Opće je poznato da je osnovni problem hrvatskoga mirovinskoga sustava nepovoljan omjer umirovljenika i onih koji uplaćuju doprinose. Od vremena do vremena pokrene se u Hrvatskoj rasprava o perspektivama mirovinskoga sustava, a detaljnu analizu mirovinskoga sustava prije nekoliko mjeseci učinili su u Udruzi članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Kako do većih mirovina – na to smo pitanje pokušali dobiti odgovor u intervjuu od ekonomista koji je radio na toj analizi dr. Andreja Grubišića.
Mirovinski sustav jest održiv, ali to nije pravo pitanje, jer sigurno će i uz nepromijenjene uvjete određena državna institucija ili fond i za 20-30 godina isplaćivati mirovinu, no pitanje je koliko će se s tim novcem moći kupiti litara benzina, koliko će si često umirovljenik moći plaćati određene usluge… Zato je pravo pitanje kako da postojeći sustav – uz modifikacije i promjene – omogući budućim umirovljenicima isplaćivanje mirovine koja će imati veću realnu kupovnu moć od onih koje generira današnji sustav. Danas je realna hrvatska mirovina 2800 kuna, a dobar dio umirovljenika prima i niži iznos. Teško je naći umirovljenike koji imaju približno sličan životni standard koji su imali dok su bili zaposleni, a postojeći sustav dokazano ne osigurava dostojanstven život, mnogi stariji sugrađani krpaju kraj s krajem. Ono što si hrvatski umirovljenik s primanjima može priuštiti teško je usporedivo s onim što sve svojom mirovinom može osigurati neki umirovljenik u zapadnoeuropskoj zemlji.
Mnogi u Hrvatskoj žive u zabludi da u Švedskoj, Danskoj i drugim nordijskim zemljama nema puno privatne inicijative te da država svima rješava probleme. Međutim država ne može riješiti probleme ako gospodarstvo u privatnom dijelu nije dovoljno snažno. Naše su analize pokazale da te dvije zemlje ne samo da imaju visok bruto društveni proizvod, nego i iznimno visoku imovinu mirovinskih fondova kao postotak BDP-a, što znači da građani itekako vode računa da izdvajaju za mirovinsku štednju. To sugerira da će te zemlje imati puno manji pritisak na javni sustav kada je u pitanju održavanje iznosa mirovina. S druge su strane zemlje s relativno visokim BDP-om, ali jako malim udjelom imovine mirovinskih fondova u odnosu na BDP, poput primjerice Njemačke, Austrije, Francuske, Italije, Španjolske… Sasvim će sigurno javni sustavi tih zemalja – uz demografske trendove i pritiske kojima svjedočimo i u Hrvatskoj – biti izloženi sve većim pritiscima, morat će povećati državnu potrošnju na mirovine. Nema toga političara – bio on zelene, lijeve, desne ili konzervativne orijentacije – koji može promijeniti ekonomsku istinu u tim zemljama: malo je novca u privatnoj mirovinskoj štednji kroz mirovinske fondove, visoka je zaduženost zemlje i sve će veći pritisak biti na javni mirovinski sustav.
Hrvatska tu zapravo ne stoji tako loše. Iako smo veliki zagovornici prilagodbe postojećega funkcioniranja obveznih mirovinskih fondova i privatne mirovinske štednje, ne želimo proliti mlijeko koje se dugo skupljalo. Početna pozicija za provedbu potrebnih reforma je solidna, ne treba podcjenjivati činjenicu da su građani 20 godina iz svojih plaća odvajali u obvezne mirovinske fondove i sada je taj iznos na razini od 130 milijardi kuna. To je druga najveća financijska imovina hrvatskih građana, nakon depozita u bankama. Godišnje se u obvezne mirovinske fondove uplati jedna milijarda eura i imovina će još više rasti, pa se zauzimamo za prilagodbu regulative. U temelju je ideja da se više novca ostavi ljudima da sami odlučuju više za sebe i svoje obitelji, a ne da odlučuje određeno ministarstvo, državni birokrat ili netko treći. Nadalje, treba više raditi, više privrjeđivati, a manje očekivati da će drugi riješiti sve probleme u životu.
Svaki zaposlenik iz bruto plaće odvaja 20 posto u mirovinski sustav: 15 posto ide u prvi stup međugeneracijske solidarnosti, a 5 posto u obvezni mirovinski fond. Slikovito rečeno, od 100 kuna koji se odvoje 75 kn ide u tekuću potrošnju za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima, taj se novac uopće ne odvaja za radnika koji ga je priskrbio. A i taj novac nije dovoljan za isplatu mirovina iz 1. stupa, pa se ostalih još nešto manje od 50 posto novca za mirovine nadoknađuje kroz druge poreze – PDV, trošarine… Tako zapravo gotovo 30 posto iz bruto plaće od svakoga zaposlenika odlazi kako bi današnji umirovljenici imali prosječnu mirovinu od 2800 kuna. Tek 5 posto iz bruto plaće ide u investiranje te se prinos očekuje na rok od 20-30 godina.
No ta tekuća potrošnja ne jamči da će za 20-30 godina u Hrvatskoj biti dovoljan broj ljudi čija će produktivnost rada biti dovoljno velika i koji će biti prisiljeni kroz taj porezni sustav odvajati za mirovinu budućih umirovljenika.
U posljednjih 10 godina otprilike 350-400 tisuća ljudi manje živi u Hrvatskoj i za oko 250 tisuća smanjio se i opseg radno sposobnoga stanovništva, što zbog negativnoga prirodnoga prirasta, što zbog ekonomske emigracije. Podatci pokazuju da je udio radno sposobnoga stanovništva u ukupnoj populaciji sa 67 posto prije 10 godina pao na 63 posto, a istodobno se broj korisnika mirovine povećao sa 28 na 32 posto. Nadalje, prosječni umirovljenik danas je tri godine stariji nego što je bio prije 10 godina, prosječna dob umirovljenika sa 68 porasla je na 71 godinu. Prosječni umirovljenik prije jednoga desetljeća primao je mirovinu 18 godina, a sada je to u prosjeku 21 godinu. Prosječni umirovljenik ni ranije, a ni danas nije dosegnuo radni staž duži od 30 godina. Svi ti podatci pokazuju u relativnim terminima da u Hrvatskoj jako malo ljudi radi, što potvrđuju podatci da imamo jako mlade umirovljenike i dio ljudi koji očigledno žive od rada nekoga drugoga.
Naši se prijedlozi ne referiraju na dodatna izdvajanja novca za mirovine, nego govorimo o postojećim iznosima, samo je važno promijeniti regulativu tko sve i u kojoj mjeri ima kontrolu nad novcem koji se već izdvaja iz plaća za 1. stup međugeneracijske solidarnosti i 2. stup privatne štednje. Naš prijedlog ide za više usmjeravanje prema privatnoj mirovinskoj štednji, čiji postojeći obvezni mirovinski fondovi mogu biti jedan od elemenata. Predlažemo da se za dvije godine od danas počnu smanjivati doprinosi za prvi mirovinski stup za 0,5 postotnih poena godišnje, što znači da bi se za 20 godina sa 15 posto došlo na 5 posto. To je dugačko razdoblje i nema toga sustava koji se ne bi mogao prilagoditi tomu. Samo je pitanje volje… Nadalje, želimo da se mirovinska privatna štednja tretira u punom smislu riječi kao privatna imovina, da postoje dva instituta: bezuvjetno nasljeđivanje u slučaju smrti te da se zbog izvanrednih situacija, poput bolesti užega člana obitelji ili za potrebu osobnoga liječenja, može pristupiti dijelu tih sredstava. To je načelo razboritosti…
Razumljivo je da se novcem koji je čovjek izdvajao imaju pravo koristiti njegovi nasljednici, no u slučaju mirovinske štednje to sada nije slučaj. Postojeći sustav kaže da ako osiguranik umre, a počela mu je isplata privatnoga dijela mirovine kroz mirovinsko osiguravajuće društvo, taj se iznos raspoređuje na druge osiguranike. To, siguran sam, nema veze sa solidarnošću jer ponajprije treba biti solidaran sa svojim najbližima i svojom obitelju. Jer osoba ne radi za sve druge, ne može ići u samožrtvovanje na štetu vlastite obitelji, ne može se preskočiti obitelj. Ljudi koji mnogo rade, koji su odgovorni i marljivi, koji prakticiraju vlastitu objektivnu odgovornost u stvarnom životu, moraju imati mogućnost da od toga imaju korist i njihove obitelji, a ne da politički sustav prisilno uzme sredstva i rasporedi ih drugima pod krinkom solidarnosti.
Mislim da mnogi u Hrvatskoj ne prihvaćaju takvu realnost u smislu da nisu zadovoljni njome, ali mislim da traže rješenja na pogrješnim adresama. Traže rješenja od države i politike, a smatram da su upravo oni glavni kreatori problema jer su pretjerano umiješani u sve, počevši od toga da država kontrolira pretjeranu količinu novca, što onda rezultira neefikasnošću. Primjeri koje sam iznio – a odnose se na udio imovine mirovinskih fondova kao postotak BDP-a – izravna su posljedica političkih sila koje su bile dominantne u danim trenutcima u tim zemljama. Te političke odluke imaju ekonomske posljedice na ljude. Ono što će se događati s vremenom jest da će kod financijski pismenijih ljudi čiji roditelji odlaze u mirovinu rasti nezadovoljstvo jer će shvatiti da matematika ne štima. No možda će neki to interpretirati kao dokaz da privatna inicijativa nema smisla, no to nije točno. Privatna je inicijativa u Hrvatskoj ograničena nesuvislom državnom regulativom koja ograničava njezine stvarne mogućnosti.
Tek 4 posto osiguranika bira obvezni mirovinski fond pri ulasku u tržište rada, a 100 posto ljudi bira u koju će banku staviti svoj depozit. Jasan je pokazatelj: kada su ljudi u situaciji da sami moraju donositi odluke, oni ih donose, a kada se ta odgovornost prisilno oduzima i transferira na državnoga birokrata, ljudi ne donose te odluke. S obzirom na to da su uplate u obvezni mirovinski fond zakonski obvezne, automatski je znatno manja sklonost ljudi da sami donose te odluke jer ne mogu ni upravljati tim sredstvima i njihovo je proaktivno sudjelovanje mnogo manje. Odgovornost je odvojena od pojedinca i obitelji, transferirana na određenu imaginarnu političku rolu, gdje ime i prezime koje danas odlučuje o nečemu možda sutra više ne će biti na toj poziciji. Evo primjera i nedavne smjene ministara u Vladi…
Bitan preduvjet jest da ulaganja u mirovinske fondove, koji onda ulažu u vrijednosne papire poslovanja, ostvare prinose, da ta poslovanja u koja ulažu budu profitabilna, da svojim dioničarima ostvaruju zaradu. To je i ključan preduvjet da poslovanja ostanu živa, da ljudi koji rade u tom sektoru dobivaju plaću i plaćaju poreze. Drugim riječima jedini način da država dođe do bilo kakva novca jest da poslovanja funkcioniraju. I kada se država zadužuje – a i to zaduženje financiraju fondovi i banke u kojima građani imaju svoja sredstva – preduvjet za vraćanje dugova jest sposobnost ubiranja poreza, a ubiranje poreza izravno je ovisno o funkcioniranju gospodarstva. Oksimoron je stoga kada netko kaže da se ne isplati štedjeti i investirati. Koja je alternativa? Kako će država doći do novca ako poslovanja ne funkcioniraju? Jer ne postoji državni novac bez funkcioniranja poslovanja, ono kreira vrijednosti. Da se slikovito izrazim: ono je fitilj i vatra koja grije sve ostale, a država je lonac. No često se od lonca ne vidi da je vatra tu i da ona sve osigurava. Nadalje, teza o državi koja isplaćuje mirovine matematički je neodrživa ako gospodarstvo ne funkcionira, ako ne investira i ne kreira vrijednost od ulaganja.
Bitno je investirati, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog inflacije. Naime, ako nema ulaganja, prinos je nula, a ako je uz to prisutna inflacija, prinos je realno negativan jer se umanjuje kupovna moć novca koji se odvaja za mirovine. Ako se investira barem uz stopu inflacije, na dugi rok će se sačuvati kupovna moć. No država ne investira, nego troši tuđi novac. Zabluda je onih koji kažu da će država to učiniti bolje.
To je tema koja je aktualna zato što se približava trenutak ulaska Hrvatske u europsku monetarnu uniju, no za mirovinski sustav to ne će donijeti nikakve promjene. Osobno sam za uvođenje eura jer su prednosti neusporedivo veće. Hrvatska je mala, razumno otvorena ekonomija koja je već sada izložena utjecaju iz EU-a i u financijskom svijetu, a uvođenjem eura nestali bi transakcijski i konverzijski troškovi i ne bi bilo tečajnih rizika. Stoga za mene uvođenje eura kao valute nije problematično, nego više zabrinjava problematična monetarna politika Europske središnje banke. Svjedočimo inflaciji za koju nije kriv privatni sektor ni slobodno tržište, novac tiskaju središnje banke kao državne institucije. Ne vidim ni jedan uzrok današnjoj inflaciji koji ne proizlazi kao posljedica državne intervencije, odnosno loših postupaka: nesuvisle monetarne politike, zabrane kretanja ljudi i obavljanja poslovnih djelatnosti zbog koronavirusa, potom ratna događanja u Rusiji i Ukrajini. Sve su to izravne posljedice izravnih odluka političara.
Ako se želi smanjiti inflacija, prvi potez koji treba poduzeti jest kontrahirati količinu novca u optjecaju koji je natiskan i ubačen u sustav. Ako nominalno natiskani novac ne prati u realnim terminima povećanje količine proizvedenih i konzumiranih dobara, s vremenom će određeni proizvod u nominalnim terminima biti skuplji nego danas. Europske središnje banke trebaju početi povlačiti novac koji za sebe nema stvarnu produktivnu, radnu aktivnost koja opravdava tu količinu novca, a to mogu učiniti podizanjem kamatnih stopa, što je sada i najavljeno. Ljudi taj ekonomski dio možda ne razumiju, ali svakako osjete i usklađuju vlastite postupke prema tome. Inflacija obezvrjeđuje dosadašnji rad, upućuje na pogrješne investicijske odluke, a inflacija je zapravo oporezivanje bez legislative.
