Nikada nije bilo lako shvatiti Isusovu osobu i smisao njegova života na zemlji. Još je teže to učiniti u svijetu koji teško shvaća smisao temeljne logike Kristova života na zemlji, logike koja se može sažeti u nekoliko riječi – »umrijeti da bi se živjelo«. Cjelokupni Kristov život i poslanje kao da se mogu prepričati tom sintagmom. No čovjeku ju je doista teško shvatiti danas, u svijetu novih odnosa: odnosa kojima pečat daje tjeskobna utrka za očuvanjem sebe i svojega života. Stoga je teško shvatiti i simboliku Ivanova evanđelja o zrnu koje pada na zemlju te samim umiranjem donosi obilne plodove. Osobito je to, primjerice, teško u trenutcima kada čovjek sav zadovoljan dođe kući s treninga iz teretane pa se divi oblikovanosti svojega tijela.
Jedino je Krist ušao u puninu života
Svi će se, doduše, složiti da smisao zrna i jest da bude posijano, da raste te da donosi plodove, no oko pitanja o smislu čovjekova života mnogi se ne slažu – osobito onaj koji je naučio da u životu uvijek treba pobjeđivati, i to pod svaku cijenu. Takvu se čovjeku prvim porazom ruše svjetovi jer nekim čudom doživljava poraz i neuspjeh.
Promatrajući istom optikom Kristov život, on će i samoga Krista vrlo brzo nazvati gubitnikom koji nije vrijedan povjerenja. Ipak, iz vjerničke je perspektive jedino Krist ušao u puninu života, i to ni više ni manje nego – smrću.
Grob u Jeruzalemu i dalje je prazan, a Kristov se poraz još uvijek čini pobjedom. Rijeke hodočasnika i danas dolaze na isto mjesto i nastoje svoje živote promatrati kroz prizmu njegova života. Nekima to i polazi za rukom – možda upravo onima koji se i sami osjećaju gubitnicima, ljudima poraza i povrede. Jer onaj tko se poima snažnim u susretu s Kristom, i dalje stoji uzdignute glave te moli Krista da mu produlji uspješnu egzistenciju pod nebom. Tko je vidio umirati i napuštati mjesto sreće? Takvu se čovjeku ratovi i migrantske krize i dalje čine tek dalekim vijestima iz dalekih zemalja – stvarnošću s kojom on nema velike veze. No je li to baš tako?
Autentična kršćanska duhovnost
Postoji li čovjek koji je vjernik, koji u sebi osjeća istinsku želju za vječnim životom i puninom života u Bogu, a da već sada i ovdje na zemlji može reći da je apsolutno ispunjena osoba? I dalje u crkvama odzvanja molitva Mariji: »K tebi vapimo u ovoj suznoj dolini…«
Čini se stoga da stara teologija o težini vjerničkoga života na zemlji i odvojenosti od izvora istinskoga zadovoljstva – Boga – i dalje opstoji, barem kao teoretski nauk Crkve. A mnogi vjernici istinitost toga nauka potvrđuju i u praksi.
Autentična će, dakle, kršćanska duhovnost uvijek računati s težinom života na zemlji. Ako je istinski vjernik, čovjeku je mrziti život na zemlji: prevelika briga o materijalnosti zaklanja mu pogled prema istinskim radostima života u Kristu. Naravno, to ni u kojem slučaju ne znači da bi zemaljski život trebalo prezirati. Dapače, reći će poznati francuski filozof i dramaturg Fabrice Hadjadj, »zemlja je staza nebeska«! Ona nije tek put prema nebu, nego i mjesto gdje je čovjek pozvan prepoznati mnogo toga božanskoga te slaviti Stvoritelja.
Čovjek se mora vratiti umiranju
Rješenje će stoga biti u nalaženju načina da se kroz tijelo i svijet čovjek istinski veseli nebu, znajući pritom da će puninu istinske radosti dosegnuti tek životom u Bogu. Tko to spozna u trenutcima tjeskobe i potresenosti duše, ne očajava i ne bježi: svjestan je da ide za Kristom u darivanju života za druge. Po tom darivanju on pokazuje da živi za Krista, u vjernosti njegovoj riječi.
Takav čovjek svoj život na zemlji promatra u svjetlu proslave Očeva imena, kao projekt proslave Boga, a ne sebe sama. Svjestan je da će mu sebedarje radi proslave Božjega imena donijeti smislen život na zemlji. Otvarajući se drugima, sam biva ispunjen i postaje istinski zadovoljnim čovjekom.
Parafrazirajući Shakespeareova princa, može se na kraju ustvrditi: »Umrijeti ili ne umrijeti sebi, pitanje je sad!« Pitanje je to koje bi trebalo biti temeljno u raspravama na suvremenim areopazima. Jer čovjek se mora vratiti umiranju – ne samo da bi se lišio napasti pretjerane brige o sebi, nego i da bi se otvorio životu. Životu na zemlji – kako bi putovao prema vječnomu životu u nebu.
