Pisac Knjige Sirahove obraća se svomu sinu te ga potiče na poniznost u poslu i daje prednost krjeposnoj osobnosti sina kao budućega poslodavca nad eventualnim darovima koje bi dijelio svojim zaposlenicima. Nagovara zapravo sina da ne pokušava druge kupiti materijalnim darovima, nego svojom poniznošću. Pritom njegova poniznost mora biti tim očitija čim je veća njegova moć i njegov utjecaj. Na taj način on ne će zadobiti samo naklonost drugih ljudi, nego i naklonost Gospodinovu. To i nije čudno jer je Bog veći, snažniji i moćniji od svih. On je uzvišen iznad svih ljudi i svega stvorenja, pa ipak se u toj svojoj uzvišenosti sâm snižava i postaje blizak i dostupan i onima najnižima, najponiznijima. Upravo je poniznost znak najviše mudrosti, a Sirah tu misao preuzima iz Mudrih izreka gdje se o Bogu kaže: »Gospodnje je prokletstvo na domu bezbožnika, a blagoslov u stanu pravednika. S podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost. Mudri će baštiniti čast, a bezumnici snositi sramotu.« Primjenom paralelizma poniznost je stavljena na istu ravan s pravednošću i mudrošću. Mudrost čovjeka, prema tom Sirahovu tekstu, ponajprije se očituje u priznavanju vlastitih snaga i ograničenja te u redcima što ih današnja liturgija ispušta on kaže: »Trsi se duhom svojim oko onoga što ti je dano… Ne trudi se oko onog što je iznad tvoje snage.« Poniznost je tako odraz realnoga poimanja samoga sebe. Njoj je suprotna oholost koja je plod tvrdokorna srca. Ona onemogućava čovjeku svaku promjenu jer mu ne dopušta da vidi svoje stvarno stanje. Poniznost je pak odlika razborita čovjeka koji, ne samo da realnim očima sagledava sebe i svijet oko sebe, nego je i poučljiv te je spreman razmišljati o izrekama i pažljivo ih osluškivati. Pouka je to o ispravnom načinu pristupanja poukama, a osobito Božjoj mudrosti. Nju može istinski razumjeti samo ponizan čovjek, onaj koji je svjestan svojih ograničenja, Božje veličine, ali i njegova milosrđa.
U evanđeoskom odlomku Isus se nalazi na objedu kod »nekoga prvaka farizejskoga«. Govor o poniznosti može se ovdje podijeliti u dvije epizode: prva je upućena uzvanicima, a druga domaćinu. Isusova pouka kreće od konkretne situacije koju zatiče među ljudima koji ga okružuju, pa je i njegova prispodoba potaknuta ponašanjem sustolnika. Prispodoba se temelji na ljudskoj logici: nije dobro birati prva mjesta jer bi to moglo dovesti do poniženja i posramljivanja ako se pojavi tkogod ugledniji. Čitava prispodoba, a posebice njezin završetak: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen«, podsjeća na jednak završetak prispodobe o farizeju i cariniku, gdje farizej uspravan i pun pouzdanja moli i istodobno prezire carinika, a carinikova je molitva ponizna. To znači da i ovdje Isus ne govori o ponašanju za stolom, nego o tome kakav čovjek mora biti pred Bogom. U istom smjeru ide i pouka što je Isus daje domaćinu. Na gozbu ne smije pozivati one koji će mu uzvratiti pozivom, nego upravo one najniže, odbačene i prezrene. I ovdje je riječ o čovjekovu životnom stajalištu, a ne o uputama za pripremu gozba. Podsjeća to i na sud na kojem će Isus prepoznati vjernika po tome kako se odnosio prema najmanjima. Život u poniznosti pred ljudima i pred Bogom i u pomaganju najmanjima izvor je blagoslova »o uskrsnuću«.
Odlomak iz Poslanice Hebrejima sadrži obrazloženje poziva koji prethodi tim redcima. U njemu pisac poslanice potiče svoje čitatelje: »Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina!« Poziva ih dakle na život svetosti, a konačni je cilj takva života gledanje Boga. Ovonedjeljni odlomak opisuje kakva je to Božja prisutnost kojoj kršćanin pristupa, a sastoji se od dviju slika. Prva podsjeća na prizor koji su Izraelci doživjeli na brdu Sinaju, kad su prilikom izlaska iz Egipta primili Zakon. Taj je Sinaj bio »gora opipljiva«, a znak Božje prisutnosti bio je usplamtjeli oganj, mrak, tama i vihor, ječanje trublje i tutnjava riječi. Svi se ti prizori nalaze u Ponovljenom zakonu, koji nastavlja: »Usred ognja Gospodin je govorio vama; čuli ste zvuk riječi, ali lika niste nazreli – ništa osim glasa.« Prizor je to koji tjera strah u oči, a opet samoga Boga nisu vidjeli, tek su čuli zapovijedi koje moraju vršiti. Druga slika odlomka iz Poslanice Hebrejima potpuna je suprotnost: kršćanski vjernici ne pristupaju nekomu opipljivu brdu, nego nebeskomu Jeruzalemu. To je nebeski Sion, brdo Doma Gospodnjega, kako su nazivali Hram. Kršćani pristupaju u samo obitavalište Božje. Tisuće anđela i svečani skup ovdje su suprotnost grmljavini i ognju. Umjesto u zastrašujući prizor mraka, plamena i tutnjave, vjernik pristupa u nebesku svečanu liturgiju, veličanstveno bogoslužje. U središtu su toga prizora sam Bog i Posrednik novoga Saveza – Isus. Po Isusu Kristu kršćani pristupaju samomu Bogu. Nema više oblaka koji bi ga zaklanjao ili plamena koji bi ga predstavljao. Tu je on sam. I nije riječ o nekom budućem događaju, nego o sadašnjoj stvarnosti.
