Prvo čitanje nedjeljne liturgije završni je dio Knjige proroka Izaije, a pozornost upravlja prema poganskim narodima te im donosi nadu jer će sâm Bog doći da sabere »sve puke i jezike«, to jest sve narode, a oni će vidjeti njegovu Slavu.
Božja »Slava« njegova je prisutnost, pa su pogani zapravo pozvani gledati samoga Boga. Njima će Gospodin pokazati »znak«. I taj znak ima veze s njihovim poganskim podrijetlom, jer poganski su vračari tražili znakove od svojih božanstava. Za njih Bog kaže: »Ja osujećujem znamenja vrača, i čarobnjake u luđake promećem.« Ta će znamenja biti osujećena tako što će jedini pravi Bog dati znak te će poslati »preživjele od njih k narodima«. Ovi »preživjeli« oni su koji će se obratiti od svoga poganskoga načina života, od vračanja i od lažnih bogova, oni koji ne će »poginuti«. Obraćeni pogani dobivaju poslanje da idu onima »koji nisu čuli glasa« o Bogu ni vidjeli njegove »Slave«, te će Božju Slavu naviještati narodima. Na taj način obraćeni pogani postaju prvi navjestitelji pravoga Boga među ostalim poganima. Popis krajeva u koji će oni biti poslani prekida poetsku strukturu teksta te je vjerojatno kasnije nadodan, baš kao i popis životinja i prijevoznih sredstava. Premda danas nije moguće sa sigurnošću smjestiti sve navedene krajeve, oni obuhvaćaju tadašnji poznati svijet, a posebice sredozemne krajeve zapadno od Izraela, koje su isključivo naseljavali pogani. Obraćenje pogana opisano je kao žrtveni prinos Gospodinu, koji poput svečane procesije dolazi na »Svetu goru« u Jeruzalemu, to jest do mjesta jeruzalemskoga hrama, što dodatno naglašava žrtvenu ulogu obraćenika. Oni su u svemu poistovjećeni s prinosima Izraelaca, do te mjere da će između pogana Bog sebi izabrati svećenike i levite te će tako i pogani postati sasvim ravnopravni Božjemu izabranomu narodu. Svećenici su u Izraelu imali osobitu ulogu pa su morali osobito paziti i na svoju obrednu čistoću. To je podrazumijevalo i zabranu svakoga dodira s poganima, kao i obvezu da za žene uzimaju samo čiste Izraelke. Sada je, Božjom odlukom, došlo do velikoga preokreta: i sami pogani mogu postati svećenici. Ono što ih čisti za takvu službu njihovo je obraćenje jedinomu pravomu Bogu.
U Evanđelju po Luki Isus je prikazan poput učitelja kojega slijede njegovi najbliži učenici i ostali na koje nailazi te mu postavljaju pitanja. Ovdje mu pitanje postavlja neka neodređena osoba: »Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?« Isus ne odgovara izravno na pitanje, nego potiče svoje slušatelje da nastoje ući »na uska vrata«. Na taj način on zapravo ističe koja mora biti prva briga vjernika: ne toliko zaokupljenost brojem onih koji se spašavaju koliko brigom i zauzetošću oko vlastitoga spasenja, a to znači vlastitim obraćenjem. Kako bi pojasnio o čemu govori, Isus se kao i obično služi prispodobom u kojoj je on sâm uspoređen s »gospodarom kuće« koji zaključava vrata i ne dopušta ulazak onima koji su vani i kucaju. Drugo lice množine uključuje u prispodobu Isusove slušatelje: o njima je ovdje riječ. Oni se pozivaju na svoje poznanstvo. Ipak, odbijeni su kao zlotvori. Ovaj prvi dio prispodobe jasno je upozorenje svima koji susreću Isusa da nije dovoljno samo biti u njegovoj blizini, da ga nije dovoljno samo poznavati, pa čak ni jesti i piti s njime, što možda označava i euharistijsku gozbu. On od svojih traži da promijene svoj život. Već im je prije bio rekao: »Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Ne obrate li se, Isusovi slušatelji, premda članovi izabranoga izraelskoga naroda, mogli bi se naći odvojeni od svojih otaca, Abrahama, Izaka i Jakova, na mjestu osude. S druge strane, spasenje u kraljevstvu Božjem mogli bi naći pogani. Oni će biti sudionici eshatološke gozbe. Tako će obraćeni pogani biti posljednji koji će postati prvi, a neobraćeni Židovi bit će posljednji.
Odlomak iz Poslanice Hebrejima dio je širega teksta koji govori o kršćanskoj postojanosti. Primjer su takve postojanosti praotci koji su ustrajali u svojoj vjeri, o kojima je pisac te poslanice prethodno govorio. Oni nisu dočekali ostvarenje Božjega obećanja, ali su ipak nastavili vjerovati. Kršćanima je obećano još i više, jer se ostvarenje obećanja događa u njihovo doba, u eshatološkom razdoblju savršenosti. Stoga oni imaju još više razloga za ustrajnost. Liturgijski odlomak podsjeća ih na opomenu koja je preuzeta iz grčkoga prijevoda Knjige Izreka: »Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.« Bog je time jasno uspoređen s otcem koji odgaja svoga sina. Na taj način i teškoće i trpljenja s kojima se kršćani suočavaju valja shvatiti kao Božji način odgajanja. Vjernici su stoga pozvani da na drugi način gledaju na svoj život, da imaju pogled vjere uvijek usmjeren prema budućnosti i prema Bogu. Tu pomaže i primjer Kristov. Gledajući na trpljenje u svom životu kao na božansko odgajanje, vjernici prihvaćaju drugačiju perspektivu te svaka patnja ima drugačije značenje. Shvaćaju li pak patnju kao nasljedovanje Krista, lakše će se »uvježbati« u njezinu ispravnu prihvaćanju te će imati »mironosni plod pravednosti«.
