Na svetkovinu Krista Kralja, ove godine istodobno i sv. Katarine Aleksandrijske, Marin Čilić napokon je mogao odahnuti. Donio je 25. studenoga odlučujući bod Hrvatskoj za pobjedu u Davisovu kupu, usred Lillea, protiv Lucasa Pouillea. Protiv Francuske ukupnih 3:1. Nije osveta za nogometnih 2:4, ali je slatko slaviti pobjedu u najprestižnijem svjetskom teniskom momčadskom natjecanju. I to u njegovu posljednjem izdanju u klasičnom obliku, o čemu već i oni slabije upućeni sve znaju.
Trinaest godina nakon »salatare« koju su iz Slovačke donijeli Ivan Ljubičić, Mario Ančić, Goran Ivanišević i Ivo Karlović, zajedno s izbornikom Nikolom Pilićem, novi naraštaj hrvatskih tenisača okrunjen je istim uspjehom, ponovno u gostima, kada već nije išlo kod kuće prije dvije godine. Koliko je boljelo Marina Čilića nakon poraza od Juana Martina Del Potra, samo on zna. Imao je i Ivo Karlović priliku popraviti i ostaviti trofej u Zagrebu i Hrvatskoj, no ruka se »Diva sa Šalate« skratila i Federico Delbonis uzeo je ponuđeno zlato za »gauče« iz dalekih argentinskih pampa. Moralo je tako biti. Hrvatska pobjeđuje tek kada se to malo tko usudi glasno izgovoriti. Izbornik Željko Krajan, još jedan Varaždinec sa svjetskim uspjehom, vjerovao je u Marina Čilića, Bornu Ćorića, Matu Pavića, Ivana Dodiga i ostale mladiće, dočekane u hrvatskoj metropoli sljedećega dana, u hladnom, ali dostojanstvenom ponedjeljku.
Unatoč kolektivnim zaslugama, individualna kvaliteta Marina Čilića presudila je u finalu Davisova kupa. Jasno, i u svim prethodnim mečevima. Tko zna zašto, uvijek je oko tridesetogodišnjaka iz Međugorja vladala svojevrsna nedorečenost, čak i nakon što je 2014. godine osvojio zasad svoj jedini Grand Slam naslov na US Openu, u slavnom meču protiv ćudljivoga Japanca Keija Nishikorija. Vjerojatno je i sam Marin svjestan lošijih mečeva koji su stvarali dojam o dodirljivom, tankoćutnom, premirnom čovjeku koji nikako ne uspijeva sasvim zablistati u Bogom danom talentu za tenis. Neočekivani porazi, među koje jamačno spada i spomenuti protiv Del Potra, turbo negativna serija (2:17) protiv najboljega igrača svijeta Novaka Đokovića, psihološki padovi u krucijalnim trenutcima, donosili su sumnju među ljubitelje bijeloga športa može li, i kada je cilj izgledan, izdržati do kraja. Nešto je nedostajalo, vjerojatno upravo Davisov kup, da se snažnije potpiše velika karijera, još aktivna, još izazovna.
Prošao je Čilić svoje kalvarije, gotovo nevjerojatno što sve stane u jedno desetljeće životnoga vijeka. Primjerice, dvaput je na Australian Openu igrao važne mečeve, a tek nakon njih spoznao da su mu u vječnost otputovale bake, 2008. kada je poražen od Jamesa Blakea preminula je Vida Čilić, a 2010. prije polufinalnoga meča s Andyjem Murrayem i baka s majčine strane Iva Volarić. Nije unuk mogao stići na posljednji ispraćaj dviju dragih suputnica, pod čijim je skutima, uz roditelje Zdenka i Koviljku, kao i tri brata, upijao prve životne mudrosti, molitve, hercegovačke delicije. Ostavilo je to traga na mladoj duši koja se tražila, kao i »slučaj doping« koji je gotovo uništio karijeru međugorskoga asa, a da nije »ni luk jeo, ni luk mirisao«, što je i dokazano u žalbenom postupku. Uz smrti baka i izbivanje s teniskih terena rasla je i sumnja u krajnje Čilićeve domete. Ako je sam Marin bio i ostao dovoljno smiren, a očito jest, javnost je, imaginarna ali opipljiva, osjećala da »taj mali« nije dao sve ono što može. Njegov servis predugo je trajao, činilo se da glumi mirnoću, a da svakoga trena može izbiti na površinu ivaniševićevska strast prema svađanju sa sudcima, protivnicima, svima. No najprije je, kao i u svakoj drugoj životnoj bitki, valjalo pobijediti – samoga sebe. Trebalo je uspostaviti ravnotežu između darovitoga klinca, pobjednika »futures« turnira u Vinkovcima i juniorskoga Roland Garrosa. Možda su čak i Francuzi zaboravili taj podatak kada su postavljali zemljanu podlogu na stadionu u Lilleu, misleći da će Hrvatima crvena podloga najmanje odgovarati, zbog tragova, sporosti, neodlučnosti. Nasreću, prevarili su se, i nije im bilo prvi put. Da bi se san dug trinaest godina ostvario, trebala je i snažna glava Marina Čilića. Ona je oscilirala, gubila se u porazima od slabijih protivnika, i pobjedama otpisanoga.
Ruku na srce, i nakon osvojenoga Davisova kupa nemoguće je predvidjeti kako će se razvijati zrelo razdoblje igrača u četvrtom životnom desetljeću. Možda su najbolji dani iza njega, rekli bi pesimisti, a možda zablista kao u Francuskoj, i zajedno s Ćorićem i ostalim dečkima donese kući još barem jedan trofej u novom turnirskom formatu 118-godišnjega natjecanja. Lako je natipkati na papir, čak i uspoređivati neusporedivo, no Marin bi s još jednim velikim trofejem doista sustigao, ako ne i nadmašio karijeru svojega bivšega trenera Ivaniševića. Nitko sretniji od obojice ako se to i ostvari. Bilo bi neprocjenjivo ponovno čuti nešto kao onaj Čilićev »Bonjour, Zagreb« i u 2019. godini, jer na sve turnire sedmi igrač svijeta odlazi s golemim, vraćenim samopouzdanjem, obiteljskom mirnoćom, činjenicom osvojenoga Davisova kupa, mudrošću koju je iznio na terenu i izvan njega. Nikada u skandalu, senzacionalizmu, uvijek vjeran tradicionalnim vrjednotama, zajedništvu, prijateljstvu, vjeri i ljubavi. Ponekad je suzdržanost kočila, »ukrala« važne poene (a svaki je važan), ponekad vjerojatno ni sam nije slutio da vrijedi više od protivnika s druge strane mreže. Kako je daleko u prošlosti ostala ona prva seniorska pobjeda protiv Igora Andrejeva na ugašenom zagrebačkom turniru, ili prvi od osamnaest osvojenih turnira, u New Havenu kolovoza 2008. godine.
Ako u športskom novinarstvu postoji nepravda, ona se očituje u godini najvećih uspjeha, kada mjesta na postolju, u svakoj kategoriji, ima samo za jednoga. Šteta je što teniska i nogometna reprezentacija Hrvatske ne mogu zajedno na postolje najvažnijega izbora, onoga »Sportskih novosti«, nego se mora birati između pobjednika – tko će biti pobjednik. Čista nepravda. Baš kao što i Marin Čilić i Luka Modrić zajedno zaslužuju naslov najboljega hrvatskoga športaša, na istoj, najvišoj stubi zlatnoga postolja. »Zlatna lopta« i »Zlatna loptica«, kao simbol neponovljive godine u kojoj se iznova razvrstavaju i dijele neopisivi dometi. Kao malu i nedovoljnu utjehu »Prilika« ih stavlja jednoga do drugoga, na trajno i vječno sjećanje svima koji će tek uzeti tenisku i nogometnu loptu, sanjajući da jednoga dana ponove Modrićevu i Čilićevu javu. Neka im se u pravo vrijeme poklope karijere, ma koliko ih i tada pojedinci omalovažavali, sumnjali, virtualno vješali i ignorirali. Športska godina koja će makar i u tragovima podsjetiti na 2018. – bit će posebna. Izreći u siječnju da će prosinac biti sa zlatnom vrstom Davisova kupa i srebrnim »kockastima« bio bi smion, pomalo i zanesenjački pothvat. A dogodio se. Uspjeh više nitko ne može osporiti. Ni razdijeliti.
Bilo je to nedjelje 24. srpnja 2004. godine. Stadion u Kranjčevićevoj ulici. Domaćin »Zagreb« u prvom je kolu Hrvatske nogometne lige ugostio zaprešićki »Inter«. Oči športskih zanesenjaka već su bile usmjerene prema Olimpijskim igrama u Ateni. Vrijeme oblačno. Teren idealan za igru. Tisuću gledatelja na tribinama staroga stadiona, jednako derutnoga kao i danas. Od početka utakmice žutokosi mladić s brojem 8, u prevelikom dresu s golemom reklamom proizvođača mineralne vode, pokazao je da kibici nisu pogriješili dolaskom na neudobne tribine. Potez za publiku. Bobanovsko izbacivanje protivnika i stvaranje viška igrača. Napadač Davor Piškor u 23. minuti je znalački iskoristio loptu golobradoga veznjaka i svladao Dragana Stojkića. Zagrljaj »žutih«, ostalo je tih 0:1 do kraja utakmice. Bio je to početak serije od šest kola bez poraza momčadi iz Zaprešića koju je vodio proslavljeni »Dinamov« nogometaš Srećko Bogdan. Gotovo dva mjeseca nisu primili gol, a prošle su u međuvremenu i Olimpijske igre, jesen je poprimila prve obrise sivila.
Danas, kada je Luka Modrić osvajač »Zlatne lopte«, kao prvi Hrvat u povijesti s trofejnim priznanjem, često se misli vrate na hrvatske seniorske početke dirigenta u zlatnim kopačkama, kapetana za kojega znamo što je radio prošloga ljeta – odveo Hrvatsku do svjetskoga srebra. Jednako vrijedno bilo bi secirati i sezonu prije, Lukin boravak u mostarskom »Zrinjskom«, no upravo je tih pola godine u »Interu« odredilo putanju budućega hrvatskoga reprezentativca i kapetana, igrača »Dinama«, »Tottenhama« i »Real Madrida« – tim redoslijedom. Napisani su članci o svim postajama Luke Modrića, pa i onoj zaprešićkoj. No polusezona u nekadašnjem predgrađu, odavno gradu, mjestu iznenađujućega osvajača prvoga Hrvatskoga nogometnoga kupa 1992. polazište je za razumijevanje karijere osvajača svih najvrjednijih individualnih nogometnih priznanja u tekućoj godini. Kao što su velebitski vrhovi i čuvanje koza s ćaćom Stipom temelj Lukine osobnosti, upornosti koja se ni na neravnom terenu ne predaje, kamoli na onom travnatom. Jer, kako gledati prijenos dodjele »Zlatne lopte« 3. prosinca u Parizu, a ne sjetiti se prvoga susreta s, kako športski reporteri vole kazati, omalenim i vižljastim mladićem, samozatajnim i skromnim, čak i kada njegov klub u šest kola osvoji 18 bodova bez primljenoga pogotka. Široki osmijeh, kao u pjesmi »Zovem se Luka« (»My name is Luka«, op. a.), davanje pozornosti suigračima, pamte li ih još i izvan Zaprešića – Vidaku, Pecelju, Brnasu, Piškoru, Guliću, vrataru Horvatu – ona stereotipna rečenica »ovo je zasluga cijele momčadi«. A nije bila. Nije.
Luka Modrić imao je potez zbog kojega se čovjek zapita tko je toga maloga slao na kaljenje, ako se zna da je i s juniorima »Dinama« osvajao trofeje, i s tim istim igračima morao otići u pečalbu, dočim je zagrebački klub igrao loše i baš u toj sezoni 2004./2005. otišao u »Ligu za ostanak« ili kako su ju prozvali »Ligu za bedaka«. Jednostavnost Modrićeve igre, znanje koje samo ispodprosječni podcjenjuju, označili su Zaprešić u tim olimpijskim danima kao oazu lijepoga nogometa. U njoj je, upravo na dan kada je hrvatska rukometna reprezentacija pobijedila Njemačku u finalu atenskoga turnira, pao slavni »Dinamo«, na krilima Modrića i strijelca Gulića. Sunčana nedjelja 29. kolovoza, mnogi uz televizijski ekran, spremanje fešte za rukometne lovore, a na travi »Intera« ona »osmica« melje li melje, ostavlja prodorima bez daha, pokazuje naznake da će postati hrvatski reprezentativac. Smijao se popularni trener Čeči, svjestan da »Dinamova« mladost u žutim dresovima pobjeđuje maticu u modrom. I ubacuje redom sve one koji se nisu uspjeli izboriti za mjesto u »Dinamovu« dresu – Čale, Gondžić (upravo umjesto Modrića), Ćorluka. Nevjerojatan start. Samo rijetki mogu vidjeti asistencije genija, kako će svojega sina i javno nazvati Stipe Modrić četrnaest godina poslije toga. Emisija o Hrvatskoj nogometnoj ligi prikazivala se na javnoj televiziji (i to je već daleka prošlost) u sitan sat, a same utakmice neobične polusezone gledalo je, zbog godišnjih odmora, Olimpijskih igara i drugih razloga manje publike od uobičajenoga broja. Gotovo u tajnosti kalio se u Zaprešiću mladić, s devetnaest godina i tom »osmicom« na dresu koja je dugo, predugo, skrivala ono što on zapravo jest – klasična »desetka«, razigravač svjetskoga razmjera, dirigent koji suigrače nikada ne će ostaviti bez »upotrebljivih centaršuteva«, a na napadačima je da lopte s dušom pospreme iza golmanskih leđa u mrežu.
I kada se, kao u pjesmi Vice Vukova »Kad raziđe se dim«, razbio onaj gusti oblak ispred voditelja Davida Ginole, također nekad sjajnoga francuskoga nogometaša, i ušetao Luka Modrić prema zasluženom priznanju, sve se vratilo. I Modriću, i svima koji su detaljno pratili njegovu karijeru od »Zadra« do »Zlatne lopte«. Nitko ne će pogriješiti s točkom iz koje započinje prva riječ. Može to biti stara cestarska kuća i ubijeni mu djed Luka Modrić u velikosrpskoj agresiji 1991. godine. Može i kadar prognaničkoga hotela u kojem je tužni unuk Modrić prigrlio nogometnu loptu kao najbolju prijateljicu. Ili fotografija pionira »Zadra«, detalj kao iz spomenara, na kojoj Modrićeve oči govore da će uspjeti gdje god ga životni put odveo. Mostarci imaju svoju sliku pred očima, bijelo-crveni dres s jordanovskim brojem 23 i slalom među suparnicima. Nitko ne će pogriješiti, ali »Inter« iz Zaprešića pokazao je put. Bez slavne polusezone prvenstva u kojem će na kraju postati hrvatski viceprvaci (bez Modrića vraćenoga u »Dinamovo« jato) izvještaj nije potpun, »Zlatna lopta« ne može biti shvaćena. Ako je Pariz grad svjetlosti, Zaprešić je bio proročki grad svjetla, putokaz za bolje dane i ispravak pogrješnih odluka. Neovisno o svim sudskim procesima, pred kojima odgovorni građanin Modrić mora igrati teže utakmice na terenu skliskijem od ijedne trave, i trpjeti podsmijeh javnosti zbog zaboravljivosti, ima utakmica koje se ne će zaboraviti. Ako su potpisi i ugovori s bivšim poslodavcem bili nezakoniti, i njihovu uzročno-posljedičnu vezu treba tražiti upravo u vrhunskim predstavama na trideset kilometara od Zagreba, jer bez njih bi i hrvatski nogomet u cjelini bio siromašniji za najveće svjetske domete. Nije bivši izbornik Zlatko Kranjčar imao hrabrosti staviti Luku Modrića od početka utakmice protiv Japana 2006. godine na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Kao da je »žutoga« Modrića smatrao zelenim, ignorirajući da je u svojim nogama Luka već imao mnoštvo mostarskih i zaprešićkih utakmica na tih trideset i više stupnjeva u zraku, koliko je bilo i one lipanjske nedjelje u Nürnbergu. Ima odluka koje se ne zaboravljaju, i koje su jačale Luku Modrića. Seniorski nogomet na hrvatskom tlu počeo je igrati u Zaprešiću. Zato misli odlaze na onu nedjelju 24. srpnja 2004. Neka bude zabilježena, kao mali prilog velikoj biografiji, kada je predgrađe bilo centar, i kada su se divovi tek nazirali.
