Brojna pitanja nameće slučaj 12-godišnjega britanskoga dječaka Archieja Battersbeeja koji je preminuo u subotu 6. kolovoza u Kraljevskoj londonskoj bolnici, malo nakon podneva, nešto više od dva sata nakon što su mu, odlukom pravosudnoga sustava, isključene mjere koje su ga održavale na životu, uključujući umjetno hranjenje, hidrataciju i respirator bez kojega nije mogao samostalno disati. Prije toga njegovi su roditelji vodili lavovsku pravnu bitku da se dječaku podari još vremena. Među argumentima na koje su se pozivali bio je i onaj vjerski: odlučiti hoće li, kada će i od čega njihovo dijete umrijeti pripada Bogu. No pravosudni sustav čak ni njima kao roditeljima nije priznao to pravo, nego ga je uzeo sebi. I tu je, čini se, temeljno pitanje koje maleni Archie, premda je isključivanjem aparata isključen iz svijeta živih, i dalje postavlja društvu, civilizaciji, čovječanstvu i njegovoj humanosti.
Do 7. travnja ove godine Archie Battersbee bio je zdravo i živahno dijete. Toga ga je dana majka, vrativši se kući, našla kako leži u nesvijesti s povezom oko vrata. Prema roditeljima, dječak je vjerojatno sudjelovao u opasnom natjecanju na društvenoj mreži »TikTok«: sudionici, nedužna i naivna djeca i adolescenti, snimaju se kako si zatežu povez oko vrata i – tko će dulje izdržati, po mogućnosti do padanja u nesvijest. Archie je, čini se, izdržao previše. Liječnici su ustanovili teška i nepovratna oštećenja mozga te su predložili da se ukinu mjere koje su dječaka održavale na životu. I tu je počela pravna bitka između bolnice i roditelja.
Najprije je odlukom suda, protiv volje roditelja, provedena magnetska rezonancija mozga te je utvrđena moždana smrt (gubitak funkcija moždanoga debla), nakon čega je sud odredio da se mogu ukinuti mjere za održavanje na životu.
Tročlani Prizivni sud prihvatio je žalbu roditelja te je ponovno vratio slučaj nižoj instanci da odluči što je u najboljem interesu djeteta. Odlučeno je da bi daljnje održavanje na životu bilo »uzaludno«. Tu su odluku poduprli i Prizivni sud i Vrhovni sud. Roditelji su se, uz pomoć Kršćanskoga pravnoga centra, krajem srpnja obratili i UN-ovoj Komisiji za prava osoba s invaliditetom te, 3. kolovoza, Europskomu sudu za ljudska prava. Posljednji je odbio razmatrati slučaj, a UN-ova komisija je pozvala da se odgodi izvršenje odluke dok ona ne razmotri slučaj. No budući da odluke komisije nisu pravno obvezujuće, britansko je pravosuđe taj poziv odbacilo. Posljednji očajnički korak roditelji su poduzeli 4. kolovoza, zatraživši od suda da im dopusti preuzeti dijete iz bolnice i odvesti ga u hospicij. Sud je to, samo dan prije nego što je po njegovu nalogu dječak isključen s aparata, odbio uz obrazloženje koje bi, da nije riječ o konkretnom tragičnom slučaju, zvučalo kao uspjeli crni humor. Transport bi mogao pogoršati stanje djeteta – prihvatio je sud argumente liječnika.
Dan prije dječakove smrti oglasio se pomoćni westminsterski (londonski) biskup John Sherrington, koji je pri Biskupskoj konferenciji Engleske i Walesa voditelj Odjela za društvenu pravednost, sa zaduženjem za pitanja vezana uz zaštitu života. Osim što je izrazio solidarnost s roditeljima, biskup je dao dvije znakovite izjave. Prva glasi: »Nedavna oštra razmjena argumenata u sudovima o Archiejevu daljnjem tretmanu i skrbi ponovno ističe potrebu da se pronađu bolji načini posredovanja zahvaljujući kojima će roditelji i profesionalni djelatnici u zdravstvu doći do suglasja i izbjeći složene sudske procese.« Druga glasi: »Dok Katolička Crkva priznaje da postoje situacije kad medicinski postupak za održavanje života više nije obvezan ako nema nade u oporavak, redovito postupanje i njega moraju biti osigurani u skladu sa stanjem pacijenta.«
Čini se da je biskup Sherrington, premda to izrijekom ne kaže, otvoren tomu da se na medicinskoj razini na složeni Archiejev slučaj primijeni nauk o takozvanoj »terapijskoj upornosti«. Naime, da je dječak bio samo u komi te da je njegov život ovisio samo o umjetnom hranjenju i hidrataciji, isključenje tih mjera bilo bi nedopustivo i jednako eutanaziji: bolesnik ne smije umrijeti od namjerno uzrokovane gladi i žeđi. No o »terapijskoj upornosti« katolički nauk, ovdje konkretno Katekizam Katoličke Crkve u br. 2278, kaže: »Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od ‘terapeutske upornosti’. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.«
Teško je u konkretnom Archiejevu slučaju posljednju rečenicu tumačiti drukčije nego: ključnu su ulogu u odluci trebali imati roditelji, Hollie Dance i Paul Battersbee; njihovu su nadležnost sudovi prije svega trebali štititi. U tom je pogledu također posve neshvatljiva žurba sustava da se malenoga Archieja što prije »isključi«. Zar roditeljska bol pred sudom ništa ne vrijedi? Nije li im se mogao dati još koji mjesec da jasnije sagledaju stvari? Ionako tragična priča biva tako još tragičnijom, ostavljajući gorak okus nečovječnosti instrumentalnoga uma koji u svemu vidi samo omjer troškova i dobiti.
