Da se aktivnim vjernikom laikom uistinu može biti na razne načine, veoma kreativno i prilagođeno izazovima današnjice, svjedoči Emina Dabo Hunjak, supruga, majka, doktorica znanosti, novinarka Radio-Sljemena, paško-križevačkoga podrijetla. Zagrepčanka je koja, uz potporu supruga i cijele svoje obitelji, vodi molitvenu zajednicu »Sv. Marko Križevčanin« u sklopu karizmatske zajednice mladih »Božja pobjeda« na zagrebačkom Jarunu te u zajedništvu s prijateljicom vodi multimedijalni projekt evangelizacije mladih »Chance for walk« (hrv. Prilika za hod). Ispunjava je to i čini joj život smislenim.
Rođena je 8. listopada 1986. u Zadru. Majka joj je Ana, djevojački Lukačić, iz Ivanca kraj Križevaca, domaćica, a krojačica po struci. Njezin je otac Emilio Dabo, iz Novalje na Pagu, ugostitelj, vlasnik privatnoga obrta, bavi se vinarstvom i turizmom. Njih su se dvoje upoznali kad je Ana došla na Pag kao sezonska radnica. Upoznala je Emilija i ostala. Blagoslovljeni su s četvero djece. Emina je najstarija. Nakon nje je 1991. rođen Ante. Završio je komercijalnu srednju školu, ugostitelj je, vodi kafić u Novalji. Zatim su 1999. na svijet došli blizanci Elena i Emanuel. Elena studira hotelijerstvo u Opatiji, a Emanuel radi u obiteljskom obrtu.
»Odrastala sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji«, pripovijeda Emina. »Svake smo nedjelje odlazili na misu u našu crkvu sv. Katarine u Novalji i poštivali sve crkvene blagdane. Roditelji su me prije svega naučili moralnim vrijednostima, poštenju, upornosti, radu i trudu te me poticali da težim izvrsnosti, na čemu sam im zahvalna jer od odgoja potječe sve, iz obitelji, ona je temelj i, ako se neke temeljne vrijednosti ne dobiju u obitelji, teško ih je kasnije usvojiti. Mislim da je to najvažnije, stabilna obitelj koja usmjerava pravim putom i bdije nad čovjekom, kao i roditelji koji svojim odnosom prema životu i jedni prema drugima mogu biti samo uzor. Upravo zbog toga se danas obitelj često i napada, pokušava razoriti raznim suptilnim metodama, a najgore je zapravo kada roditelji moraju raditi nedjeljama, nemaju slobodne dane da budu sa svojom djecom, nemaju financijsku stabilnost. To je zapravo ono što kod nas negativno utječe na obitelj koja zbog toga gubi zajedništvo, zajedničko vrijeme, objed, a to su oni trenutci okupljanja i dijeljenja koji su važni i nezamjenjivi u odgoju djece. Žalosno je da se u našoj katoličkoj zemlji toliko malo brine za obitelji. O demografskoj slici da i ne govorimo. Uistinu smo mi djeca u mojoj obitelji imali blagoslov što su se naši roditelji uvijek dobro slagali, bili nam uzor, imali su jako dobar odnos, vidjelo se da se vole. A mi smo djeca svi međusobno povezani, svi se čujemo i vidimo. Sa sestrom sam posebno povezana.«
»Osim obitelji, na moj je život uvelike utjecao i vjeronauk. Bila je s nama prekrasna časna sestra koju nikada ne ću zaboraviti i koja mi je kroz svoju ljubav približila Isusa kao najboljega prijatelja. Tako sam već kao dijete, pripremajući se za prvu pričest, doživjela živi susret s Bogom. Osjećala sam ga veoma bliskim na onaj djetinji naivan način, ali to je bio i pravi istinski način, gledati Isusa bezazleno, čista srca, očima vjere, onako kako samo dijete može. S godinama je taj susret počeo iščezavati. Časna sestra je otišla, a ja sam odrasla. Nakon osnovne škole koju sam polazila u mjestu, u Pagu sam polazila Opću gimnaziju Bartola Kašića. Putovala sam busom, trebalo mi je 45 minuta u jednom smjeru. Krenula sam u srednju školu i bila okupirana učenjem, kavama, izlascima, prvim ljubavima i svim onim što okupira većinu mladih ljudi. Uz sve to, živjela sam na veoma izazovnu mjestu, u Novalji, kraj Zrća. Izlasci su neizbježan dio odrastanja svake osobe, ali na otoku nema gotovo nikakvih mogućnosti, mladima se ne nudi mnogo aktivnosti, većina ne zna kako iskoristiti vrijeme, čemu se posvetiti, kako koristiti svoje talente, izgrađivati se, nema kulturnih i društvenih aktivnosti, tek nešto športa i folklora. Zbog toga mnogi mladi završavaju u paklu droge, i to baš u paklu. Tužno je i danas doći na moj otok i gledati mlade dečke koji besciljno hodaju u grupicama i očito nemaju namjeru zajedno učiti ili igrati nogomet. A onda dođe ljeto i otvore se klubovi koji uz zabavu nose i razne loše izazove poput droge, alkohola, bluda i, naravno, mnogi upadnu u to zlo.«
»Promatrajući sve to, u meni je rasla želja za pomaganjem mladima, željela sam im nešto reći, trgnuti ih. Uvijek me zanimala književnost, to sam kasnije i studirala. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala sam kroatistiku i komparativnu književnost, a kasnije sam na istom fakultetu na poslijediplomskom studiju hrvatske kulture doktorirala pučku književnost, i to na zavičajnoj temi. Tako me posvećenost knjizi, čitanju, pisanju, književnosti, zapravo istrgnula iz sredine u kojoj sam bila. Naravno, i ja sam izlazila i prolazila sve što prolazi većina mladih, ali, Bogu hvala, nisam upala u nešto loše poput ovisnosti. Ipak, mnogi moji poznanici jesu, i to mi je bilo tužno, potreslo me. Jer kad čovjek zna neku osobu i kasnije ju vidi kako je pola života te osobe ukradeno zbog ovisnosti, zbog toga jer im nitko nije rekao kakvo je to zlo i kako postoji nešto puno bolje, jer im nitko nije rekao kako su predivne osobe prepune talenata kojima se trebaju koristiti, onda se zbilja trgne i shvati koliko je zapravo malo potrebno, a opet puno. Razgovora, pažnje, slušanja i savjeta.«
»Jedne godine Novalju je posjetio vlč. Zlatko Sudac. Većini vjerničke javnosti poznati su tadašnji događaji, no ja sam sasvim slučajno završila s prijateljicom na duhovnoj obnovi kod njega i on me ponovno potaknuo da se vratim u ono djetinjstvo kada je Isus za mene bio živ i blizak. Počela sam intenzivnije tragati za Bogom, za susretom s njime, često sam razmišljala o njemu, pokušavajući ga spoznati. Religije su me općenito zanimale, pročitala sam puno knjiga, pa i one iz new agea. Tada sam shvatila kako se ta lažna filozofija života nameće suvremenomu društvu s pričom kako zlo ne postoji i kako je sve dopušteno. Smatram da je takva literatura veliko zlo današnjice u koje lako ljudi upadaju tražeći nešto što nisu našli u svojoj vjeri, crkvi, župi i zato smatram da je u nekim župama potrebno mnogo više raditi s vjernicima kako bi produbili i razumjeli svoju vjeru jer mnogi se deklariraju vjernicima, a uopće ne poznaju osnovna načela svoje vjere, ne znaju ni razumski u koga vjeruju, a kamoli srcem. I zbog toga, iako našu zemlju većinom nastanjuju katolici, dopuštaju se mnoge stvari koje se kose s Isusovim naukom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam studirala, imala sam prilike upoznati čitav spektar teorija, ovakvih i onakvih. Iako možda većina taj fakultet promatra s predrasudama, moje je iskustvo ovakvo: većina mladih studenata na njemu traži svoj identitet, tragaju, promišljaju, propitkuju, buntovni su, a bunt je uvijek usmjeren protiv neke norme. Što se vjere tiče, većini je na piku katolička, o religijama se slobodno raspravlja, postoji i studij indologije, judaistike, ali kada u goste dođe studentski kapelan don Damir Stojić, krenu prosvjedi protiv nametanja katoličke vjere studentima. Osobno imam pozitivna iskustva vezana uz svoje studijske grupe na kojima sam slušala izvrsne profesore i mnogo toga naučila, i sve to skupa nije pretjerano utjecalo na moju vjeru. Vjera se ne može nikomu nametnuti niti oduzeti, ona je dar i izbor. Bog nas je stvorio u ljubavi i za ljubav, a za nju je potrebno biti slobodan. Stoga mi je smiješno i žalosno promatrati neke prosvjede protiv nametanja vjere na fakultetu kad god netko spomene Crkvu. Mislim da su to površna razmišljanja koja proizlaze iz nepoznavanja predmeta o kojem se govori.«
»U Zagreb sam došla 2005. godine, diplomirala sam 2011., doktorirala 2015. s temom o pučkoj književnosti otoka Paga, mentor mi je bio Stipe Botica. Paški pučki pjesnici bili su moja inspiracija za pisanje doktorske disertacije, kao i bogata tradicija pučkoga pivanja na kanat. Bilo je to razdoblje učenja i istraživanja, ali ne samo tradicijske i pučke književnosti, već i Božje riječi. Zanimljivo je kako sam usporedno s istraživanjem korijena svojega zavičaja, krenula istraživati i svoje korijene, svoj identitet kao djeteta Božjega. Upoznala sam sadašnjega supruga Matiju Hunjaka i s njime zakoračila u život u vjeri, u praktičnu vjeru, neki bi rekli radikalnu, a oni koji uopće ne razumiju što je to susret sa živim Bogom, rekli bi i u fanatizam. No Matija i ja zajedno smo sve to prošli. Vjeronauke don Damira Stojića, njegovu teologiju tijela, predbračnu čistoću na koju smo se nakon don Damirovih predavanja odlučili, nakon što smo prvi put čuli što zapravo znači brak i spolno sjedinjenje i zašto sve to skupa predstavlja Nebo na zemlji, otajstvo, pitali smo se samo zašto nam netko ranije to nije rekao. Za mnoge mlade ljude život u čistoći je nešto za što nisu čuli ili pak nešto jako egzotično što samo rijetki prakticiraju. Shvatila sam da je mladima potrebno govoriti, svjedočiti, objašnjavati im, razgovarati s njima. Nastavila se tako razvijati moja želja za evangelizacijom mladih. Moj Matija rođen je 2. ožujka 1987. u Koprivnici. Križevčanin je, diplomirani agronom, radi u Ministarstvu poljoprivrede. Upoznali smo se u njegovu križevačkom selu Potočecu, u rodnom kraju moje mame. Šetala sam tamo s jednom prijateljicom i kraj jedne sam kleti upoznala Matiju. Bilo je to 2014. Vjenčali smo se 2017. u crkvi sv. Ane u Križevcima. Od vjenčanja živimo u podstanarskom stanu u Zagrebu. Na teritoriju smo župe Duha Svetoga na Jarunu. Lani smo, konkretno 2. svibnja, dobili našu kćer Paolu. Dobra je, vesela djevojčica, nemamo nikakvih problema s njom. Često je čuvaju seke, ili Matijina ili moja. Uskoro će krenuti u jaslice. Od 2016. godine honorarno radim na Radio-Sljemenu. I nadam se stalnomu zaposlenju. Stalna sam vanjska suradnica, autorica sam emisije ‘CroAsan’, a radim i u informativnom programu.«
»Matija i ja smo s vremenom, zajedno s još nekim prijateljima, krenuli na otvorene susrete karizmatske zajednice mladih ‘Božja pobjeda’ i s njima smo ostali sve do danas. Karizmatska duhovnost bila je ona koja nam je odgovarala, mjesto na kojem možemo doživjeti susret s Bogom, doživjeti djelovanje Duha Svetoga, mir, radost i puninu. Na njihov poticaj osnovali smo i svoju molitvenu zajednicu ‘Sv. Marko Križevčanin’. Ja sam voditeljica molitvene zajednice. Iako smo dio ‘Božje pobjede’, osim što sudjelujemo na njihovim susretima i projektima, sastajemo se u našem domu kao kućna molitvena zajednica svaki ili svaki drugi četvrtak, kako stignemo, družimo se, molimo, slavimo Gospodina i podrška smo jedni drugima, osobito u duhovnom rastu i duhovnim borbama. Često molimo Gospodina da nam pokaže koje je poslanje naše zajednice i ubrzo su se pojedinci iz nje aktivirali. Krunoslav Puškar postao je regionalni voditelj inicijative ’40 dana za život’, moj suprug Matija započeo je molitvu kod križeva krajputaša i tako nastojao, zajedno sa svima nama, oživjeti stari tradicijski običaj kada su se ljudi sa sela okupljali oko križa, koji je bio na raskrižju putova, i molili krunicu. Tako smo prošle godine, nakon što sam ja rodila Paolu, krenuli po selima oko Križevaca i molili krunicu na raskrižjima. Pridružili su nam se i ljudi iz sela, a kasnije su nam neki od njih rekli kako su se nakon nas i sami nastavljali okupljati. Većina naših članova u početku je bila iz okolice Križevaca, zbog čega smo uzeli naziv zajednice ‘Sv. Marko Križevčanin’, a i bilo nam je stalo popularizirati toga našega svetca, čijoj se zaštiti utječemo. Projekt molitve kraj križeva krajputaša planiramo nastaviti i ove godine, kada zatopli u marijanskim mjesecima, a do tada molimo za njega i njegove plodove.«
»Zatim je nastao još jedan projekt. Marijeta Martić i ja pokrenule smo u rujnu prošle godine Instagram-stranicu ‘Chance for walk’. Taj smo naziv uzele zato što smo, kako i prijevod s engleskoga kaže, željele mladima pružiti priliku za hod, priliku za rast. Željele smo da naziv budi nadu i potiče. Također smo, nadahnute prispodobom iz Markova evanđelja, željele u naziv staviti Isusove riječi: ‘Ustani i hodi!’ Nas smo se dvije upoznale radeći na Laudato televiziji. Tamo sam radila 2016. i 2017. kao novinarka i lektorica. Kroz rad na televiziji upoznale smo svijet medija, dobile iskustvo, a s druge strane čitavo vrijeme razvijale smo svoje ideje, želje da se na neki način približimo mladima, da s njima podijelimo svoje iskustvo vjere, da im približimo Isusa i Božju riječ. I tako smo krenule. Godinu dana ranije razvijale smo taj projekt, pripremale fotografije, snimale videa, pripremale sebe i onda smo odlučile da je pravo vrijeme. Brzo nakon toga otvorile smo i Yotube-kanal ‘Chanceforwalk’ te Facebook-stranicu, a sve s ciljem evangelizacije mladih. Naš je rad vrlo brzo prepoznala Hrvatska katolička mreža koja je napravila intervju s nama i u naslovu nas prozvala ‘katoličkim influencericama’. I tako je to ostalo, prve hrvatske ‘katoličke influencerice’. Mnogim je medijima to zanimljivo zvučalo pa su mnogi napravili priloge o nama i uskoro smo bile na svim portalima. Često nas pitaju laska li nam taj naziv, i naš je odgovor uvijek da, naravno da da, pa ponosne smo i sretne što možemo prenositi Božju riječ. Na jednom portalu pojavio se natpis kako je Isus najveći ‘influencer’. Naravno da jest, ali Isus je milijun puta više od toga, on je Bog, naš Spasitelj, a mi smo osobe koje trebamo utjecati na druge prenoseći njegovu riječ, svi smo pozvani evangelizirati, to je osnovno poslanje kršćana. U današnjem vremenu moramo se prilagoditi novim sredstvima komunikacije, inače ćemo teško to činiti, a to su internet, društvene mreže, mediji. Ponekad se treba i izložiti i pokazati i reći svoje mišljenje. Kršćanima nije mjesto samo u prostoru crkve kao zgrade, njihovo je mjesto u svijetu, u svim porama društva i laž je kada se pokušava tvrditi drugačije. Žalosno mi je kada se naše svećenike i biskupe ismijava po nekim medijima, naglašava kako se oni nemaju što miješati u društvena pitanja, u pitanja obitelji, spolnosti. Pa upravo su to glavna pitanja kojima se svaki kršćanin mora baviti jer kršćanstvo je stvorilo osnove civilizacije i civiliziranoga društva. Isusov nauk je nauk ljubavi, mira, praštanja, tolerancije, razumijevanja drugoga, poštivanja drugoga, svih onih moralnih vrjednota na kojima bi razvijeno društvo trebalo počivati. Zato se taj nauk ne smije gurati u stranu, osobito ne u zemlji koja je katolička. Cilj je našega projekta ‘Chance for walk’ približiti prije svega mladim ljudima Božju riječ, donijeti je u njihovu svakodnevnicu, razgovarati o temama koje njih zanimaju, a to su najčešće talenti, darovi Duha Svetoga, samopouzdanje, predbračna čistoća, odnosi. Često ih i pitamo o kojim temama žele slušati pa snimamo videopriloge o tim temama, a u videima nastojimo ugostiti i mlade vjernike koji svojim životom daju svjedočanstvo vjere, ali i uspjeha, te pokazuju na koji je to način isprepleteno. Imamo mnogo stalnih pratitelja s kojima često komuniciramo, razgovaramo o uobičajenim stvarima koje zanimaju ili tište mlade, a kroz koje smo i same prošle. Pritom im želimo prenijeti Krista kojega će zavoljeti i pustiti u svoje živote. Pokazati im kako smo mi svoje slabosti, uz Gospodinovu pomoć, pretvorile u jakost. U svemu tome najveća nam je duhovna potpora naša molitvena zajednica, kako ‘Sv. Marko Križevčanin’, tako i ‘Božja pobjeda’, don Damir Stojić, naš duhovnik fra Stjepan Brčina, a prije svih naše obitelji koji nas podržavaju i ponosne su na naš rad. Meni osobno nezamjenjiva je podrška moj suprug koji Marijetu i mene često spušta na zemlju i savjetuje nas, on je naš glas razuma i mudrosti, kao i velika pomoć u svemu što prolazimo.«
»Često nas pitaju i kako se nosimo s negativnim komentarima. Da ih nema, trebale bismo se zapitati radimo li dobro, jer Isus je prvi rekao kako će nas osuđivati, kako ćemo biti prognani zbog svoje vjere i nije ništa čudno kada nas svijet često ne razumije i odbacuje jer ipak se mnoge vrijednosti ovoga svijeta kose s vrijednostima na koje nas Isus poziva i tu nema kompromisa. Današnje društvo jest društvo kompromisa, sve se može, sve je dopušteno, društvo koje prikriva zlo tvrdeći da ne postoji, koje iskrivljuje istinu kako bi pokrilo svoje grijehe, ali svjedočeći Isusa pozvani smo donijeti svjetlo i istinu. Nije lijepo čuti negativne komentare, pogotovo one ‘hejterske’, kako se to na društvenim mrežama kaže, ali oni govore sami o sebi, ‘hejteri’ ili oni koji mrze čine zlo sebi samima. Sa svojom obitelji nastojim živjeti vjeru, moliti, ići na misu, biti autentična u svojim stajalištima, voditi se Isusovim naukom, ljubiti drugoga, evangelizirati, svjedočiti radosnu vijest radosno, postojano i s nadom.«
