U župi sv. Jurja mučenika u Đurmancu, smještenom u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske uz granicu sa Slovenijom, živi i djeluje Elizabeta Varjačić, magistra religijske pedagogije i katehetike. Kao dugogodišnja župna katehistica pomaže župniku u organiziranju vjerskih proslava, pjeva u župnom zboru i animira mlade za sudjelovanje na različitim susretima. Aktivna je članica Kulturno-umjetničkoga društva »Đurmanec«. Na posao na KBF-u svakodnevno putuje u Zagreb, sve uz potporu svoje obitelji u Đurmancu s kojom živi.
»Rođena sam 5. lipnja 1995. u Zaboku, od majke Alojzije, djevojački Petrak, koja je umirovljena trgovkinja, i otca Stjepana, tesara, koji je poginuo u tragičnoj nesreći na poslu nekoliko dana poslije mojega 7. rođendana«, pripovijeda Elizabeta. »I mama i tata rođeni su u velikim obiteljima, mama u Putkovcu kraj Pregrade, a tata je iz sela Gornje Podbrezovice kraj Đurmanca. U maminoj obitelji posebno se držalo do vjere, svake nedjelje mama bi sa sestrama i mojom bakom pješačila po nekoliko kilometara do Pregrade na misu. I danas mi mama često prepričava kako je kao dijete pješice hodočastila u Mariju Bistricu i na Svete Gore u Sloveniji. Gubitak otca sve nas je duboko potresao, ali nas i povezao kao malu obitelj, koja je morala nastaviti živjeti i gurati dalje. Kako sam bila dijete, nisam u potpunosti bila svjesna svakoga događaja i tragedije koja nas je pogodila, no mama i cijela obitelj trudili su se da za mene kao sedmogodišnjakinju koja kreće u školu taj događaj ne ostavi posljedice. Kako sam rođena u maminim četrdesetima, imam dvije starije sestre, Vesnu, koja je od mene starija 15 godina, i Gabrielu, koja je starija 18 godina.
Zato sam i posebno blagoslovljena trima nećacima, Hrvojem, Anteom i Ivanom Petrom koji su tetina sreća, veselje i nepresušan izvor radosti, posebno maleni Ivan Petar koji ima dvije godine i obiteljska je malena sreća. Najstarija sestra rano se udala pa smo mama, sestra i ja ostale same i živjele kako samo najbolje znale – jednostavno i skromno.«
»Krećući u školu, krenula sam i na mise, zajedno s mamom i sestrom, pa sam se uključila u ministrante, kasnije i u dječji zbor. Sjećam se, bili smo toliko maleni da je mama susjeda i mene svaku subotu vodila na ministrantske sastanke, a kako je crkva udaljena 3 kilometra od našega maloga sela Gornje Podbrezovice, nismo nikako mogli ići sami, nego samo u pratnji. Ona bi nas i dočekala nakon sastanka, na kojem je svake subote znalo biti i po četrdesetero djece. Naša mala župa svetoga Jurja mučenika mlada je župa. Osnovana je 1963. godine dekretom zagrebačkoga kardinala i nadbiskupa Franje Šepera i od tada neprekidno djeluje. Sjećam se kako smo kao djeca, zajedno s tadašnjim župnikom fra Dragom Brglezom, znali provesti i po dva sata razgovarajući, učeći, igrajući se i tako sklapati prva dječja prijateljstva, ali i usvajati prva vjerska saznanja. Ako se nečega živo sjećam, onda su to božićni blagoslovi obitelji i naši izleti sa župnikom. Mislim da su me i takve jednostavne, elementarne stvari, naravno, vođene Božjom rukom i providnošću, dovele do mjesta na kojem sam, kao mlada osoba, danas. Mama je ta osoba, moja, kako ona kaže, ‘tuga i radost’, osoba koja je morala biti i majka i otac, što znam da nije bilo lako. Ona je ta osoba s kojom sam počela čitati Bibliju, koja mi je prva sklapala ruke na molitvu i vodila me u crkvu i svojim odgojem pokušala u mene usaditi sve ono što je smatrala da je dobro i kršćanski. Svemogućemu, njoj i sestrama mogu zahvaliti za ono što sam danas.«
»Osnovnu školu u Đurmancu završila sam 2010. godine i kad bi me netko pitao što bih htjela postati kad odrastem, kao iz topa sam odgovarala: učiteljica! I svakako nisam daleko otišla. Iste sam godine upisala jezičnu gimnaziju u Krapini, gdje sam provela četiri predivne godine. Kako sam završila gimnaziju, bilo je nekako logično da ću upisati fakultet, iako smo mama i ja živjele samo od mirovine koju je ona dobivala po pokojnom suprugu. No mama je odlučila sve svoje snage uložiti u mene i zajedno smo odlučile da ću krenuti na fakultet. Naravno, ništa ne bi bilo moguće bez bezuvjetne podrške moje obitelji. I tijekom osnovne i srednje škole ostala sam vjerna svojoj maloj crkvi i nedjelja nije bila nedjelja ako se nije išlo na misu. U ministrantima sam postala veteranka, ministrirala sam do 4. razreda srednje škole, odnosno do 18. rođendana. Zato i izbor fakulteta nije bio preveliko iznenađenje za mene i moju obitelj, no bilo je dosta ljudi iz daljnje obitelji ili kruga poznanika koji su se čudili momu izboru. Govorili su da kao vjeroučiteljica ne ću naći posao, da smo podcijenjeni, da moj posao nikad ne će biti stalan. Danas, devet mjeseci nakon što sam diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ne žalim ni jednoga trenutka provedenoga na KBF-u. Nakon stresa zbog polaganja državne mature i upisa na fakultet slijedilo je dugo toplo ljeto i jesen koja je donijela mnogo promjena u moj život.«
»Kako sam cijeloga života bila naviknuta da sam sama s mamom i sestrom, moram priznati da mi se nije bilo lako rastati i otići u Zagreb, no živjela sam u vrlo živoj zajednici Studentskoga doma ‘Stjepan Radić’ na Savi. I moram priznati da sam se dobro držala – nije bilo suza, a mama je priznala da je pri mojem prvom odlasku u Zagreb pustila suzu. Upisala sam KBF, smjer religijska pedagogija i katehetika. Nije mi bilo lako prijeći iz sela koje ima desetak stanovnika u prijestolnicu države. No Bog misli i na takve male ljude i pošalje neke druge ljude, čuvare na zemlji, kao što je meni poslao Ivanu, koja je iste godine upisala KBF i koja me dočekivala na stanici kada ja nisam znala u koji tramvaj ući, koja me pratila na kolodvor kada bih odlazila kući i koja je moja prijateljica u svemu. Zagreb je lijep, no svaki je vikend bilo predivno vratiti se kući, vidjeti mamu i sestre, pomoći im i podružiti se s prijateljima. Imam nekoliko divnih ljudi oko sebe, posebno Moniku i Krunu, koji su sa mnom proživjeli sve lijepo i sve ono ružno i koji su u svakom trenutku uz mene. Na takvim ljudima bit ću zahvalna Bogu cijeli život.«
»Zagreb mi je s vremenom postao drugi dom. Što se tiče fakulteta, mislim da sam od srednje škole znala što želim upisati, samo sam toga postala svjesna tek kada sam počela pretraživati internet u potrazi za fakultetom. Na KBF-u sam rasla i padala u vjeri, što mislim da je normalno, upoznavala sam svoju vjeru, odgovorila sebi na mnoga pitanja, položila puno ispita, puno se i živcirala, no to je vrijeme bilo najljepše u mojem životu. Upoznala sam divne ljude, divne profesore koji me nisu smatrali samo brojem u indeksu, nego su znali i ljudski pitati, brinuti se o nama i kvalitetno nam prenositi svoje znanje. Godine 2017. stekla sam zvanje prvostupnika religijske pedagogije i katehetike. Tijekom tri godine fakulteta i kroz predavanja profesora Slavka Sliškovića i docentice Ane Biočić zavoljela sam crkvenu povijest, pa sam u završnom radu objavila nikad istražena pisma koje je Matija Mesić kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije i prvi rektor Zagrebačkoga sveučilišta upućivao Andriji Brliću, čiji je sin bio suprug Ivane Brlić-Mažuranić. Za taj rad dobila sam i dekanovu nagradu za najbolji studentski rad. Iste sam akademske godine imenovana demonstratoricom na Katedri crkvene povijesti na fakultetu. I tim radom i pomaganjem studentima još sam više produbljivala svoju ljubav prema svojemu fakultetu i crkvenoj povijesti.«
»Nekako paralelno sa završetkom preddiplomskoga studija počela sam više sudjelovati u radu i rastu svoje crkvene zajednice. Priključila sam se mješovitomu zboru crkve sv. Jurja u Đurmancu, u kojem i danas aktivno djelujem. S njima sam provela mnogo prekrasnih trenutaka, nastupa i sati provedenih u vježbi. Mislim da je naš zbor poseban jer među 20-ak ljudi starijih od 50 godina našlo se nas nekoliko mladih. Zajedno se s voditeljem odlično uklapamo i dobro djelujemo zajedno. Današnji župnik fra Vlado Mustač pružio mi je fantastičnu priliku prikupljanja iskustva i učenja tako što me imenovao župnom katehisticom za sve razrede osnovne škole, osim 3. i 8. razreda koje vodi on. Jako lijepo surađujemo. Ulazak u župnu katehezu kao studentici koja tek uči bio mi je velik izazov, ali i još veće veselje, posebno u druženju s malenima. Kroz njih sam upoznala i prepoznala što znači biti strpljiv, pažljiv, nasmijan i vedar. Ta su me djeca toliko puta nasmijala, ali i jednako toliko puta naljutila, no ipak pamtim samo lijepe trenutke provedene s njima. Sada, kada ide već četvrta godina otkako sam uključena u župnu katehezu, sve je lakše jer sam i ja prošla određenu praksu na fakultetu i stekla puno više iskustva.
U župi uz proslavu našega zaštitnika imamo još nekoliko većih slavlja i obilježavanja, pa se i tu rado uključim u svaku vrstu organizacije i pomoći, posebno oko djece. Godine 2017. uspjeli smo u našoj župi organizirati i odlazak na Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovar, gdje je nas desetak mladih iz župe provelo dva prekrasna dana, moleći, zabavljajući se i družeći se zajedno s nekoliko tisuća mladih. Istu smo ideju imali i ove godine, no neke nove i nepredviđene okolnosti u tome su nas spriječile. Dat će Bog još takvih susreta.«
»Na KBF-u sam diplomirala 18. rujna 2019. s temom ‘Stav Katoličke Crkve prema političkim zbivanjima u vrijeme bana Khuen-Héderváryja (1883. – 1903.) kroz Katolički list‘, pod mentorstvom doc. dr. Ane Biočić. Za taj sam rad također dobila dekanovu nagradu. Provela sam nekoliko mjeseci radeći na diplomskom radu, proučila otprilike 8000 stranica Katoličkoga lista i u njemu kao crkvenom listu promatrala kakav je odnos Katolička Crkva imala prema aktualnim političkim zbivanjima za vrijeme bana Karolyja Khuen-Héderváryja. Mjesec i pol dana nakon dobivanja diplome dobila sam i svoj prvi pravi posao, u X. gimnaziji ‘Ivan Supek’ u Zagrebu. Našla sam se u velikom kolektivu prekrasnih kolega i još boljih ljudi, dobila sam barem mali uvid u funkcioniranje školskoga sustava i vjeronauka općenito. Predajući vjeronauk tim mladim ljudima, našla sam se pred puno novih stvari i izazova, no isto sam tako vidjela koliko su ti mladi ljudi pametni, razboriti i koliko njih iskreno živi svoju vjeru u kojoj su poučeni. Kako sam bila zamjena, na tom radnom mjestu bila sam nešto manje od dva mjeseca. Početkom godine pružila mi se fantastična prilika povratka na matični fakultet. Zaposlila sam se na određeno u službi pravnih, kadrovskih i općih poslova, a nedavno sam premještena na mjesto tajnice Filozofsko-teološkoga studija. Posao je dinamičan, zanimljiv i uistinu obogaćujući. Istina je da putovanje vlakom od Đurmanca do Zagreba i nazad dugo traje, ali sam sretna da imam posao. Nedostaje mi još moja vlastita obitelj. Nadam se da će mi i nju Bog poslati u život.«
»Nisam zaista očekivala da će me život odvesti u ovom smjeru, no presretna sam zbog toga jer imam priliku upoznati svoj fakultet iz neke sasvim druge perspektive i dalje učiti o sebi i o njemu samom. Zaista vrijedi ona da nikad ne znate što vam život donosi i kakve vam prilike može pružiti. Nemam toliko puno godina, ali me život suočio i s lijepim i ružnim, naučio me boriti se i tjerati pozitivu, ali ništa ne bi bilo moguće bez onoga koji nas okuplja i na nebu i na zemlji i kojemu se obraćamo svakoga jutra čim se probudimo i vraćamo svake večeri, i sklapamo mu ruke na molitvu. Snaga molitve, vjere da će sve biti dobro i da ne smijemo odustajati tjera me samo naprijed i uz Božju pomoć nadam se da će tako ostati i dalje.«
