U Malom je Ravnu, na putu iz Križevaca prema Vrbovcu, na manjoj uzvisini i kraj velikoga zavoja smještena stara župna crkva Srca Isusova i sv. Ladislava s pripadajućim župnim dvorom. U njoj se okupljaju vjernici iz nekoliko sela, danas pod vodstvom župnika Zvonimira Rogine. U tijeku su radovi na sanaciji crkve pa se župnik i vjernici snalaze sa željom da im župna ljepotica što prije zablista u punom sjaju. Mise slave u susjednom selu Bojnikovcu u kapeli Uzašašća Gospodinova i u vatrogasnom domu u obližnjem Velikom Ravnu. I tako već dva mjeseca, a predviđa se da će radovi trajati do jeseni.
Među župljanima na osobit se način ističe Marijana Razum, voditeljica župnoga zbora, pastoralna vijećnica i aktivna pastoralna suradnica.
Rođena je u obitelji Vručina na Malu Gospu, 8. rujna 1968. u Bojnikovcu, selu do Maloga Ravna. Majka joj je bila Nadica, djevojački Kovačić iz Pokasina, sela koje pripada župi Gradec, a otac joj je Stjepan Vručina iz Bojnikovca. Upoznali su se na seoskoj svirci na kojoj je Stjepan svirao. Iste su se godine vjenčali i živjeli u Bojnikovcu sa Stjepanovim roditeljima. Nakon dvije godine braka rođena im je Marijana kao njihovo jedino dijete. Nadica je umrla prije tri godine. A Stjepan, osoba s invaliditetom, hoda uz pomoć štaka. Živi zajedno s kćerju Marijanom i njezinim suprugom.
»Imala sam samo šest godina kada je u prometnoj nesreći stradao tata i postao osoba s invaliditetom. Pogazio ga auto, 40 dana bio je u komi, imao je pet operacija glave i devet operacija noge. Jedva su ga izvukli«, pripovijeda Marijana. »Kako se obitelj bavila poljoprivredom, mama Nadica morala je preuzeti sve ‘muške’ poslove u polju pa nije mogla provoditi vrijeme sa mnom u mjeri u kojoj je željela. Zato je sa mnom puno bila i na mene je snažno utjecala baka Marica, tatina mama. S njom sam provela najviše vremena. Odgajala me u vjeri, zato što je i sama bila vjernica i članica crkvenoga zbora. Cijela obitelj bila je uključena u našu župnu zajednicu i svesrdno pomagala u župnim poslovima.«
»Završila sam osnovnu školu i uključila se u obiteljsku poljoprivredu. Iako sam bila dobra učenica, odlučila sam ne nastaviti školovanje, svjesna da majka treba moju pomoć. Jasno da sam i voljela zemlju koja nas je hranila. U to vrijeme imali smo 15 krava i bili vodeći proizvođači mlijeka u kraju. Meni je to kao 15-godišnjakinji bio poticaj da se još više angažiram na poljoprivredi i dam sve od sebe. Mama je ubrzo bila druga po količini mlijeka u Hrvatskoj. Danas više nemamo krave, orijentirala sam se na povrće. Sadimo 3, 4 jutra povrća: graha, mahuna, krastavaca, luka, paradajza, salate. Imamo plantažu aronije i trešanja. Sve prodajemo na tržnici Dolac u Zagrebu, kamo se iz svojega Bojnikovca vozim sama. Preko ljeta sam na Dolcu sve dane osim nedjelje i ponedjeljka, a tijekom godine na placu sam subotom. Uspijem prodati ono što imamo. Dolaze mi stalni kupci.«
»Godine 1986. udala sam se za supruga Mladena Razuma iz Velikoga Ravna, kojega sam upoznala na našem župnom dvoru. Mladen je 1963. godište. Priženio se k meni. S prijateljicama sam čistila župni dvor. Pred nama je bila podjela krizme, dolazio je biskup pa smo uređivale po župi sve što smo mogle. A Mladen je trebao neki dokument pa je čekao tadašnjega našega župnika Zlatka Lepčića. Bio je to kobni susret, a ljubav traje i danas.
Suprug Mladen, po zanimanju kuhar, radio je u struci u Zagrebu, putovao je, sada je u mirovini. I on je, nakon povratka s posla, sudjelovao u radu na zemlji. U svemu smo zajedno. Suprug hrani svinje, imamo 20 komada.«
»U braku su nam rođena dva sina, Antonio je 1987. godište, a Ivan 1991. Antonio je krenuo očevim stopama i postao cijenjen kuhar. On radi u jednom restoranu u Sesvetama, a doma ima svoju modernu kuhinju i nakon posla se bavi keteringom. Pomažemo mu. U slobodno vrijeme svira i pjeva. Ivan je po završetku srednje gospodarske škole preuzeo i vodi OPG. On vodi obiteljsku poljoprivredu. Ali i zna graditi pa radi pečenjare, dimnjake i sitnije građevinske radove po potrebi. Sinovi su nam jako vrijedni. Obojica žive sa svojim obiteljima i imaju djecu, Antonio dvije kćeri, Leonidu i Auroru, a Ivan kćer Dijanu. Ne žive s nama, svaki ima svoju kuću, ali su nam obojica blizu. Najveća mi je radost slaganje i razumijevanje među sinovima i njihovim obiteljima. Danas imam 54 godine i uživam u obiteljskom životu, osobito sa svojim unučicama. Uistinu sam se dobro udala. Suprug je miran, dobar, ugodan, jako skrban za djecu. I potiče sve moje aktivnosti.«
»Bez obzira na sve životne mijene, ostala sam aktivna u svojoj župi. Rado uređujem crkvu i okoliš. Vodim župni zbor. Probe su prema potrebi. Jedanput tjedno obvezno. Pjevamo na misi u 10 sati. Rado pjevamo i u drugim župama kada nas pozovu. Držimo se tradicionalnih crkvenih pjesama. Postignuća crkvenoga zbora moje su osobno zadovoljstvo. Mislim da uspijevam entuzijazam prenijeti i na ostale članove zbora. Osim susretanja povodom proba, članovi crkvenoga zbora tijekom su vremena postali nerazdvojno društvo pa se družimo i u drugim društvenim i privatnim prilikama. Među nama je mlada Ivana Fureš koja je završila glazbenu školu pa usmjerava zbor sviranjem orgulja. Uživamo punu potporu sadašnjega župnika Rogine.«
»Vjera mi je sve na svijetu, za vjeru se držim. Da nema vjere, odavno bih potonula od svih problema i briga. Jako me raduje što ćemo ove godine u kapeli u mome Bojnikovcu imati obrede Velikoga tjedna. Prilika je zato što nam je župna crkva u Malom Ravnu u radovima. Našu smo kapelu u Bojnikovcu obnovili prije potresa, mi seljani uz pomoć Grada Križevaca i Koprivničko-križevačke županije. Aktivno sam sudjelovala u toj obnovi kao članica mjesnoga odbora u Bojnikovcu. Članica sam i DVD-a Bojnikovec.
Uskrs mi je kruna vjere, kao ponovno rođenje. Proljeće je, s njim dolazi Uskrs, pa pribirem snagu za cijelu godinu. Veliki tjedan za mene je posebno vrijeme. Ispuni me potpuno. Teško mi je izraziti sve svoje vjerničke emocije. Ali znam da mi je uskrs konačni cilj.«
