Nakon ruskoga napada na Ukrajinu Srbija jedina nije pristupila zajedničkim sankcijama europskih zemalja prema Rusiji, a Srpska pravoslavna Crkva neskriveno je na proruskoj poziciji. Ona se i u međusobnim odnosima u pravoslavnom svijetu zauzima veoma nedvosmisleno za rusku državu i Rusku pravoslavnu Crkvu u ukrajinskom ratu, kao i protiv autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne Crkve. Sve to neizbježno utječe i na dugoročne odnose Svete Stolice i SPC-a. Na kraju nemoguće je oteti se dojmu i da je bl. Stepinac žrtva jednoga viđenja ekumenizma koji je stavljen iznad istine o njegovu životu i djelovanju i povijesnoga konteksta u kojem je vršio svoju službu, podjednako i crkvenoga i političkoga. Ruska agresija na Ukrajinu prava je prilika da se ekumenizam u slučaju Stepinac preispita u nekim svojim postavkama, poglavito u smislu »dogmatiziranja« ekumenizma jer takav pristup onemogućava realno sagledavanje činjenica.
Pontifikat pape Franje protekao je gotovo sav u znaku ukrajinske krize. Naime, netom nakon godine u kojoj je postao papa – 2013. – praktički se aktivirala ukrajinska kriza koja traje sve do danas. Rat je očekivano donio zahlađivanje odnosa na relaciji ruske Crkve i Svete Stolice. U zajedničkoj videokonferenciji u ožujku 2022., odmah po izbijanju rata, papa Franjo je odvažno upozorio patrijarha Kirila da ne bude »državni klerik«, ističući da bi svaka kršćanska Crkva trebala zauzimati odmak od političkih režima.
Na nedavni ekumenski susret svjetskih religija u Kazahstanu Kiril je odbio doći jer se tamo trebao sastati s papom Franjom. Međutim, u tradiciji pravoslavlja – koje slijedi posvuda bizantsku praksu da su država i Crkva jedno neodvojivo tijelo koje djeluje u istom smjeru – logična je i Kirilova orijentacija da podupire Putinov rat.
Papa Franjo je izbjegao nakon početka rata otvoreno zauzeti stranu, nastojeći prevladati za Svetu Stolicu također neugodan prekid diplomatskih odnosa zapadnih zemalja s Rusijom. Međutim, koliko god da je Sveta Stolica samostalna u svojim poslovima, neprijateljstvo Zapada s Rusijom ipak sužava njezine mogućnosti u odnosima s Rusijom, najvećom pravoslavnom zemljom.
Pozivajući se na načela neutralnosti i zagovaranje mirnoga rješenja, papa Franjo nije htio osuditi samo rusku stranu odgovornom za rat, nego je tvrdio da su i druge svjetske sile upetljane u rat. Papi je osobito stalo da se u Ukrajini postigne mir. O tome govori i nedavna misija bolonjskoga nadbiskupa i kardinala Mattea Zuppija, kojega je papa Franjo izabrao kao svojega izaslanika u namjeri postizanja mira između Ukrajine i Rusije.
Neutralnost Svete Stolice u ratu nije stvar oportunizma, kako se čini neupućenoj javnosti, nego stvar tradicionalne vatikanske diplomatske neutralnosti. Tomu pridonosi i činjenica da katolika grčkoga i latinskoga obreda ima i na jednoj i na drugoj strani sukoba u Ukrajini. Naime, ponekad se zaboravlja da i u Bjelorusiji i Ruskoj Federaciji ima katolika, tako da bi svako oštro svrstavanje na jednu od ratujućih strana ugrozilo položaj katoličkih vjernika u tamošnjim zemljama. No nema nikakve dileme da je otvorena potpora Ruske pravoslavne Crkve ruskoj državi u ratnoj avanturi u Ukrajini pogoršala odnose s Katoličkom Crkvom i ugrozila dugoročno ekumenski dijalog Rima i Moskve, ali na taj način i samu zamisao ekumenizma. Ekumenizam se mora nužno nanovo redefinirati nakon rata u Ukrajini, koji je stubokom izmijenio i međunarodni politički poredak.
Završetak
