O mnogim hrvatskim intelektualcima, kako smo već više puta napomenuli u ovom nizu biografskih prikaza katoličkih obnovitelja kulture, nemamo u našim leksikonima ni slova pa je vrlo teško rekonstruirati i osnovne činjenice njihovih života. Tako je i s publicistom Jurjem (Đurom, Đukom) Balokovićem.
Rođen je u Sv. Jurju kraj Donjega Miholjca 16. studenoga 1914. Za svećenika Đakovačke i srijemske biskupije zaređen je 1939. Bio je kapelan u Starim Jankovcima i Vinkovcima, urednik »Hrvatskoga branika« 1941. i vjeroučitelj na Vinkovačkoj realnoj gimnaziji, a za rata je bio i vojni svećenik. Godine 1945. otišao je u emigraciju. U Zavodu sv. Jeronima boravio je od 1945. do 1947., studirajući filozofiju na Papinskom sveučilištu »Gregoriani«. Magistrirao je filozofiju 1947. Potom je otišao u Argentinu, gdje je služio kao bolnički svećenik. Nakon što nije uspio dobiti jurisdikciju za dušobrižnika na jednom od argentinskih prekooceanskih brodova, godine 1955. vratio se u Europu, najprije u Švicarsku, gdje se natjecao za mjesto profesora vjeronauka i filozofije na Institutu »Monte Rosa« kraj Montreuxa – nije nažalost poznato je li ga dobio – a potom je došao u Njemačku, gdje je služio na više njemačkih župa. Umro je 5. rujna 1967. u Betzenweileru kod Ulma, gdje je i pokopan.
Kao i mnogi, javio se 1931. u »Luči« te je prije i tijekom rata objavljivao razne članke, prije svega prikaze knjiga i pjesme u »Mladosti«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Hrvatskoj obrani«, »Omladini«, »Hrvatskoj smotri«, »Hrvatskom braniku«, »Glasniku biskupija bosanske i sriemske«, »Naraštaju slobode«, »Ustaškoj mladeži«, »Seljačkom ognjištu«, »Salezijanskoj mladosti«, »Ilustrovanom tjedniku Danica«, a nakon rata surađivao je u »Glasu sv. Antuna«, gdje treba istaknuti njegove članke »Psihoanaliza i katolici« (1952.), u kojem je Freudovu metodu raščlanio s obzirom na katoličko poimanje duše, i »Franjevačka duhovnost u filozofiji sv. Bonaventure« (1953.), u kojem je Bonaventurinu filozofiju prikazao pod svjetlom njegove asketike i mistike. U »Hrvatskoj reviji« treba istaknuti članak »Polazna točka egzistencijalne filozofije« (1952.). Pošavši sa stajališta ruskoga filozofa Nikolaja Berdjajeva da je filozofija prije svega nauk »o integralnom čovjeku za integralnog čovjeka«, posebice je prikazao stajališta Kierkegaarda, Berdjajeva i Jaspersa u svjetlu »duboke težnje srca, da se, mimo svih i protiv svih kategorija uma, baci u naručaj Božji«.
Ostavio je, uz to, za historiografiju zanimljivo i vrijedno osobno svjedočanstvo iz emigracije u članku »O pokušaju sporazumijevanja Ante Pavelića i Milana Stojadinovića u emigraciji« (»Hrvatska revija«, 1954.), vezano za njihove razgovore o samostalnim državama Hrvata i Srba i razgraničenju. Tekst je poslije bio prenesen u knjizi Vinka Nikolića »Pred vratima domovine«.
Zanimljive su njegove objekcije o djelovanju katolika u NDH. U prikazu romana Pavla Jesiha »Crvena ruža na oltaru« (»Glas sv. Antuna«, 1950.), posvećena bl. Alojziju Stepincu, ocijenio je društveno i kulturno djelovanje katolika, unatoč režimskoj obustavi izlaženja većine katoličkih tiskovina i zabrani ili otežavanju rada katoličkih organizacija te, što je Jesih prigovorio, slučajevima njihove političke instrumentalizacije, vrijednim, osobito u tisku. Kada je riječ o djelovanju katolika, posebice klera, u komunističkoj Jugoslaviji, o tome je 1965. iznio svoje gledište u jednom pismu tadašnjemu rektoru Zavoda sv. Jeronima Đuri Kokši: »Već načelno smatram da nije zadaća predstavnika Crkve u Hrvatskoj raditi za slobodu Hrvatske Države. To je političko pitanje. Krist isto tako nije organizirao borbu protiv Rimskog Carstva. Caru carevo, Bogu Božje! Sadašnje stanje u Jugoslaviji je nemoguće, nepravedno i neprirodno, ali to ne znači da će se to tako skoro slomiti. Crkva mora unutar postojećeg stanja tražiti mogućnost rada. (…) Danas se Crkva ne veže ni za kulturni okvir, u kojem je 1500 godina izrasla, a kamo li za političku koncepciju jednog naroda, pa makar tu koncepciju zastupala i većina. Ja i slični, koji smo se kompromitirali s jednim političkim stavom, izgubili smo mogućnost raditi u Domovini. Zašto bismo bili protiv rada onih koji to nekako mogu?«
Šteta je što nije više pisao, za što je očito imao sposobnost i spremu jer je, kako je u nekrologu napisao Vinko Nikolić, bio »nadaren i naobražen«, pokazavši u objavljenim člancima veliku akribiju i uravnoteženost stajališta. Posebice je, pisao je Nikolić, s velikom pažnjom proučavao hrvatsku emigraciju. Često je »izlagao svoje zanimljive i izvorne poglede na posebnu psihu emigranta, na njezinu deformaciju pod utjecajem strane sredine, iznimnih životnih prilika i patnji«. Nikolić je naveo kako je o toj temi zasnovao napisati veću studiju, no nije dospio.
Svakako Baloković zaslužuje natuknicu u našim biografskim leksikonima, pa neka ova bilješka bude tomu mali prilog i poticaj.
