Boravak u prirodi koristan je za fizičko, a posebice mentalno zdravlje čovjeka. Iako ta povezanost pripada ljudskomu iskustvu, a mnogi su to primijetili na vlastitoj koži, znanost se koristi svojim metodama da bi dokazala pozitivnu vezu između prirode i psihologije. Objavljene su mnoge epidemiološke studije koje pokazuju da dodir s prirodom smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti, pretilosti, dijabetesa, astme ili miopije. Također, znanstveni rezultati potvrđuju da izloženost prirodi smanjuje mentalni stres te povećava kognitivne sposobnosti i stvara osjećaj mira. Znanstvena disciplina koja se time bavi naziva se ekopsihologija.
U navedenim studijama znanstvenici nisu otkrili mehanizam blagotvornoga djelovanja prirode na ljudsko zdravlje, ali su uočili snažnu korelaciju, uvjerljivu statističku sigurnost. Rijetki su pokušali izmjeriti »mjeru prirode« koja je potrebna za uočene učinke. To su nedavno učinili znanstvenici sa sveučilišta u Exeteru u Ujedinjenom Kraljevstvu (Scientific Reports 2019, 9, 7730). Pod vodstvom Mathewa Whitea iz Europskoga centra za okoliš i ljudsko zdravlje istraživači su odredili da je dva sata tjedno u prirodi minimalno vrijeme izloženosti potrebno da se osjete korisne psihološke posljedice. Tih se 120 minuta može sakupljati kumulativno ili »u komadu«, a kraći susreti s prirodom ne donose željene učinke.
U istraživanju je bilo uključeno čak 20 tisuća ispitanika, što profesoru Whiteu daje pravo na zaključak: »Poznato je da boravak u prirodi koristi zdravlju i dobru osjećaju, ali sve do sada nismo znali koliko je izlazaka – dovoljno. Nadamo se da je dva sata tjedno prikladno i ostvarivo vrijeme za većinu ljudi.« Potraga znanstvenika za vremenskim zahtjevom boravka u prirodi može se činiti nepotrebnim istraživanjem tople vode, no ona otkriva da poremećaj nedostatka prirode zaista postoji.
Do 2050. godine više od dvije trećine svjetskoga stanovništva živjet će u gradovima. Stoga mnogi znanstvenici, stručnjaci i gradske vlasti pokušavaju osigurati oaze prirode u urbanim prostorima, parkove, šume, zelene otoke, riječne obale… U Sjedinjenim je Državama nedavno završio projekt mapiranja parkova u gradovima u kojem je zahvaćeno 14 tisuća gradskih zajednica, više od 86 posto američke nacije, te je »izmjereno« koliki udio populacije, nakon deset minuta pješačenja, ima pristup parkovima. Iz istoga se razloga nove uredske prostorije ili škole (uključujući najnovije škole u Novom Zagrebu, na primjer) grade sa staklenim zidovima koji omogućuju prožimanje prirode s unutrašnjošću zgrada.
Jasno, mnoge bolesti ili poremećaji ne mogu se jednostavno izliječiti šetnjom kroz šumu ili planinarenjem, ali zato vrijedi obratno – odvajanje od prirode vrlo izvjesno povećava zdravstvene rizike i smanjuje kvalitetu života. Paradoksalan su primjer biciklisti u gradu koji su za svoje kretanje na otvorenom odabrali krivi prostor, pa im je krvna slika lošija nego kod vozača automobila (GK 24/2018). Također treba reći da izmjerena »doza prirode« nije poziv za turističku konzumaciju prirodnih bisera, koji su najčešće opterećeni gužvama i onečišćeni potrošačkim spektaklima.
Peter Kahn, profesor psihologije u Washingtonu, zabrinut je da je povećani interes za kontaktom s prirodom sveden na puko vizualno iskustvo, pa dodaje: »Valja produbiti oblike interakcije s prirodom i učiniti ih više imerzivnim.« Ili, kako govori naš teolog Ivica Raguž: »U tom smislu turistički mentalitet jest mentalitet voajerizma, gledanja koje nema namjeru suživjeti se s mjestom koje se gleda.«
