DVOJBE UZ DVA SAKRAMENTA Od mladenkina vela do imena djeteta

Foto: Sisačka biskupija | Biskup Vlado Košić krstio je u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom Leona, peto dijete u obitelji Godinić
Veo na vjenčanju

Pokrivanje mladenke velom vrlo je impresivan običaj. I sama sam sudjelovala nedavno na svadbi na kojoj je zaručnica imala veo. No zanima me kakvo je stajalište Crkve o tome? Postoji li kakav propis koji bi to definirao i zašto se to uopće čini?

Čitateljica

Ne treba predstavljati i tumačiti da je običaj pokrivanja glave maramom ili velom prisutan ne samo u kršćanskoj zajednici, nego i u biblijskim tekstovima, i da je imao posebno simboličko značenje tijekom tisućljeća, pa i prije nastanka kršćanstva, u raznim kulturama, a ima ga i danas. U »Leksikonu ikonografije, liturgije i simbolike zapadnog kršćanstva« piše da se velom naziva vanjski pokrivač glave u redovnica. »Takav veo znak je čednosti i odricanja od svijeta.« Veo ili koprena po istom je tumačenju lanen omotač koji prekriva glavu, vrat i dio lica redovnice. Pokrivalima za glavu koristile su se i druge žene kroz povijest, a ne samo redovnice, no znamo da Zakonik kanonskoga prava iz 1983. više nema propisa pokrivanja glave (maramom) za vrijeme molitve kao što je to bilo propisano ranijim crkvenim odredbama. Običaj tradicionalnoga pokrivanja žene u kršćanstvu smatrao se zapravo znakom poniznosti pred Bogom, ali i podsjetnikom na poseban odnos između Krista zaručnika i Crkve zaručnice, o čemu je pisao i sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (11, 4-16). Pokrivanje glave maramom dio je tradicije u nekim našim krajevima (posebno u starijih žena, a dovoljno je pomisliti i na naše narodne nošnje), negdje se smatra pitanjem bontona ili uljudnosti, a neki kažu da se danas pokrivanje glave velom kod vjenčanja može smatrati i dijelom mode ili pomodne elegancije, no u svakom slučaju nije obvezno.

Kršćansko ime na krštenju

Planiramo krstiti dijete iako nismo crkveno vjenčani. Koliko smo čuli to ne bi trebalo biti problem kod svećenika, no brine nas jedna druga situacija. Budući da naša dvogodišnja kći Zoa već ima ime, moramo li joj dodati i krsnu inačicu? Nezgodno je sada joj objašnjavati da će dobiti drugo, novo ime. Hvala na odgovoru.

Petra

Kada govori o sakramentu krštenja, Zakonik kanonskoga prava prvo ističe da se za njega treba dolično pripraviti te navodi: »Roditelji djeteta koje treba da se krsti, a i oni koji će preuzeti zadaću kumova, neka se pravo pouče o značenju toga sakramenta i o obvezama koje su s njim povezane; neka se župnik osobno ili preko drugih pobrine da se roditelji pravo priprave pastoralnim poticajima, pa i zajedničkom molitvom, okupljajući više obitelji i pohađajući ih kad je to moguće« (kan. 851., par. 2.) te u kanonu 855. jasno govori: »Roditelji, kumovi i župnik neka se brinu da se ne dade ime tuđe kršćanskom osjećaju.« Kako ćete Vi svoje dijete krstiti u dobi od dvije godine i ono već ima ime, župnik će Vam jamačno predložiti i kršćansko ime, a nama se čini da Vama doista ne će biti problem objasniti Vašoj kćeri da ima i drugo, krsno ime i nekako nam se ne čini da bi to bilo »nezgodno«, nego baš prikladno: Vaša će kći po krštenju postati dijete Božje i ući u zajednicu Crkve. U liturgijsko-pastoralnom se listiću »Živo vrelo« (11/2010) objašnjava: »Kršćanstvo, premda živi u raznim i međusobno oprječnim kulturama, brižno čuva vlasti­tu evanđeosku prepoznatljivost, čitanu u život­nom vrijednosnom sustavu, ali i u ‘imenima’ koja su kao ‘kršćanska’ postala zajednička mnogim kulturama. U krštenju, čijom smo sna­gom otajstveno ‘uronjeni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’, samo ime Gospodnje posvećuje čovjeka, pa krštenik prima ime koje će svjedočiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom preobraženu zajednicu ljudi (Crkvu). Zato će vlasti­to kršćansko ime biti ‘ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu’, a može ta­kođer ‘izražavati neko kršćansko otajstvo ili kr­šćansku krjepost’ (Katekizam Katoličke Crkve, 1267).« Mi Vam predlažemo da odaberete neko kršćansko ime s kojim ste posebno povezani te da o tome porazgovarate sa svojim župnikom (s kojim ćete razgovarati i o svom bračnom stanju) i kumovima (koji moraju biti katolici, potvrđeni i već pričešćeni i provoditi život u skladu s vjerom i preuzetom službom), ne stvarajući si »pritisak« pred tako važan čin kao što je krštenje Vašega djeteta.