Derrick Jensen, suvremeni američki pisac i ekofilozof, tvrdi da je »kratak tuš« nedovoljan za rješavanje globalnih ekoloških problema poput klimatskih poremećaja ili globalnoga zagrijavanja. Razočaran ograničenim dosegom lokalnih akcija, Jensen smatra da su ekološki problemi toliko složeni da su pojedinačne akcije poput skraćivanja vremena za tuširanje nedovoljne za očuvanje okoliša ili spas Zemlje: »Ljudi ne umiru stoga što nestaje vode, nego stoga što je voda ukradena.«
Jensen upozorava da su ljudi zavedeni kampanjom sustavne prijevare koju provode zagovaratelji kulture konzumerizma. Njihova je taktika da se promicanjem djelovanja na razini osobne potrošnje onemogući organizirani politički otpor. Stoga kaže: »Jeste li primijetili da se sva predložena rješenja svode na osobnu potrošnju: ‘Promijenite žarulje, provjeravajte tlak u gumama, smanjite potrošnju goriva’, ali se nikada ne predlaže da se moć oduzme kompanijama ili da se zaustavi ekonomija rasta.«
Takvim se zanimljivim razmišljanjem preispituje vrijednost poznate ekološke krilatice: »Misli globalno, djeluj lokalno«, odnosno čini se upitnim potreba i svrhovitost promjene životnih stilova. Jensen kao da odustaje od odgovornosti pojedinca te brigu o stvorenom svijetu uvlači u svijet velikih politika. Takvo stajalište, međutim, može biti privlačno onima koji svojim djelovanjem opterećuju okoliš, može biti izgovor za komociju i rasipanje, za neodgovornost na osobnoj razini.
O kratkom tušu razmišlja i Daniel DiLeo, profesor teološke socijalne etike na sveučilištu Creighton. On se poziva na encikliku »Laudato si’« u kojoj papa Franjo ohrabruje ljude da upravo osobnim izborom životnoga stila i vlastitim djelovanjem sudjeluju u zaštiti planeta Zemlje. Papa, naravno, ne zanemaruje strukturne dimenzije pristupa ekološkim problemima, ali smatra da individualne dimenzije moraju biti dio integralnoga rješenja.
DiLeo otkriva ekološke, društvene i teološke razloge koji podupiru osobni angažman u zaštiti okoliša (Teološka i ekološka vizija enciklike »Laudato si’«, Bloomsbury, New York, 2017.). Pojedinačne akcije važne su iz jednostavnoga razloga što njihove posljedice, u nekim sektorima, mogu dati znatan doprinos ukupnomu opterećenju okoliša. Tako se, na primjer, procjenjuje da kućanstva u zapadnim državama troše oko 20 posto ukupne energije. Energija se uglavnom dobiva iz fosilnih izvora, što znači da svaki pojedini stanovnik svojim ponašanjem u »dnevnom boravku« znatno pridonosi emisijama stakleničkih plinova. Svake godine u Sjedinjenim Državama svaki čovjek svojim djelovanjem uzrokuje ispuštanje 17 tona ugljičnoga dioksida u atmosferu.
Isto tako, svake godine prosječni Amerikanac izbacuje gotovo tonu otpada u okoliš. To su milijarde kilograma smeća koje stvaraju stanovnici sjevernoameričkoga kontinenta. Takav stil života pojedinaca odgovora onomu što papa Franjo opisuje kao kulturu odbacivanja. U enciklici »Laudato si’« Papa tvrdi da ponašanja pojedinaca izravno i bitno utječu na brigu za okoliš pa predlaže »izbjegavanje uporabe plastike i papira, smanjenje potrošnje vode, odvajanje otpada, kuhanje samo onolike količine hrane kolika se može pojesti, pokazivanje brige za druga živa bića, uporabu javnoga prijevoza ili dijeljenje troškova prijevoza jednim automobilom, sadnju novih stabala, gašenje nepotrebnoga svjetla i brojne druge navike« (§211).
Takve jednostavne svakidašnje geste prekidaju »logiku nasilja, iskorištavanja i sebičnosti« (§230). Posebno svojstvo takvih gesta jest njihova zaraznost, izazivaju sklonost oponašanju, ohrabruju druge da slijede primjer. Papa to naziva ekoloških obraćenjem, a to može dovesti do iznenađujućih promjena i napretka.
Rasprava Jensena i DiLea o kratkom tušu pokazuje koliko se procjene o potrebnom obliku djelovanja razlikuju među ekološkim misliocima. Dok je Jensen zagovornik političkoga aktivizma, DiLeo naglašava vrijednost osobnoga angažmana, koji ne isključuje širu institucionalnu dimenziju. Jensen je pripadnik dubinske ekologije koja često koketira s new ageom, a DiLeo je katolik, koji osim ekoloških učinaka razmatra teološko i moralno opravdanje djelovanja. Isključivost Jensenova stajališta podsjeća da briga za okoliš ne smije biti ideološka borba.
