Duhovnik treba biti dobar pedagog i psiholog, no ne i onaj koji će psihologizirati u smislu da bi duhovno praćenje sveo na psihološko savjetovanje. Psihologija i druge antropološke znanosti samo su naravna sredstva, koja su svakako od velike pomoći, no nisu dovoljna jer čovjek je i transcendentno biće. Stoga se duhovno vodstvo služi naravnim i nadnaravnim sredstvima. I jedna i druga su potrebna da bi se postigao željeni cilj. U naravna sredstva spadaju dijalog i savjet te »transfer«, a u nadnaravna molitva i sakramentalni život.
Duhovni vođa ponekad će se suočiti s osobama koje imaju stvarnih psiholoških problema. Stoga se od njega traži poznavanje barem osnovnih psiholoških problema, da bi znao razlučiti kad je vrijeme da se možda penitenta uputi psihijatru na liječenje. Ne smije si umišljati da sve probleme može rješavati metodom i sredstvima molitve i askeze. Valja znati razlučiti probleme naravnoga i prirodnoga područja (psihički problemi) od etičko-religioznoga područja (duhovni i vjerski problemi). Za prvo područje kompetentan je psiholog, a za drugo duhovni savjetnik odnosno duhovni vođa. Ako se radi o manjim psihičkim problemima, moći će ih rješavati sam duhovni vođa, no u složenijim problemima morat će penitenta poslati psihologu ili psihijatru odnosno pitati za savjet kompetentnije osobe.
Duhovno je vodstvo ponajprije duhovne naravi. A to znači da se ono »bavi osobom u cijelosti«. »Naime, duhovni život nije smo život uma ili osjećaja, ni ‘vrhunac duše’ – to je život cijele osobe. Jer duhovni čovjek (pneumatikos) jest onaj čiji je cijeli život, u svakom njegovu vidu i djelatnostima, produhovljen djelovanjem Duha Svetoga, ili kroz sakramente ili kroz osobna i nutarnja nadahnuća« (T. Merton). Osim prvotne duhovne dimenzije, duhovno vodstvo ima i psihološku dimenziju. Duhovni vođa, kao i psiholog, mora biti svjestan i odgovoran u odnosu na to da on nužno ima pozitivan ili negativan utjecaj na duhovni i psihološki život vođenoga odnosno pacijenta. Važno je da se uloge duhovnoga vođe i psihologa ne miješaju, da se uloga jednoga ne podlaže ulozi drugoga, nego da se jednostavno razlikuju i nadopunjuju. U praksi, dakle, ne smije doći do brkanja područja djelovanja i metoda rada psihologije i duhovnoga vodstva.
