PRODAJA GRAĐANSKIH PRAVA Ekonomski prognanici iliti o licemjerju

Globalni ekonomski sustav ne funkcionira. Promotori globalizacije i slobodnoga kretanja kapitala hoće slobodno globalno tržište, hoće bez zaprjeka kupovati najvrjednije resurse u inozemstvu, hoće slobodan povrat dobiti izvana, ali ne će slobodno kretanje ljudi. Model globalizacije u kojem se zahtijeva da se informacije i novac preko granica moraju moći prenositi brzinom svjetlosti bez zaprjeka, ali da se ljudi pritom ne smiju kretati nego moraju ostati blokirani iza zida, nije ništa drugo nego model krvopijskoga kolonijalizma. U takvom civilizacijskom modelu daleko veća prava imaju životinje nego ljudi; prije će se jadničak-slonić-tonić prebaciti iz Sirije u Mađarsku nego stotinu sirijske dječice. Nejednakost epskih razmjera u standardu života Europljana u odnosu na periferiju Europe neodrživa je. Smije li se ikomu zabraniti želja za prosperitetom? Ljudi hoće bolji život, a moćno europsko (čitaj: njemačko) gospodarstvo snažan je magnet za sve one koji su u potrazi za njim. No Europljani šalju jasnu poruku: ne ćemo vas, hoćemo samo vaš novac. Ostanite kod kuće i odande kupujte Boscheve bušilice (Kad ju Švabo napravi…). Dobit smije prijeći preko granice, ali ljudi ne smiju. A najveća se hipokrizija skrila u tome što pojedine članice (među kojima su i one koje najviše rogobore protiv migranata) prodaju građanska prava strancima – bilo komu tko ima novac. Tu je ključ: financije. Tko ima, vrijedi. Tko ima, postoji. Ostali: stoj!
Bilo vrijeme prosperiteta ili nevrijeme krize, sve države nastoje privući strane ulagače. Nadaju se da će njihov kapital pridonijeti razvoju ekonomije i otvaranju radnih mjesta. Kako ih privući? Poreznim olakšicama, povlasticama, ustupcima. Zašto ne i domovnicom, putovnicom? Netko se dosjetio ulagačima ponuditi i građanska prava; državljanstvo, pravo boravka itd. Umjesto da im se ponudi komad zemlje, jednostavnije je ponuditi im komad papira s pečatom, osobnu iskaznicu, putovnicu. Naravno, takav se program nikad ne će javno nazvati »Akcijom rasprodaje građanskih prava«, iako to u suštini jest, nego »Programom individualnoga investiranja«, »Europskim programom obveznica«, ili kakvim drugim milozvučnim natpisom koji prikriva stvarnu pozadinu.

Što to baš svaka članica Europske unije – pa i najsiromašnija, najnerazvijenija, s najslabijom infrastrukturom, bez visokoobrazovanoga stanovništva, bez razvijene visoko-tehnološke industrije, bez uređenoga pravosuđa – što to ona može ponuditi inozemnim ulagačima? Građanska prava. Uz standardna ljudska prava, kao građanin Europske unije osoba ima i sljedeća prava: pravo na nediskriminaciju na temelju državljanstva; pravo na slobodu kretanja i boravka unutar EU-a; pravo na glasovanje i kandidiranje na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima; pravo na zaštitu diplomatskih i konzularnih tijela svih drugih država članica EU-a; pravo na podnošenje peticije Europskomu parlamentu i žalbe Europskomu ombudsmanu; pravo na obraćanje svim institucijama EU-a na svim službenim jezicima EU-a te na odgovor na istom jeziku; pravo na pristup dokumentima Europskoga parlamenta, Europske komisije i Vijeća pod određenim uvjetima; pravo na jednak pristup javnoj službi EU-a.
Zanimljivo je da svi građani Unije imaju navedena prava, ali nitko ih ne stječe u Bruxellesu nego unutar svoje članice. Država članica administrira prava EU-a unutar svojih granica. To znači da kad jedna članica počne prodavati neka od navedenih prava stjecatelj toga prava potom kupljeno pravo može koristiti u drugoj članici. Zato mnogi mutni tipovi traže najlakše točke ulaza: one članice gdje se najlakše smjestiti, steći boravište, otvoriti poslovnicu, a potom iz te točke operirati po cijeloj Uniji. Primjerice, to je u srži onoga što HNB upozorava u svezi s poslovanjem malteških banaka u Hrvatskoj: one su smještene na Malti i odande posluju u Hrvatskoj, no ne zna se pouzdano tko i kako tim bankama upravlja, odakle im kapital, je li menadžment stručan i drže li se strogo svih standarda bankarskoga poslovanja. Zbog navedenoga bi svim građanima Europske unije, pa tako i hrvatskim, trebala biti iznimno važna informacija da njihov prvi ili drugi susjed prodaje građanska prava Unije (pod firmom privlačenja ulagača) jer kupac toga prava može i smije stečena prava koristiti i u Hrvatskoj. (Naravno, ne mogu se sva prethodno navedena prava kupiti u paketu, ali može dobar dio, barem ona najvažnija.)
Prijeđimo na stvar, tko prodaje građanska prava Europske unije? Najmanje trinaest država, i to: Bugarska, Cipar, Francuska, Grčka, Irska, Latvija, Mađarska, Malta, Monako, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Velika Britanija, a Finska se na to priprema. Uz navedene države postoje još neke koje službeno ne prodaju državljanstvo, ali za koje mnogi specijalizirani globalno prisutni odvjetnički uredi (npr. Henley and Partners) tvrde da se uz dovoljno velik ulog legalno može steći državljanstvo. To je, primjerice, Austrija, gdje država zadržava diskrecijsko pravo dodjele državljanstva. Tko ima, vrijedi.

Nije ovdje riječ o novcu, reći će amoralni apologeti, nego o drugoj vrsti kvantitete; o brojnosti aplikanata. Ne će nikomu pasti kruna s glave, niti će se civilizacijski išta bitno promijeniti ako se bogatim strancima prodaju građanska prava. Nema takvih mnogo, njih je šačica. Šteta je ne uzeti im novac. A onih je siromaha more. Njima se mora spustiti rampa. Stave li se na stranu načela i promisli li se o trijaži migranata prije svega po kriteriju njihove financijske potkoženosti, opet su to traljavi argumenti. Jer ako je takvih bogatuna malo, onda se ni država ne će na njima obogatiti. Rupe u državnim proračunima ne rješavaju se s nekoliko stotina milijuna eura, na razini (veće) države nije to velik novac. A ako nema financijskoga opravdanja, zašto se onda prodaju građanska prava? Doista, zašto? Možda zato da se zbrinu strani politički ulagači, da se mutnim tipovima omoguće koristi po načelu »ruka ruku mije«, možda je riječ o dogovorima iza zatvorenih vrata o čijem sadržaju možemo samo nagađati? Možda. Teško je pronaći jasna opravdanja.
Ali čemu pompa, čemu čuđenje? Nisu li bogataši u povijesti civilizacije oduvijek imali povlašten tretman? Jesu. Zato veseli radosna vijest da deva može proći kroz ušicu igle.