A zašto ja ne idem u tu školu, kao Marta i Nikola? Pa da umjesto knjiga nosim tablet – zna i moj sin Jurica postaviti pitanja od kojih bi čovjek odmah popio tabletu – i da domaću zadaću pišem na kompjutoru…
– Tja, valjda zato što si imao ludu sreću da ta »Škola za život« ne pogodi i tvoju školu! – odgovara mu moj manje slavni šuro, sestrin muž, otac sretno navedenih Marte i Nikole.
– Daj, nemoj tako, Matija! – polunježno ga opominje moja sestrica. – Pa vidjet ćemo kako će biti, a i naziv cijelog tog eksperimentalnog programa je lijep…
– Pfff… Radije bih da je »Škola za posao«, a ne da poslije tumaraju po birou kao i mi… – otpuhuje Matek. – I, što ćemo vidjeti?!? Živ se polomio da djecu što više maknem od stalnog zurenja u te tablete, računala i mobitele, otimam im to… A sad im škola to gura u ruke! Pa mi mali mudraci jednostavno »pričepe« kako to »moraju imati zbog škole«! Tako je, bravo! Hajmo odmah, prosvjetno, ozračivati klince! Nek im se uho na mobitelu zgrije kao šampinjon na žaru! Nek samo blenu u virtualnu travu i cvijeće, pa što će im prava livada, da ih tamo još koja glista ugrize ili uplaši krvoločni leptir!? Pa, ljudi moji, jeste vi čuli da su neka istraživanja utvrdila da od previše računala klinci imaju halucinacije, a od mobitela razvijaju samo dva prsta, a ostali im postanu motorički nesposobni?! Još budu im ti prsti i atrofirali pa ćemo mi ljudi postati kompletni dvopapkari, jer po mozgu već sad nismo puno ispred njih! To se zove ideja, prvašima dati tablete i mobitele! Pa cijele dane su na njima! Čim odložim mob, već ga Nikola »rasturi«, a o Marti da ne govorim! Ta me odvede u svjetove aplikacija i programa iz kojih više i ne znam osvijestiti mobitel bez »prve pomoći«! I sad, hajd’, dajmo im još digitalizirane udžbenike i zadatke, a sutra nek’ se potpisuju palcem umočenim u tintu! Pa jeste vi svjesni da će, ni za deset godina, ovisnost od svih tih ekrana biti najraširenija svjetska bolest! Pa će onda i liječenje od toga uvesti »pod mus«, baš kao sad ovo naguravanje tih čuda maloj djeci u ruke!
– A što, trebala bi nam djeca ostati u kamenom dobu?! Pisati klinastim pismom? Nositi voštanu pločicu u školu? Daj, Matija, ne lupetaj! – i moja sestra žustro ulijeće, kao ZG-vozači u »lijevu traku«. – Trebala bi valjda djeca, kao magarci, nositi torbetine teže od sebe samih?? Pa zar im nije lakše u torbi nositi samo jedan tablet nego knjižurine i deset teka?!!
– Ajooj – ote mi se – pa nama su torbe bile glavne za stative na malom nogaču! Najbolje su bile one najveće, čvrste! Ha, ha!… A tek kad se »zaigra« poznati »torbomet« po hodniku! Baš bih volio vidjeti roditelje dok budu pregledavali što je od tableta ostalo u torbi, možda bude koji čip i za sendvič?…
– Sve, baš sve biste vi izrugali, zatucani pametnjakovići! – lijepim nas oksimoronom počasti moja sekica. – Ja i dalje mislim da je u tome puno više dobroga!
– Pa da… – nenadano se, »sumnjiva« osmijeha na licu, oglasi i moja majčica – vjerojatno je to sve smišljeno na korist podstanara s djecom! Ovih o kojima novine s pravom već danima pišu, kako ih najmodavci ne žele primiti ako imaju djecu. Zamislite vi to, usred »bijele kuge«!… Možda ih sad budu lakše primali, kad će podstanarska djeca imati samo po jednu tu »tabletu« za školu, umjesto gomile knjiga i bilježnica. I osobito bojica. Da im ne bi ta divlja dječja stvorenja, sirotim iznajmiteljima, flomasterima išarala trosjed ili komodu…
– Tako je, »stop flomićima«! – oduševljeno uzviknuh. – A »naprijed tableti«! Pa smiju valjda stanodavci otvoreno oglasiti koga i što žele ili ne u svoj stan primiti! Kao i prosvjetari u »svoje« škole. Zašto bi i oni slušali roditelje kakvo bi obrazovanje ili odgoj htjeli za svoju djecu?
