Ideja da sa obezvrijedi uloga Ustavnoga suda, pa čak i da se ukine, nije primjerena današnjim odnosima u ostvarivanju načela trodiobe vlasti. Građani bi u brojnim situacijama ostali nezaštićeni u sukobu s državom i njezinim institucijama. Grijesi struktura vlasti ne bi se smanjivali. To se može bolje razumjeti na primjeru načina primjene naplate poreza i prireza i utjecaja te naplate na mirovinska prava u početku uvođenja prireza.
Poznato je da javne ustanove, ali i druge strukture vlasti, nerado priznaju svoje pogrješke i zablude, koje su često posljedica pravnoga neznanja ili pretjerane revnosti, ne razmišljajući pri tome o osnovnoj svrsi nekoga propisa i svrhe zakona (ratio legis), dakle razloga zbog kojih je donesen. Zato je važna uloga sudstva, napose Vrhovnoga suda, upravnih sudova i Ustavnoga suda, koji pomažu građanima u ispravljanu nepravda kod ostvarivanja svojih prava. To se najčešće događa u područjima mirovinskoga osiguranja, zdravstvenoga osiguranja, socijalne skrbi, radnih odnosa te naplate poreza i doprinosa.
U sukobu građana s administracijom (koja je često birokracija) građani su kao pravno neuke stranke u nepovoljnijem položaju, a posebno u slučajevima kada ustanova ili javna institucija ne želi ispravljati svoje pogrješke, pa čak ni u slučajevima kada je to obvezna po službenoj dužnosti (sudske presude). Takvi su se slučajevi događali i nakon donošenja propisa o mogućnosti razrezivanja prireza samo u većim gradovima 1993. godine.
Osiguranicima koji su nakon 1993. godine odlazili u invalidske i starosne mirovine i kojima su u mirovinski prosjek ulazila razdoblja koja su obuhvaćala plaće na koje se razrezivao prirez, nije se u prosjek plaće uračunavala stvarna plaća, nego samo plaća umanjena za porez i prirez. To je mnogima znatno umanjivalo mirovinski prosjek, a posljedično i niske mirovine. Međutim, nisu kažnjavani svi, nego samo oni koji su radili u većim gradovima poput Zagreba, Rijeke ili Splita. Tako se događalo da npr. dva pravnika koja su radila u istoj ustanovi, sjedila u istoj sobi i primala istu brutoplaću za isti posao kod odlaska u mirovinu imaju različito vrjednovana primanja za godine nakon uvođenja prireza. Samo zbog toga što jedan stanuje u Zagrebu, a drugi u Zaprešiću.
Naime, Zagreb je imao uvedenu poreznu obvezu plaćanja prireza, za razliku od Zaprešića koji tada kao manji grad nije uveo obvezu plaćanja prireza za svoje građane. Takvim umanjivanjima mirovinske osnovice za prirez uvedena je u sustav i višestruka nejednakost pred zakonom. Prvo zbog toga što jedan prima manju netoplaću iako su primali jednaku brutoplaću. Druga nejednakost nastajala je između osiguranika s više ili manje djece, odnosno s većom ili manjom obitelju, vezano uz plaćanje poreza na dohodak prema tadašnjem Zakonu o porezu na dohodak. Ta bi nejednakost glede plaćanja poreza bila prihvatljiva da se nije primjenjivala i na izračun prosjeka plaća za mirovine. Zato su kao treća nejednakost nastajale razlike između osiguranika s istom brutoplaćom. Plaćali su isti doprinos za mirovinsko, ali su ovisno o broju uzdržavanih članova obitelji plaćali različite iznose poreza na dohodak, pa su tako nastajale neopravdane razlike u mirovinskim osnovicama. Dakle, birokracija nije shvaćala osnovnu svrhu propisa o uvođenju prireza i davanja olakšica za plaćanje poreza višečlanim obiteljima u odnosu na plaćanje doprinosa za mirovinsko.
Zbog pogrješnoga tumačenja mirovinskih propisa na štetu osiguranika koji su plaćali prireze, zbog želje da se prikupi što više novca za doprinose, a još jače želje da se umanje mirovine, ondašnji čelnici u mirovinskom sustavu, promjenom Statuta, prekoračili su svoja ovlaštenja o načinu određivanja plaće koja služi za utvrđivanje mirovinske osnovice te nisu uzimali u obračun stvarnu plaću, nego su uzimali plaću umanjenu za plaćeni porez i prirez. Danas se slična podvala glede povećavanja plaća čini raznim prigodnim novčanim davanjima koja se ne uračunavaju u mirovinski prosjek (jer se ne plaćaju doprinosi).
Tu je nepravdu ispravio tek Ustavni sud svojom odlukom donesenom 2. prosinca 1998. (Narodne novine, br. 160/198). No kako je uobičajeno da se u Hrvatskoj često ne poštuju odluke mjerodavnih tijela, pa ni sudova, nije se provodila ni ta odluka Ustavnoga suda. Naime, i nakon toga su se žalbe osiguranika odbijale kao neosnovane uz nebulozno obrazloženje da su zahtjevi za ponovno obračunavanje mirovina prema odluci Ustavnoga suda podneseni sa zakašnjenjem jer je protekao rok od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnoga suda.
Opet su uslijedile žalbe i tužbe pa je tek ondašnji Upravni sud u konkretnim pojedinačnim slučajevima morao presuđivati da su stajališta mirovinskoga zavoda neprihvatljiva i počeo poništavati mirovinska rješenja te naređivati da se donose nova rješenja u korist umirovljenika. Naime, mnogi koji su dobili svoja rješenja o mirovinama naknadno (godinu ili dvije kasnije), a sada već oglašena kao protuustavna, ne bi ispunjavali taj uvjet »da su zahtjeve podnijeli u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke Ustavnoga suda u Narodnim novinama«. Dakle, birokracija je formalističkim tumačenjima propisa šikanirala umirovljenike.
Na osnovi takve prakse i ponašanja, odnosno nakon promjena koje su slijedile odlukom Ustavnoga suda i presuda Upravnoga suda, svi kojima je prigodom odlaska u mirovine odbijan porez i prirez i tako umanjivana plaća koja služi za izračun mirovinske osnovice imali su pravo tražiti ponovno određivanje mirovine. To pravo imali su čak i oni koji su bili odbijani novim pravomoćnim rješenjima zbog činjenice da su podnosili svoje zahtjeve nakon isteka roka od šest mjeseci nakon objave odluke Ustavnoga suda, a nisu podnosili tužbe Upravnomu sudu. Ipak, oni koji su tu promjenu previdjeli i nisu podnosili zahtjeve za obnovu ostali su oštećeni. Nitko nije postavljao pitanje odgovornosti nadležnoga rukovodstva za otpor (inaćenje) za neprovođenje odluka sudova i umanjivanje autoriteta sudova. Zaboravlja se da je odgovornost temelj svake demokracije.
