U prošlim parlamentarnim izborima učestalo je sadašnja vladajuća stranka predbacivala tada vladajućoj stranci sve veće iseljavanje iz Hrvatske. Upotrebljavao se njemački podatak prema kojem se u prethodne dvije godine u Njemačku uselilo više od 90 000 ljudi iz Hrvatske. Dodatno se broj iseljenih povećavao jer je riječ o odlascima čitavih obitelji, što znači da je broj iseljenih znatno veći. Promjenom stranačke vlasti nad Hrvatskom stanje se nije poboljšalo. Naprotiv, iseljavanje se još ubrzalo pa je prema podatcima koji se iznose u javnosti u posljednje dvije godine iz Hrvatske iseljeno oko 150 000 ljudi. Ako se njima pribroje i članovi obitelji, broj iseljenih znatno je veći. Čak i da se zanemari broj iseljenih u druge europske i prekomorske države, te su brojke više nego upozoravajuće. Ti su podatci približni jer se broj iseljenih evidentira prema putovnicama, a hrvatskim se putovnicama koriste i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Zato demograf Stjepan Šterc s pravom upozorava da se demografska slika Hrvata u Hrvatskoj, a i u Bosni i Hercegovini, stalno pogoršava. Dosadašnje mjere koje su poduzimale sve dosadašnje vlasti nisu uspjele zaustaviti taj proces iseljavanja.
Razna opravdanja poput globalizacije, ulaska Hrvatske u Europsku uniju ili slobodnoga seljenja radne snage (ljudi) nisu uvjerljiva, a ni prihvatljiva. S druge strane Hrvatsku pritišče sve veći problem nedostatka radne snage, a posljedično i traženje uvoza strane radne snage. Dakle, proces iseljavanja nastavlja se, a pokušava se kompenzirati procesom useljavanja. Stoga su problemi daleko složeniji i imaju svoju skrivenu pozadinu. U zabludi su i oni koji misle da su dovoljne poticajne ekonomske i financijske mjere, posebice poticanje nataliteta, te da će dobra ekonomska politika sve riješiti.
Nude se i usporedbe s drugim europskim zemljama koje su zaustavile emigraciju promjenom ekonomskih politika. Zaboravlja se da je dosadašnja politika u Hrvatskoj uništila tešku industriju i brodogradnju, a zapadne su države Europe to ipak očuvale. Uništena je i obezvrijeđena ta grana industrije često pod utjecajem ideologa liberalnoga kapitalizma, a u interesu zapadnoga kapitala, kojemu je otvoreno pravo na »slobodan lov«.
O tome svjedoči i konkretan primjer povratnika iz Njemačke, strojobravara koji je godinama radio u njemačkoj tvornici automobilskih dijelova »Mahle« iz Stuttgarta. Radeći zajedno s kolegom na tokarskom stroju, Nijemac je pokazao na stroj i rekao: »Ivane, taj stroj dokaz je kvalitete njemačke industrije. Ti si dobar majstor, ali vi niste u stanju proizvesti takvu kvalitetu.« Ivan mu je na to predložio da bolje pogleda stroj te mu straga pokazao deklaraciju na kojoj je stajalo da je stroj proizvod »Prvomajske«, dakle Hrvatske. Nijemac nije znao da je Ivan radio na takvom stroju u Zagrebu. Nijemac se ispričao za svoje neznanje i umišljenost, a Ivan se osjećao ponosno. Tvornica »Prvomajska« i niz drugih (»Jedinstvo«) koje su bile poznate već na svjetskom tržištu primjer su da Hrvatska nije znala očuvati ono što je bilo valjano i lako ih se odricala. Trebalo je samo nastaviti uz eventualna moderniziranja i uz daljnje školovanje kadrova. Njihov položaj i ugled na svjetskom tržištu zauzele su tuđe tvornice. Slično se učinilo i s naftnom industrijom i brodogradilištima.
Odricanje od stečenih ugleda i eventualno imena tvornice te doslovno prihvaćanje tzv. »tržišnih načela« dovelo je Hrvatsku u stanje koje ona objektivno ne može podnijeti. Hrvatska se administracija sve više povećava u odnosu na radništvo. Potvrđuje se izjava poznatoga književnika koji je, kritizirajući birokraciju bivšega jugoslavenskoga poretka, rekao: »Država koja treba više činovnika nego inženjera, nema budućnosti.« Ta izjava doživjela je tada velike kritike, ali se kasnije potvrdila raspadom Jugoslavije. Nažalost današnja Hrvatska i dalje povećava broj činovnika u odnosu na ostala zanimanja u materijalnoj proizvodnji.
S druge strane strani bankarski i financijski kapital traži od Hrvatske štednju, posebice u mirovinskom i zdravstvenom području. To se tražilo i od Grčke, koja je to prihvatila, ali problemi nisu riješeni. Za razliku od Grčke, Island je svojedobno, iako pred bankrotom, odlučno odbacio sva nametanja stranoga, posebice engleskoga kapitala, te se oporavio. U Hrvatskoj se bankarski i financijski kapital (interesi) utjelovio i u drugom mirovinskom stupu i uz nametanje obveznoga rada do 67. godine, te stalno neopravdano plaši građane neizvjesnom mirovinskom budućnošću. Jasno je da takvo plašenje utječe na srednju i mlađu populaciju, koja sve češće i brojnije pokušava svoju budućnost osigurati iseljavanjem, iako ne znaju ni što ih vani čeka, ali ipak se nadaju.
Vrijeđajuće je i stalno predbacivanje hrvatskim umirovljenicima prosječno maloga staža kod umirovljenja jer navodno nisu radili puni staž. Iako je to točno, treba podsjetiti da se umirovljenike doslovce tjeralo u mirovine ili stimuliranjem dokupom staža i stalnom prijetnjom povećanja uvjeta starosti ili čak i gubitkom uvjeta. Razumljivo je da su ljudi bježali u mirovine. Istodobno je sustav izračuna visine mirovine bio postavljen tako da ako se išlo u mirovinu samo jedan dan kasnije, npr. umjesto 31. 12. izabralo se 1. 1. sljedeće godine, mirovina je znala biti niža za 500 kuna, iako se radilo o jednakoj plaći i jednakom stažu!
Prema tome ljudi nisu krivi za iseljavanje, a odgovornost bi trebala preuzeti dosadašnja politika koja pogrješnim strategijama, zakonima i odlukama ubija građanima nadu u bolje.
