Proces duhovnoga izrastanja otpočinje krštenjem, a svoj cilj ostvaruje u savršenom zajedništvu s Bogom, što mistici nazivaju ljubavnim sjedinjenjem s Bogom odnosno preobražajnim sjedinjenjem. Glavni plod toga stanja jest savršenost u ljubavi, tj. osoba biva sposobna ljubiti Boga onom istom ljubavlju kojom on ljubi nju. Duša je na neki način sva zahvaćena Bogom, sva se preobražava u njega, poput drveta u vatri zahvaćenoga plamenom.
U tom stanju Duh Sveti potpuno preuzima vodstvo duše i u njoj se počinje nazrijevati slava sjedinjenja s Bogom u vječnosti. Ostvaruje se ono što Isus obećava svima koji budu vršili njegovu riječ: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti« (Iv 14, 23). To se stanje naziva i inhabitacija, tj. nastanjenje Presvetoga Trojstva u duši.
Što se događa u duši osobe u tom stanju bez sumnje ponajbolje opisuju dvoje karmelskih svetaca naučitelja Crkve: sv. Ivan od Križa u svom djelu »Živi plamen ljubavi« i sv. Terezija Avilska u sedmim odajama »Zamka duše«. To je uzvišeno stanje duhovnoga i mističnoga života; stanje na koje su svi kršćani po krštenju pozvani, a do kojega, čini se, ipak samo rijetki dolaze. Zašto je to tako? Gdje je problem?
Jedno je sigurno: problem nije u Bogu, jer on sve poziva na savršenu ljubav, na puninu zajedništva s njim; on se dariva svima koji ga traže, koji imaju otvoreno srce za njega. Problem je dakle u čovjeku koji ne mari za putove Božje, ne traži ga, ne daje dovoljno prostora Bogu u svom srcu i životu, ne surađuje u dovoljnoj mjeri s Božjom milošću, ne predaje mu se potpuno; odnosno zadovoljava se mrvicama, a Bog nudi puninu.
Nemali broj kršćana duhovno ne živi, nego životari, ili u najgorem slučaju vegetira. Koji je razlog tomu? Svakako višestruk. Osim što je čovjek, izranjen grijehom, sklon »više voljeti tamu negoli svjetlo«, jedan od razloga je sigurno i nedovoljno vjersko znanje. Naime mnogi krštenici, makar su primili sve sakramente, nisu svjesni svoga identiteta i ne znaju za uzvišeni poziv Kristov koji je »došao da imaju život, u izobilju da ga imaju«, tj. da uživaju u punini ljepotu zajedništva s Bogom. Oni misle da su na to pozvane samo posebno od Boga izabrane svete duše. Međutim, ili ne znaju ili zaboravljaju da su po krštenju svi pozvani na svetost života, na savršeno zajedništvo s Bogom u ljubavi, svatko u svom staležu, zanimanju i zvanju.
