Nitko nije tako lako i tako brzo prepoznao Isusa kao Ivan Krstitelj. Lukino evanđelje opisuje kako se to zbilo još dok je Ivan bio pod majčinim srcem: »Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi.« O još nepoznatu Kristu Ivan je tako gorljivo propovijedao da je u iščekivanju njegova dolaska oko sebe okupio mnoštvo ljudi. A kada je Isus doista i došao k njemu, prstom je pokazao na nj i izrekao riječi koje i danas odjekuju na misi: »Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijehe svijeta!«
No u Ivanovu se srcu jednoga dana nešto izmijenilo. Herod ga je, naime, dao zatvoriti u tvrđavu Meheront kako bi ga ušutkao. Pa iako u Matejevu evanđelju čitamo kako je Ivan »bio u zatvoru«, zapravo se Krstitelj tada našao u dvama zatvorima. Jer kad ga je izvana obavio mrak zatvora, kao da se i u njemu počela rađati tama; dok mu je Herod u zarobljeništvu držao tijelo, sumnja mu je polako porobljavala srce. Zato Krstitelj iz tamnice šalje svoje učenike da upitaju Isusa: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?«
Svaki čovjek, pa i onaj koji duboko vjeruje, u sebi nosi bezbroj nutarnjih zatvora – baš poput Ivana Krstitelja. Zato će, baš poput Ivana, u izvanjskom zatvoru kušnje i posumnjati. Sumnja je neizostavna kada je u pitanju Isus. Međutim, Isusa Ivanovo pitanje nije uznemirilo. Njega čovjekova sumnja nikada ne uznemiruje niti ga vrijeđa. On na nju blago odgovara, baš kao Ivanu: »Pođite i javite što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje.« Ne postoji lijek protiv sumnje. Vjera raste uzdrmana mnogim sumnjama; jedino tako i može rasti. Važno je samo da sumnja nema posljednju riječ. Za Ivana nije imala. Zato taj sumnjičavac i jest – svet.
