Pretprošle je godine, u prosjeku, svaki stanovnik Hrvatske bacio, u otpad ili smeće, oko dvadeset kilograma električnoga i elektroničkoga otpada (EE otpad): kućanski uređaji, informatička i telekomunikacijska oprema, rasvjetna oprema, električni i elektronički alati i igračke, športska oprema, medicinski proizvodi, instrumenti za praćenje i kontrolu… Svake godine masa bačenih mobitela, računala ili e-cigareta raste za oko deset posto. To je hrvatski doprinos ukupnoj masi od 62 milijuna tona EE otpada koji svijet ostavlja nadolazećim naraštajima. Tek za usporedbu, prosječni Norvežanin svake godine izbaci iz kuće oko trideset kilograma EE otpada.
Oko polovice EE otpada čine metali čija procijenjena vrijednost iznosi oko 85 milijarda eura. Polovica toga iznosa završava u globalnom smeću. Riječ je o plemenitim, rijetkim, skupim ili dragocjenim metalima: bakar, zlato, nikal, aluminij, paladij, kositar, cink, srebro, antimon… Za razliku od, na primjer, otpadne plastike, u EE otpadu kriju se pravi rudnici metala… Štoviše, neki su metali, sastavni dio tih proizvoda, geopolitički važni i kontroverzni. Tako je ove godine kineska vlada odobrila zakon prema kojemu su rijetki metali, takozvani lantanidi, iskopani u Kini – državno vlasništvo. To su neodimij, iterbij, skandij ili itrij, koji su važni u proizvodnji magneta, računala, mobitela, baterija, ali i vjetroturbina.
Matične ploče i ostalo elektroničko sklopovlje, bez kojega ne radi gotovo ništa što se uključuje u struju, sadržavaju vrijedne metale u količinama koje su i do deset puta veće nego tragovi tih metala u rudama. Spašavati i ponovno oporabiti te metale znači kopati po smeću, a ne u rudnicima. Takav se oblik reciklaže može nazvati urbanim rudarenjem.
Jedna tona elektroničkih sklopova, za koje ljudi često nisu ni svjesni da ih svakodnevno rabe, sadržava 200 kilograma bakra, pola kilograma srebra i sto grama zlata. Jedan prosječni pametni telefon sadržava 17 miligrama zlata, dva miligrama paladija i pedesetak miligrama ostalih vrijednih metala – nikal, bakar, platina, neodimij, kositar…
Stoga mnoge kompanije na Zapadu razvijaju tehnološke postupke kako bi iz EE otpada izvukle skupocjene metale. Jer pametni telefon vrijedi i kada se zamijeni novom generacijom kratkoživućih modela. I kada su bačeni u smeće, mobiteli, računala ili e-cigarete, imaju zlatnu žilu za dosjetljive. Nažalost, standardne procedure »hvatanja« metala pretpostavljaju uporabu vrlo visokih temperatura i veoma agresivnih kiselina. Ipak, oni domišljati rabe bakterije, enzime ili »čudotvorne« otopine za selektivno izvlačenje metala. Tako, na primjer, britanski proizvođač kovanica »Royal Mint« obrađuje oko četiri tisuće tona elektroničkih sklopova svake godine, što odgovara količini 40 milijuna prijenosnih računala.
James Tour, američki kemičar sa sveučilišta »Rice«, razvio je metodu »pecanja metala« plinovitim klorom, pa opisuje postupak: »Kad metale povežemo s klorom, smanjujemo njihovo vrelište. Klor je jako jeftin i nakon postupka ga lako odvojimo od zlata. To je kao da jedan euro kupujemo jednim centom.«
No uspješnim se pričama i primjerima spašava tek mali postotak metala zarobljenih u EE otpadu. S porastom cijene metala može se očekivati pojava novih i brojnijih tvrtki koje će ulagati u postrojenja za recikliranje EE otpada. A s još većim porastom cijene metala moguće je da izvlačenje metala iz prijenosnoga računala ili mobitela postane kućna radinost. Tako će dubina džepa još jednom postati motivacija za ekološke stilove života.
