluha vjere jer se u refrenu dobro poznatim riječima poziva: Svaki narod čuj, čuj… Riječ na koju valja obratiti pozornost u pjesmi Radujte se, narodi jest otajstvo. Hrvatska riječ otajstvo ista je kao i grčka misterij. Tom se riječju izriče i nešto čovjeku skriveno, ali mu može biti i otkrito. Otajstvo nije samo božanska zbilja nego želi postati i naša. Pjesma poziva da vidimo, ali da vidimo očima vjere, a samim time i da upoznamo.
Desetak je još božićnih pjesama o kojim o. Duda progovara u knjizi Svijeta Razveselitelj. U nekima od njih pronalazi prave male vjeroispovijesti, u mnogima kroz motiv oštre slamice prepoznaje ono što će tek uslijediti, križ i trpljenje; neke naziva himnama, neke prepjevima evanđelja, a neke opet kalendarima božićnoga vremena. S obzirom na pjesničku i glazbenu formu, tumači Duda, te pjesme s najmanjim sredstvima postižu najljepše efekte. Iz njih se može iščitati i povijest naroda iz kojega su iznikle, kontekst u kojem su nastajale, važnost vjere za život i pojedinca i naroda, ali, možda ono najvažnije, iz njih se iščitava i razumijevanje misterija, i to onih koji nisu stjecali formalno teološko obrazovanje, a ipak su taj misterij znali opjevati. O. Duda bio je blagoslovljen i jednim i drugim, i znanjem o Bogu i poznavanjem Boga. Njegovu uskomu ramenu zasigurno je ostavljeno dovoljno mjesta u srcu Boga koje je na zemlji, uz pjesmu anđela, zakucalo o onom prvom Božiću prije više od dvije tisuće godina…
