Poetski odlomak iz knjige proroka Izaije vjerojatno nastaje u petom stoljeću pr. Kr. To je bilo razdoblje perzijske vlasti u kojem su Židovi u Judeji mogli uspostaviti svoju upravu, no unutar toga velikoga perzijskoga carstva dolazilo je i do sukoba među raznim narodima. Tako su se i stanovnici Judeje znali naći u borbama sa svojim susjedima, posebice sa Samarijom. Ta se poglavlja nazivaju apokalipsom jer sadrže opis posljednjih i strašnih bojeva što ih Gospodin vodi protiv narodâ općenito, a osobito protiv susjednoga Edoma, koji se okoristio padom Jeruzalema 587. pr. Kr.
Primjer uništenoga Edoma koji se usudio suprotstaviti Božjemu narodu treba i u novoj situaciji dati pouku i nadu da u teškoćama Bog ne će napustiti svoga naroda.
Naprotiv, za Jeruzalem je on očuvao blagoslove te prorok poziva sve stvorenje, i pustinju i stepu, Libanon, Karmel i Šaron, da se uzraduju i procvatu jer će vidjeti »slavu Gospodnju, divotu Boga našega«. Time se podsjeća na ranije riječi prorokove: »Gine zemlja u žalosti, u stidu vene Libanon, Šaron je kao stepa, Bašan i Karmel ogolješe.« Riječ je o krajevima koji su poslovično plodni. U nevoljama što su snašle narod i ti su krajevi opustjeli. U doba kad je nastao taj tekst oni su zapravo i izvan granica kojima upravlja židovski narod. Bog ih sada po proroku poziva da se raduju. Božja »slava« i »divota« znak su njegove prisutnosti u narodu i njegova zauzimanja za svoje. U takvom se kontekstu onda mogu shvatiti i riječi današnjega liturgijskoga odlomka: »Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se!« Doista, Bog dolazi, a s njime u isto vrijeme i odmazda i spas. Odmazda i naplata očito su namijenjene protivnicima njegova naroda, onima koji se protive Jeruzalemu i njegovu svetištu. Bog se sâm zauzima oko spasa svoga naroda. Slične se riječi nalaze i u Deuteroizaije: »Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada.« No dok ondje one oslikavaju Boga koji se vraća s povorkom svoga naroda u Jeruzalem, nakon babilonskoga progonstva, ovdje se te riječi odnose na budućnost. Božji spas podrazumijeva ozdravljenje od svih zala i bolesti, no ono nije samo sebi cilj. Ljudi će gledati, slušati, skakati i kliktati »jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno – izvori«. To je novi Izlazak te Bog, kao nekoć po Mojsiju u pustinji, izvodi vodu iz suhe zemlje. Zato svi moraju klicati i pjevati pjesmu Gospodnju, »kazivati hvalu« njegovu.
U evanđelju Isus je prikazan kako djeluje i izvan područja židovskoga naroda. Vratio se iz poganskih krajeva Tira i Sidona u današnjem Libanonu te dolazi na jugoistočnu obalu Galilejskoga jezera, u područje Dekapola, to jest deset gradova koji su dijelili zajedničku grčko-rimsku kulturu i religiju. Činjenica da evanđelist Marko ovdje govori o »gluhom mucavcu« odmah nas upućuje na riječi proroka Izaije iz prvoga čitanja. Ondje se spominju »uši gluhih« i »njemakov jezik« i to je jedini slučaj da se još negdje u grčkom tekstu Biblije, osim u Markovu evanđelju, spominje riječ mogilalos, što je ovdje prevedeno »mucavac«, a kod Izaije »njemak«. Isusovim se djelovanjem otvaraju uši i razrješuje spona jezika. Unatoč zabrani kazivanja toga njegova djela, što je u skladu s Markovim čuvanjem mesijanske tajne sve do kraja Evanđelja, svi se dive i razglašuju što je učinio govoreći: »Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!« Isus je Božja prisutnost i to ne više samo u izraelskom, nego u svim narodima.
Jakovljeva poslanica čitatelje upozorava na pristranost. Kršćanin se ne smije okaljati pristranošću (grč. prosopolempsia). Ta grčka riječ dolazi iz hebrejskoga Staroga zavjeta (heb. nakar panim), gdje znači »obraćati pozornost na lice«, a postala je tipična za kršćanske pisce. Kršćanin je pozvan da ne gleda tko je pred njim, da ne sudi drugoga prema njegovu imetku ili društvenom statusu. Prema svima treba pokazati ljubav i djelovati prema »savršenom zakonu slobode«. Na taj način vjernik postaje sličniji Bogu. Pavao kaže: »Ta u Boga nema pristranosti« (grč. prosopolempsia). Jakovljeva poslanica posebice upozorava na odnose unutar zajednice, pa uspoređuje situaciju kada na sastanak zajednice dolazi bogat čovjek u sjajnoj odjeći sa situacijom kad dođe siromah. Doslovno se, zapravo, ne govori o »sastanku«, nego o »sinagogi«, što ponovno upućuje na judeokršćansko podrijetlo te poslanice. I, dok se čita opis postupanja prema bogatašu i prema siromahu, valja imati pred očima raspored unutar jedne sinagoge. Obično je to bila prostorija četverokutnoga tlocrta, u kojoj je uz jednu stijenu čuvan svitak Zakona, a uz ostale su tri stijene bila sjedala u obliku dvaju ili više nizova stuba. Kad bogatašu ponude: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, iz tih riječi izbija uljudnost, a vidi se i da je mjesto za njega spremno. Osim toga, u njega se »zagledaju«, a iz toga izraza u grčkom izvorniku izbija sva brižnost. S druge strane, za siromaha je svejedno hoće li stajati ili sjesti podno podnožja, zapravo na neku nižu stubu u sinagogi. Jakovljeva poslanica upozorava na drugačija mjerila koja su kod Boga. U njegovim su očima upravo siromasi »bogataši u vjeri«. Oni su ti koji su spremniji ljubiti Boga, pa tako i biti »baštinici Kraljevstva«.
